Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3405/12 (Komunalno preduzeće „Budućnost“ a.d. Laktaši)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Propisano zakonom
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3405/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3405/12, rješavajući apelaciju Komunalnog preduzeća „Budućnost“ a.d. Laktaši, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Komunalnog preduzeća „Budućnost“ a.d. Laktaši.
Utvrđuje se povreda člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 004776 11 Uvp od 27. juna 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Komunalno preduzeće „Budućnost“ a.d. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 21. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 004776 11 Uvp od 27. juna 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo ili tuženi) i Republičke uprave za inspekcijske poslove, Sektora inspekcija za saobraćaj i veze, Odjeljenje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Inspekcija) kao učesnika u postupku, zatraženo je 4. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Ministarstvo i Inspekcija su dostavili odgovor na apelaciju 10, 16. i 17. februara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Inspekcije broj 26.080/343-159-32-2/10 od 18. maja 2010. godine naređeno je apelantu da dostavu računa za naplatu izvršenih usluga za distribuciju vode za grad Laktaši vrši putem javnog poštanskog operatera AD „Pošte Srpske“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pošta), uz rok izvršenja tog rješenja od 21 dan i uz odredbu da je apelant dužan u roku od tri dana od dana isteka roka za izvršenje naložene mjere pismeno obavijestiti republičkog inspektora o izvršenju te mjere. U obrazloženju rješenja Inspekcija je navela da je inspekcijskom kontrolom od 17. maja 2010. godine utvrđena nepravilnost koja se ogleda u tome da apelant vrši dostavljanje računa za utrošak vode putem inkasanata – svojih zaposlenika i da nema zaključen ugovor s Poštom kao javnim poštanskim operaterom koji, u smislu odredbe člana 9 Zakona o poštanskim uslugama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o poštanskim uslugama), ima ekskluzivno pravo vršenja rezervisanih poštanskih usluga koje obuhvataju prenos pismonosnih pošiljki do 1000 gr.
6. Ministarstvo je Rješenjem broj 13.05/343-1490/10 od 15. jula 2010. godine apelantovu žalbu protiv rješenja Inspekcije od 18. maja 2010. godine odbilo. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je istaklo da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji („Službeni glasnik Opštine Laktaši“ broj 4/98) kojom je propisano da potrošači vrše očitanje utrošene vode do petnaestog u mjesecu i odmah vrše uplatu potrošnje vode, te da nema potrebe da dijeli račune. Ministarstvo je istaklo da je Inspekcija pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje u predmetnom postupku i da je odluka zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Navedeno je da se u smislu člana 5 stav 7 Zakona o poštanskim uslugama račun za vodu smatra pismonosnom pošiljkom, koja je predmet univerzalne poštanske usluge i koju može da obavlja samo Pošta kao javni operater u smislu člana 9 istog zakona. Slijedom toga, i prema zaključku Ministarstva, apelant ima obavezu da postupa u skladu s tim odredbama i da dostavljanje računa za naplatu izvršenih usluga distribucije vode vrši putem poštanskog operatera.
7. Okružni sud je u upravnom sporu po apelantovoj tužbi donio Presudu broj 110 U 004776 10 U od 16. septembra 2011. godine kojom je tužbu uvažio i Rješenje Ministarstva broj 13.05/343-1490/10 od 15. jula 2010. godine poništio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant nije osporio činjenično utvrđenje, tj. da ne vrši dostavu računa putem pošte. Takođe, apelant je u tužbi istakao da se ne bavi poštanskom djelatnošću zbog čega se Zakon o poštanskim uslugama ne odnosi na njega, a inače je registrovan za proizvodnju i distribuciju vode, te u skladu sa zakonom i članom 7 Statuta može, bez upisa u sudski registar, da obavlja i druge djelatnosti koje služe djelatnosti upisanoj u registar, a koje se uobičajeno obavljaju uz te djelatnosti, u manjem obimu i povremeno. Istakao je da [apelant] niti pruža poštanske usluge niti ih naplaćuje, već snabdijeva stanovništvo vodom za piće i odvodi otpadnu vodu, a nakon izvršenih usluga mora ih i naplatiti i to nije zabranjena djelatnost, niti ograničena Zakonom o poštanskim uslugama, niti Zakonom o privrednim društvima, Zakonom o javnim preduzećima, itd.
