Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3478/14 („Polirond“ d.o.o. Orašje i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3478/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3478/14, rješavajući apelacije „Polirond“ d.o.o. Orašje i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Polirond“ d.o.o. Orašje, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PS 001984 13 PŽ 2 od 4. marta 2014. godine;

Joka Pavlović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 016903 12 REV od 1. jula 2014. godine;

Nada Elez, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 054103 14 GŽ od 18. septembra 2014. godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3478/14 „Polirond“ d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PS 001984 13 PŽ 2 od 4. marta 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Advokatska kancelarija Mulahalilović Osmana iz Brčkog obaveže da mu isplati iznos od 5.498,30 KM na ime sticanja bez osnova. Pored toga, djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja te je apelantu naloženo da mu isplati iznos od 2.558,30 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant tuženom-protivtužitelju isplatio iznos koji potražuje tužbom na ime usluge zastupanja radnika apelanta u sudskim postupcima. S tim u vezi, sud je zaključio da, budući da je apelant izvršio uplatu potraživanja tuženom-protivtužitelju na ime zastupanja trećih lica, iako je znao da nije bio dužan platiti, u skladu sa odredbama člana 211. Zakona o obligacionim odnosima, nema pravo zahtijevati vraćanje uplaćenog. Osim toga, sud je utvrdio da je tuženi-protivtužitelj zastupao apelanta neposredno u brojnim sudskim postupcima za što mu nije platio pripadajuće naknade, zbog čega je sud, u odnosu na potraživanja za koja je tuženi-protivtužitelj ispostavi fakture apelantu, djelimično usvojio njegov protivtužbeni zahtjev.

2. AP-4194/14 Joka Pavlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dragica Spasojević advokatica iz Bijeljine, podnijela je 15. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 016903 12 REV od 1. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelantica je obavezana da tužiteljima D.P. i M.P. isplati iznos od 22.885,55 KM na ime neosnovanog bogaćenja. U postupku je utvrđeno da su u toku izvršenja pravomoćne sudske odluke (kojom je utvrđeno da apelantici pripada ½ dijela vrijednosti nekretnina koje predstavljaju bračnu stečevinu apelantice i tužitelja D.P.), tužitelji apelantici isplati iznos od 76.345,36 KM. Također je utvrđeno da je navedena odluka preinačena od strane Vrhovnog suda Republike Srpske, te je apelantičin suvlasnički dio u bračnoj stečevini snižen na 1/3 dijela, pa proizilazi da je apelantica bez pravnog osnova zadržala iznos od 22.885,55 KM, koji predstavlja razliku između isplaćenog iznosa i iznosa koji joj pripada u skladu sa suvlasničkim dijelom utvrđenim od strane Vrhovnog suda Republike Srpske.

3. AP-5364/14 Nada Elez (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnijela je 12. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 054103 14 GŽ od 18. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Brčko distrikt Bosne i Hercegovine isplati iznos od 1.196,00 KM na ime neosnovanog bogaćenja. U postupku je utvrđeno da je na osnovu pravomoćnog rješenja u izvršnom postupku prinudnim putem naplaćen dug koji apelantica nije dobrovoljno izmirila prema tuženom, odnosno JP „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko, zbog čega je neosnovan apelantičin navod da se radi o neosnovanom i nezakonitom bogaćenu tuženog. Pored toga, sud je ocijenio neosnovanim i neuvjerljivim apelantičine tvrdnje da se radi o zastarjelom potraživanju, da je račun za komunalnu uslugu bio neosnovano visok, te da je bila u zabuni kome da izmiri dug, i zaključio da ovakve tvrdnje ne mogu osporiti činjenicu da je prinudna naplata spornog duga izvršena zakonito. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3478/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3478/14 („Polirond“ d.o.o. Orašje i drugi) | Sudska praksa | Aktio