8. Okružni sud je ukazao da se pod pojmom „poštanska usluga“, shodno članu 6 Zakona o poštanskim uslugama, podrazumijeva da je već došlo do sklapanja ugovora (ugovora po pristupu između Pošte i lica koje zahtijeva poštansku uslugu), a takvog ugovora u konkretnom slučaju nije bilo, niti se može zaključiti da je apelant umjesto Pošte obavljao poštanske usluge jer nije vršio prenos pošiljke između lica. Okružni sud je istakao da je rješenjem Inspekcije apelantu naložena obaveza da dostavu računa građana za potrošnju vode izvrši putem Pošte, a pri tome se Inspekcija nije pozvala ni na jednu zakonsku odredbu iz koje bi proistekla apelantova obaveza da vrši dostavu računa na taj način, pa je tako nalaganje i nametanje obaveze, neodređeno i nejasno, a u vezi s tim se postavlja upitnim i obaveza da dostavu računa izvrši putem javnog poštanskog operatera. Okružni sud je istakao da da bi se apelantu, kao komunalnom preduzeću, moglo naložiti da izvrši dostavu računa za potrošenu vodu građanima, to podrazumijeva postojanje takve obaveze apelanta prema građanima, određene nekim propisom. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da se apelant osnovano poziva na odredbe člana 33 Odluke o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji kojim je propisan način očitavanja utroška vode, određen po kategorijama potrošača, a iz kojih odredbi se zaključuje da jednu kategoriju potrošača čine oni koji samostalno vrše očitavanje (vlasnici priključaka na privatnim stambenim, stambeno-poslovnim i poslovnim objektima) i potrošače kod kojih apelant vrši očitavanje utroška vode i ispostavlja im račune, a što dovodi u nesklad naloženu mjeru i apelantovu obavezu da građanima izvrši dostavu računa putem javnog poštanskog operatera, na što ne upućuje niti pomenuta odluka, a niti kakav drugi propis.
9. Nadalje, Okružni sud je istakao da je nepravilno i proizvoljno zaključivanje Inspekcije i Ministarstva da računi za utrošenu vodu građana predstavljaju pismonosnu pošiljku, u smislu člana 5 tačke 7 Zakona o poštanskim uslugama. Navedeno je da račun predstavlja ispravu kojom se stvara obaveza za lice na koje glasi, prema licu koje ga je izdalo i nastaje iz različitih pravnih poslova, a nije upitno da račun za različite režije, pa i za vodu, može da bude pismonosna pošiljka, a on to postaje onda kada ga je njegov izdavalac predao Pošti s namjerom da ga Pošta uruči primaocu. Međutim, prema stavu Okružnog suda, iz izloženog se ne može zaključiti da se apelant bavio pružanjem poštanskih usluga, iz čega se dovodi u pitanje vršenje kontrole nad pružanjem poštanskih usluga.
10. Odlučujući o zahtjevu Ministarstva za vanredno preispitivanje presude Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 004776 11 Uvp od 27. juna 2012. godine kojom je zahtjev uvažio i Presudu Okružnog suda broj 110 U 004776 10 U od 16. septembra 2011. godine preinačio i presudio da se apelantova tužba odbija kao neosnovana.
11. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 5 stav 7 Zakona o poštanskim uslugama propisano da se pismonosnom pošiljkom smatra i račun za režije, drugi račun, finansijski i drugi izvještaj i sva druga korespondencija. Ukazao je da iz tih odredaba jasno proizlazi da u smislu odredaba Zakona o poštanskim uslugama sporni računi za vodu predstavljaju pismonosnu pošiljku, pa je pogrešan suprotni zaključak iz obrazloženja pobijane presude. Dalje, Vrhovni sud je istakao da iz člana 6 stav 1 Zakona o poštanskim uslugama slijedi da se poštanske usluge vrše po osnovu ugovora po pristupu, pod uslovima definisanim tim zakonom. Takav ugovor se smatra zaključenim danom označenim na otisku poštanskog žiga na potvrdi o prijemu pošiljke, odnosno na pošiljci (stav 3). Pojašnjeno je šta su univerzalne poštanske usluge, te da se one razvrstavaju na rezervisane i nerezervisane poštanske usluge (član 8 stav 5 Zakona o poštanskim uslugama). Ukazano je da u skladu s članom 9 stav 1 Zakona o poštanskim uslugama univerzalne rezervisane poštanske usluge može da obavlja samo Pošta i one obuhvataju prenos pismonosnih pošiljki do 1000 g. S obzirom na ovakav sadržaj odredaba Zakona o poštanskim uslugama, prema stavu Vrhovnog suda, nema mjesta primjeni Odluke o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji kao aktu niže pravne snage, kako je to pogrešno zaključio Okružni sud. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da je naredba iz izreke prvostepenog akta potpuno jasna, određena i izvršiva. Takođe, Inspekcija je u obrazloženju svog akta dovoljno jasno prikazala činjenično stanje koje je utvrdila u postupku, te je jasno i precizno naznačila sadržaj odredaba čl. 5 i 9 Zakona o poštanskim uslugama.
12. Vrhovni sud je naglasio da za konkretnu upravnu stvar nije bitno što se računom uspostavlja obaveza primaoca da plati naknadu za primljenu uslugu i što račun nastaje iz različitih pravnih odnosa koji su obligaciono-pravne prirode jer iz citiranih odredaba Zakona o poštanskim uslugama potpuno jasno proizlazi da se račun za vodu smatra pismonosnom pošiljkom, za čiji prenos je ovlašćena isključivo Pošta. Račun za vodu ne samo da može da bude pismonosna pošiljka, kako se to uopšteno zaključuje pobijanom presudom, već on to jeste u smislu odredaba člana 5 stav 7 Zakona o poštanskim uslugama i to u času njegovog izdavanja, nezavisno od činjenice da li ga je izdavalac predao Pošti radi uručenja primaocu. Slijedom toga, prema stavu Vrhovnog suda, budući da je odredbama Zakona o poštanskim uslugama propisana obaveza dostavljanja računa za vodu preko Pošte, kao nosioca ekskluzivnog prava prenosa te univerzalne rezervisane poštanske usluge, to nepostojanje prethodno zaključenog ugovora između apelanta i Pošte nije ni od kakvog značaja za zakonitost osporenog i prvostepenog akta, koji čine pravno jedinstvo. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je apelant bio dužan da račune dostavlja potrošačima preko Pošte, a ne preko svojih inkasanata, te se u času predaje Pošti takve pošiljke ugovor o vršenju poštanskih usluga smatra zaključenim (član 6 stav 3 Zakona o poštanskim uslugama).
13. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je „nesporno da se apelant nije bavio pružanjem poštanskih usluga, ali je očigledno da se ponašao suprotno odredbama Zakona o poštanskim uslugama, jer je bio dužan da račune za vodu dostavlja preko Pošte, a ne putem svojih inkasanata“. Takođe, Vrhovni sud je istakao da se u predmetnom sporu postavilo i pitanje da li sadržaj odredbe člana 9 Zakona o poštanskim uslugama otvara pitanje monopolskog položaja Pošte u odnosu na druge poštanske operatere. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-57/10 od 18. maja 2011. godine kojom je odbijen prijedlog za utvrđivanje nesaglasnosti s Ustavom, između ostalih, i odredbe člana 9 Zakona o poštanskim uslugama, uz stanovište da je riječ o cjelishodnosti takvog zakonskog određenja, te da Ustavom zajamčena jednakost pravnih lica u obavljanju djelatnosti nema značenje jednakosti u apsolutnom smislu, već pretpostavlja jednakost pravnih lica u zakonom propisanim istim uslovima obavljanja djelatnosti koji su, kada je riječ o Pošti kao javnom operateru, uređeni različito u odnosu na druge poštanske operatere. Po ocjeni Vrhovnog suda, Pošta kao javni operater ima obavezu da univerzalne poštanske usluge obavlja na cijeloj teritoriji Republike, što znači i na područjima gdje nema ekonomskog opravdanja, dok ostali poštanski operateri poštanske usluge ne moraju da obavljaju na cijeloj teritoriji Republike, već na području gdje ocijene da ima ekonomsko opravdanje. Slijedom toga, Vrhovni sud je ocijenio da osporenim odredbama nije došlo do narušavanja principa slobodnog, samostalnog i ravnopravnog obavljanja određene privredne djelatnosti i slobodnog privređivanja, garantovanih čl. 50 i 52 stav 2 i članom 53 Ustava Republike Srpske.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je račune za izvršene usluge distribucije vode obavezan da dostavlja korisnicima putem Pošte. Ukazao je da je odredbama člana 5 stav 7 Zakona o poštanskim uslugama definisano šta sve može da bude pismonosna pošiljka, a ni u kom slučaju da se računi i druga korespondencija ne mogu uručivati primaocima od strane izdavaoca, odnosno da računi postaju pismonosna pošiljka u trenutku njihovog izdavanja. Ukazao je da odredbama Zakona o poštanskim uslugama i Zakona o poštama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o poštama) nigdje nije zabranjeno da ono što je definisano kao pismonosna pošiljka ne može da bude dostavljeno primaocu od strane izdavaoca, uključujući i račune za režije. Smatra da je pogrešno tumačenje Vrhovnog suda da se račun za izvršenu komunalnu uslugu može smatrati pismonosnom pošiljkom u trenutku njegovog izdavanja. Nasuprot tome, smatra da račun postaje pismonosna pošiljka u trenutku njegove predaje poštanskom operateru ukoliko se njegov izdavalac opredijeli da koristi usluge poštanskog operatera, što proizlazi iz člana 2 tačke b) i c) Zakona o poštama koji sadrži definicije poštanske pošiljke i pismonosne pošiljke, koje je apelant citirao. Smatra da ukoliko se račun ne preda poštanskom operateru na prenos onda se taj račun ne može smatrati poštanskom pošiljkom jer je Zakon o poštama poštanske pošiljke definisao kao sve pošiljke koje prima na prenos poštanski operater - u tom slučaju nema prijema pošiljke od strane operatera poštanskog saobraćaja. Naglasio je da odredbe Zakona o poštama i Zakona o poštanskim uslugama ne sadrže u sebi normu kojom se licima zabranjuje da svoja pismena, uključujući i račune, sami predaju licima kojima su ta pismena namijenjena. Sasvim drugačija situacija bi bila da apelant prima i prenosi račune drugih subjekata njihovim korisnicima, što bi bilo vršenje poštanskih usluga. Vrhovni sud je takođe u obrazloženju svoje presude naveo kao nesporno da se apelant, prilikom uručenja računa svojim potrošačima, nije bavio pružanjem poštanskih usluga. Ukoliko bi se prihvatilo tumačenje pismonosnih pošiljki Vrhovnog suda, onda ni trgovci svoje fiskalne račune ne bi mogli davati kupcima već bi ih morali dostavljati putem poštanskog operatera. Naglašava da mu se osporenom odlukom povređuje pravo na imovinu jer slanje računa putem poštanskog operatera iziskuje i plaćanje usluga prema cjenovniku poštanskog operatera, čime se umanjuje njegova imovina. Ukazao je i da s obzirom na činjenicu da se radi o većem broju računa za izvršene komunalne usluge to bi samim tim i novčana naknada za dostavu računa bila velika, da bi ga to moglo dovesti u težak finansijski položaj, što bi ugrozilo i vršenje komunalnih usluga građanima, kao usluga od posebnog javnog interesa.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju i da je iz tih razloga apelacija neosnovana.
16. Ministarstvo je citiralo odredbe člana 3, člana 5 stav 7, člana 7, člana 8 stav 5 i člana 9 Zakona o poštanskim uslugama kao i odredbe člana 6 stav 2 Zakona o poštama te naglasilo da iz tih odredaba proizlazi da „rezervisanu poštansku uslugu kao uslugu može da pruža samo javni poštanski operater“. Takođe, Ministarstvo je navelo da je i Ustavni sud Republike Srpske svojom Odlukom broj U-57/10 od 18. maja 2011. godine odbio prijedlog za utvrđivanje neustavnosti čl. 9 i 12, te člana 22 stav 3 Zakona o poštanskim uslugama u kojoj je zaključio da te odredbe nisu u nesaglasnosti s Ustavom Republike Srpske jer je zakonsko uređivanje uslova za obavljanje poštanskih usluga i funkcionisanje poštanskog saobraćaja u okviru ovlašćenja zakonodavnog organa utvrđenog tač. 6, 8 i 11 Amandmana XXXII na Ustav Republike Srpske.
17. Inspekcija je istakla da je odredbama člana 18 Zakona o poštanskim uslugama propisano da operateri poštanskog saobraćaja određuju poštarinu za univerzalne poštanske usluge polazeći od realnih troškova i principa da poštarina treba da bude pristupačna korisnicima. Na cjenovnik poštanskih usluga Vlada Republike Srpske daje saglasnost, a isti se objavljuje u Službenom glasniku Republike Srpske, i na taj način, kao kontrolni organ, provjerava ekonomsku opravdanost i održivost predloženog cjenovnika. Takođe, istaknuto je da apelant nije učinio vjerovatnim da će dostava računa putem Pošte ugroziti njegovo poslovanje jer i sada ima troškove za rad inkasanata.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o poštanskim uslugama Republike Srpske („Službene novine Republike Srpske“ broj 30/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 1.
(1) Poštanske usluge u Republici Srpskoj vrše se u skladu sa uslovima koji su utvrđeni Zakonom o poštama Bosne i Hercegovine, ovim zakonom, […].
Član 5. st. 1., 6. i 7.
(1) Poštanske usluge su usluge prenosa poštanskih pošiljaka i sve druge usluge utvrđene Nomenklaturom poštanskih usluga.
(6) Poštanske pošiljke su pismonosne pošiljke i uputnice u klasičnoj i elektronskoj formi i paketi na kojima je označena adresa ili pošiljke koje su na drugi način označene tako da se neposredno može utvrdi primalac.
(7) Pismonosna pošiljka je svaka poštanska pošiljka koja sadrži neko saopštenje u pisanoj formi na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba uručiti–prenijeti naznačenom primaocu, kao i računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji, i sva druga korespondencija.
Član 6. st. 1. i 3.
(1) Poštanske usluge se vrše po osnovu ugovora po pristupu, pod uslovima određenim ovim zakonom, Opštim i Posebnim uslovima za vršenje poštanskih usluga.
(3) Ugovor iz stava 1. ovog člana smatra se zaključenim danom označenim na otisku poštanskog žiga na potvrdi o prijemu pošiljke, odnosno na pošiljci. Član 9.
Rezervisane poštanske usluge su one vrste univerzalnih poštanskih usluga koje može pružati samo Pošta, a obuhvataju prenos:
a) pismonosnih pošiljaka do 1000 gr,
b) tiskovina, novina i časopisa,
v) paketskih pošiljaka do deset kg,
g) poštanskih i telegrafskih uputnica u klasičnoj i elektronskoj formi i isplate novčanih doznaka na kućnu adresu,
d) direktne pošte,
đ) kurirske usluge ukoliko iznos tarife nije deset puta veći od obične tarife,
e) preporučenih i vrijednosnih pošiljaka, bez obzira na težinu i
ž) sudskih pisama i pisama po upravnom i prekršajnom postupku, bez obzira na težinu.
Član 16. stav 1.
(1) Za pruženu poštansku uslugu korisnik usluga plaća poštarinu, kao cijenu usluge, prema Cjenovniku operatera poštanskog saobraćaja.
19. Zakon o poštama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 33/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Svi izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
a) „poštanske usluge“ znače usluge prenosa poštanskih pošiljaka i sve druge usluge koje su navedene u nomenklaturi poštanskih usluga;
b) „poštanske pošiljke“ znače sve pošiljke koje primi na prenos i za koje odgovara operater poštanskog saobraćaja;
c) „pismonosna pošiljka“ znači svaku poštansku pošiljku koja sadrži neko saopštenje u pisanoj formi, na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba dostaviti naznačenom primaocu. Računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji smatraju se pismonosnim pošiljkama;
[ ]
f) „rezervisane poštanske usluge“ znače one vrste univerzalnih poštanskih usluga koje može pružati samo javni poštanski operater;
[ ]
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 004776 11 Uvp od 27. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija osporenu presudu tvrdeći da je prekršeno njegovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je obavezan da koristi usluge Pošte radi dostavljanja svojih računa za potrošnju vode što iziskuje i plaćanje usluga, čime se umanjuje njegova imovina.
Pravo na imovinu
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
26. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. Ustavni sud podsjeća da je preduslov za razmatranje apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu utvrđivanje da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pojam imovina, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01, stav 30). Takođe, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prihvatio da i uspostavljeni ekonomski interes u vezi s vođenjem nekog posla ima zaštitu po članu 1 Protokola broj 1 (vidi mutatis mutandis, Evropski sud, Tre Traktorer Aktiebolag, Presuda od 17. jula 1989. godine).
28. U konkretnom slučaju, apelant je osporenom presudom u konačnici obavezan da vrši dostavu računa potrošačima vode putem Pošte koja svoje usluge naplaćuje u skladu s cjenovnikom poštanskih usluga. Iz navedenog proizlazi da će apelant zbog takve obaveze, nametnute odlukama organa uprave odnosno osporenom presudom, biti dužan da plati izvršenu uslugu Pošti, što će u konačnici nesporno dovesti do umanjenja njegove imovine. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelantovoj „imovini“ koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
29. Dakle, budući da se osporenom odlukom odlučivalo o apelantovoj „imovini“ koja uživa zaštitu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u tu imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolisati korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Budući da je osporenim odlukama apelant obavezan da dostavu računa potrošačima za potrošnju vode izvrši putem Pošte, Ustavni sud smatra da je osporenim presudama došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 2 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora da bude predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom cilju, mora da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava koje ima nosilac prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49, i Malone od 2. avgusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67 i 68).
31. S obzirom na to, Ustavnom sudu ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i opšteg javnog interesa.
32. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su Inspekcija i Ministarstvo, a zatim u konačnici i Vrhovni sud svoje odluke zasnovali na stavu da je apelant dužan da svoje račune dostavlja putem Pošte i pri tome su se pozvali na odredbe člana 5 stav 7 i člana 9 stav 1 Zakona o poštanskim uslugama iz kojih, prema njihovom stavu, ta obaveza proizlazi. S tim u vezi, Ustavni sud najprije podsjeća da je odredbama člana 2 Zakona o poštanskim uslugama propisano da se poštanske usluge u Republici Srpskoj vrše u skladu s uslovima koji su utvrđeni, između ostalog, i Zakonom o poštama, ovim zakonom, Opštim i posebnim uslovima za vršenje poštanskih usluga, aktima operatera poštanskog saobraćaja. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su odredbama člana 2 Zakona o poštama pojašnjena značenja pojedinih izraza koji se koriste u tom zakonu. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da pojam „poštanska usluga“ znači „usluge prenosa poštanskih pošiljaka i sve druge usluge koje su navedene u nomenklaturi poštanskih usluga“ (član 2 stav 1 tačka a); da pojam „poštanske pošiljke“ znači sve pošiljke koje primi na prenos i za koje odgovara operater poštanskog saobraćaja“ (član 2 stav 1 tačka b); da pojam „pismonosna pošiljka“ znači svaku poštansku pošiljku koja sadrži neko saopštenje u pisanoj formi, na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba dostaviti naznačenom primaocu. Računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji smatraju se pismonosnim pošiljkama“ (član 2 stav 1 tačka c) i pojam „rezervisane poštanske usluge“ znači one vrste univerzalnih poštanskih usluga koje može pružati samo javni poštanski operater (član 2 stav 1 tačka f).
33. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 5 stav 7 Zakona o poštanskim uslugama pobliže precizirano šta se podrazumijeva pod pojmom pismonosne pošiljke, te je tim odredbama propisano da je: „Pismonosna pošiljka svaka poštanska pošiljka koja sadrži neko saopštenje u pisanoj formi na svakoj vrsti fizičkog medija, koju treba uručiti–prenijeti naznačenom primaocu, kao i računi za režije, drugi računi, finansijski i drugi izvještaji, i sva druga korespondencija.“ Takođe, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 9 Zakona o poštanskim uslugama propisano da su rezervisane poštanske usluge one vrste univerzalnih poštanskih usluga koje može pružati samo Pošta, a obuhvataju prenos, između ostalog i: a) pismonosnih pošiljaka do 1000 gr; b) tiskovina, novina i časopisa; v) paketskih pošiljaka do deset kg, g) poštanskih i telegrafskih uputnica u klasičnoj i elektronskoj formi i isplate novčanih doznaka na kućnu adresu, d) direktne pošte, itd. Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredbi jasno proizlazi da se član 5 stav 7 Zakona o poštanskim uslugama odnosi na bliže pojašnjenje šta se sve smatra pismonosnom pošiljkom, a član 9 stav 1 tačka a) istog zakona na pojašnjenje da su „rezervisane usluge“ vrste univerzalnih usluga koje može da obavlja samo Pošta i da se obuhvata i prenos „pismonosnih pošiljaka do 1000 gr“.
34. U kontekstu naprijed navedenog Ustavni sud, dakle, zapaža da je citiranim odredbama bliže pojašnjeno šta se sve može smatrati poštanskom pošiljkom i da se tzv. „rezervisanim uslugama“ može baviti samo Pošta. Međutim, Ustavni sud smatra da iz navedenih odredaba, suprotno razlozima osporene odluke, ni u kom slučaju ne proizlazi apelantova obaveza da račune koje izdaje korisnicima svojih usluga dostavlja putem Pošte niti da je apelantu zabranjeno da te račune dostavlja putem svojih zaposlenika – inkasanata. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju relevantno da apelant ne obavlja poštanske usluge kao svoju djelatnost niti tu djelatnost obavlja za potrebe trećih lica nego vrši isključivo dostavu sopstvenih računa korisnicima svojih usluga, dakle, za svoje potrebe, a u skladu s procjenom svojih upravljačkih struktura o ekonomskoj opravdanosti tih radnji. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da apelant nije preduzimao nikakve radnje usmjerene na obavljanje poštanske djelatnosti trećim licima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud istakao da „je nesporno da se [apelant] nije bavio pružanjem poštanskih usluga […]“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, proizvoljno primijenio odredbe člana 5 stav 7 u vezi s članom 9 stav 1 tačka a) Zakona o poštanskim uslugama kada je zaključio da je apelant obavezan u smislu navedenih odredbi dostavu računa za pružene usluge vršiti putem pošte, čime se umiješao u apelantovo pravo na imovinu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno „u skladu sa zakonom“, pa ostali aspekti člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati.
35. Osim toga, Ustavni sud smatra da za predmetni slučaj nije relevantan stav Ustavnog suda Republike Srpske iz Odluke U-57/10 od 18. maja 2011. godine kojom je „odbijen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti člana 9, člana 12 stav 3 i člana 22 stav 1 Zakona o poštanskim uslugama […]“ jer su te odredbe ispitivane s bitno drugačijeg aspekta od onog koji je predmet konkretnog apelacionog postupka. Naime, u tom predmetu je Privredna komora Republike Srpske pokrenula postupak jer je po njenom mišljenju „na tržištu rezervisanih poštanskih usluga, u Republici Srpskoj obezbijeđen monopolski položaj javnog poštanskog operatera, te devalvirao pravo drugih pravnih lica da obezbijede licence za obavljanje poštanskih usluga, a koje pravo je utvrđeno Zakonom o poštama […].“
36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je sudska odluka, koja je osnov miješanja u apelantovu imovinu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman