Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3310/14 (D. V.)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3310/14

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3310/14, rješavajući apelacije Drage Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Drage Vukovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Bihaću, u dijelu odluke o troškovima postupka,

- broj 18 0 RS 017778 14 RSŽ 2 od 9. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 007195 14 RSŽ 2 od 26. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 005682 14 RSŽ 2 od 26. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 020490 14 RSŽ 2 od 26. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 015647 14 RSŽ 2 od 16. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 016016 14 RSŽ 2 od 16. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 016728 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 015210 14 RSŽ 2 od 9. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 017599 14 RSŽ 2 od 9. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 012673 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 018130 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 013299 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 001037 14 RSŽ 2 od 9. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 019092 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 019649 14 RSŽ 2 od 16. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 020487 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 014209 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 001034 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 002067 14 RSŽ 2 od 9. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 002900 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 004018 14 RSŽ 2 od 16. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 004167 14 RSŽ 2 od 26. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 005139 14 RSŽ 2 od 9. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 006682 14 RSŽ 2 od 9. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 006962 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 007616 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 012026 14 RSŽ 2 od 9. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 007968 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 014702 14 RSŽ 2 od 16. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 002849 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 010123 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 013701 14 RSŽ 2 od 9. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 019651 14 RSŽ 2 od 26. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 019650 14 RSŽ 2 od 26. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 019652 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 020488 14 RSŽ 2 od 21. maja 2014. godine;

- broj 18 0 RS 012375 14 RSŽ 2 od 19. juna 2014. godine;

- broj 18 0 RS 0043300 14 RSŽ 2 od 17. juna 2014. godine;

- broj 18 0 RS 010859 14 RSŽ 2 od 16. juna 2014. godine;

- broj 01 0 RS 001871 14 RSŽ 2 od 16. juna 2014. godine;

- broj 18 0 RS 020486 14 RSŽ 2 od 20. juna 2014. godine;

- broj 18 0 RS 024332 14 RSŽ od 7. januara 2015. godine;

- broj 18 0 RS 024337 14 RSŽ od 7. januara 2015. godine;

- broj 18 0 RS 024331 14 RSŽ od 6. februara 2015. godine;

- broj 18 0 RS 024334 14 RSŽ od 6. februara 2015. godine;

- broj 18 0 RS 024329 14 RSŽ od 6. februara 2015. godine;

- broj 18 0 RS 024328 14 RSŽ od 6. februara 2015. godine;

- broj 18 0 RS 020489 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 011742 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 003262 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 001793 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 001815 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 006298 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 001377 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 002555 15 RSŽ od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 019420 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 013011 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 005985 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 000958 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 004848 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 000839 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 001241 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 002300 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 001831 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

- broj 18 0 RS 020491 15 RSŽ 2 od 3. aprila 2015. godine;

Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan po hitnom postupku donijeti nove odluke u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu s članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Drago Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je u periodu od 18. jula 2014. godine do 10. juna 2015. godine 68 apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da je apelant Ustavnom sudu dostavio više apelacija koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija br. AP 3310/14, AP 3311/14, AP 3312/14, AP 3313/14, AP 3314/14, AP 3315/14, AP 3316/14, AP 3317/14, AP 3318/14, AP 3319/14, AP 3320/14, AP 3321/14, AP 3322/14, AP 3323/14, AP 3324/14, AP 3325/14, AP 3326/14, AP 3327/14, AP 3328/14, AP 3329/14, AP 3330/14, AP 3331/14, AP 3332/14, AP 3333/14, AP 3334/14, AP 3335/14, AP 3336/14, AP 3337/14, AP 3338/14, AP 3339/14, AP 3340/14, AP 3341/14, AP 3342/14, AP 3343/14, AP 3344/14, AP 3345/14, AP 3534/14, AP 3535/14, AP 3536/14, AP 3537/14, AP 3538/14, AP 3539/14, AP 948/15, AP 949/15, AP 950/15, AP 951/15, AP 952/15, AP 953/15, AP 2018/15, AP 2019/15, AP 2020/15, AP 2021/15, AP 2022/15, AP 2023/15, AP 2024/15, AP 2025/15, AP 2026/15, AP 2027/15, AP 2028/15, AP 2029/15, AP 2030/15, AP 2031/15, AP 2032/15, AP 2033/15, AP 2034/15, AP 2035/15, AP 2919/15 i AP 2920/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3310/14.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 9. septembra 2014. godine traženo da Ustavnom sudu dostavi odgovor na apelacije, kao i fotokopije dostavnica o uručenju apelantu presuda bliže označenih u navedenom dopisu. Od Kantonalnog pravobranilaštva Bihać 4. septembra 2014. godine traženo je da dostavi odgovor na apelacije.

4. Kantonalni sud je 10. septembra 2014. godine dostavio Ustavnom sudu tražene fotokopije dostavnica, ali se nije očitovao na navode iz apelacija. Kantonalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Apelant je tokom 2013. godine vodio postupke pred Općinskim sudom u Bihaću i Kantonalnim sudom, u kojima je tužbenim zahtjevima tražio da se Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime razlike plaće za, u svakoj tužbi određeni mjesec, isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Apelant je svoje tužbene zahtjeve zasnovao na tvrdnji da tuženi odbija da mu obračuna i isplati dodatak za radni staž iz člana 5. Zakona o plaćama i naknadama sudija i tužilaca u Federaciji BiH jer smatra da se radni staž koji je ostvario u SR Hrvatskoj, za vrijeme dok je bila u sastavu SFRJ, ne može priznati kao kriterij za obračun i isplatu plaće. Općinski sud je, nakon što je proveo postupak, zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan pa ga je odbio.

7. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovim žalbama protiv prvostepenih presuda, zaključio da je činjenično stanje potpuno utvrđeno i da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, pa je apelantove žalbe odbio i potvrdio prvostepene presude.

8. Ustavni sud je, odlučujući o apelacijama koje je apelant podnio protiv presuda Kantonalnog i Općinskog suda donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1623/13 od 8. maja 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) kojom je ukinuo osporene presude Kantonalnog suda i predmeti su vraćeni Kantonalnom sudu koji je obavezan da po hitnom postupku donese nove odluke u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Ustavni sud je u obrazloženju navedene odluke naveo da: „S obzirom da je članom 5. Zakona o platama kao kriterij za ostvarivanje dodatka za radni staž propisana svaka navršena godina radnog staža, te kada ni ovim, niti nekim drugim propisom nije regulirano da se pojam radni staž odnosi samo na radni staž ostvaren u BiH ili samo radni staž upisan u radnu knjižicu, ili da se radni staž koji će biti priznat kao penzijski staž bilo u BiH ili u nekoj drugoj državi ne može računati kao radni staž na temelju kojeg se isplaćuje dodatak za radni staž, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud arbitrarno tumačio i primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelantu ne pripada pravo iz člana 5. Zakona o plaćama jer se radi o radnom stažu koji nije ostvaren u BiH, odnosno o radnom stažu koji će apelantu biti priznat kao penzijski staž.“ Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Postupak osporen navodima iz apelacije

10. Nakon što je Ustavni sud donio navedenu odluku, Kantonalni sud je, u ponovnom postupku, odlučio o apelantovim žalbama protiv prvostepenih presuda i donio presude navedene u izreci ove odluke.

11. Osporenim presudama apelantove žalbe su djelomično uvažene i prvostepene presude su preinačene tako što je Unsko-sanski kanton obavezan apelantu na ime neisplaćenih plaća za mjesece bliže označene u presudama isplatiti iznos od po 60,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe sudu pa do isplate, kao i naknaditi apelantu troškove parničnog postupka uvećane za taksu na tužbu i presudu, dok su u ostalom odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa žalbe kao neosnovana odbijene i prvostepene presude su u tom dijelu potvrđene. Konačno, tuženi je obavezan apelantu naknaditi troškove sastavljanja žalbe i takse na žalbu.

12. U obrazloženju presude, u osporenom dijelu u kojemu je obrazložio svoju odluku o troškovima postupka, Kantonalni sud je naveo da, s obzirom da je apelant uspio u sporu, sud je primjenom člana 235. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio i prvostepenu odluku o troškovima postupka i obavezao tuženog na osnovu odredbe člana 386. stav 1. ZPP-a na naknadu troškova parničnog postupka koji se odnose na troškove za sastavljanje tužbi – na osnovu člana 12. i člana 13. stav 1. tačka 1. Tarife o nagradama i naknadama za troškove za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 22/04, u daljnjem tekstu: Tarifa) i takse na tužbe i presude na osnovu člana 46. tarifni broj 1. Zakona o sudskim taksama Unsko-sanskog kantona („Službeni list Unsko-sanskog kantona“ br. 3/97, 6/98, 9/98, 8/05, 22/07). Dalje, Kantonalni sud je naveo da se troškovi upotrebe vlastitog automobila i troškovi odsustva apelantovog zastupnika iz kancelarije čije je sjedište u Gradišci ne mogu priznati shodno članu 387. stav 1. ZPP. Kantonalni sud je stava da je izbor advokata van sjedišta suda u kojem je vođen postupak apelantov lični izbor, pa apelant u tom slučaju treba snositi i navedene troškove, a ne da takvi troškovi padaju na teret tuženog. S obzirom na okolnost da u sjedištu prvostepenog suda ima advokata koje je apelant mogao angažirati, troškovi upotrebe vlastitog automobila punomoćnika koji ima sjedište u Gradišci prilikom dolaska u Bosansku Krupu i natrag kao i troškovi odsustva iz kancelarije advokata nisu bili potrebni za vođenje parnica pa je, u odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa, žalba odbijena i prvostepena odluka potvrđena.

IV. Apelacija

13. Apelant smatra da je osporenim odlukama navedenim u izreci ove odluke povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na jednakost svih pred sudom, odnosno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana

14. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelant smatra da je Kantonalni sud ovu povredu učinio neopravdanim odbijanjem da u osporenim presudama primijeni odredbe čl. 386. i 387. ZPP-a u vezi s Tarifom. Osim toga, apelant smatra da argumenti ponuđeni u osporenim presudama nisu održivi prvenstveno iz razloga što je osporenim presudama u cijelosti usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Dalje, apelant je naveo kako vrši dužnost sudije Općinskog suda u Bihaću i smatra da je samo ta činjenica dovoljan razlog da ga u postupku pred sudovima ne zastupaju advokati s područja Unsko-sanskog kantona koji zastupaju stranke pred sudom u kojem on radi kao sudija s obzirom da bi u situacija u kojoj advokat koji je zastupao apelanta, a u drugom postupku zastupa neku drugu stranku, mogla izazvati sumnju u (ne)pristranost takvog sudije. Apelant je istakao da ima prebivalište u Gradišci (gdje je i sjedište kancelarije advokata), a da mu je mjesto rada u Bihaću. Konačno, apelant je naveo da je izbor punomoćnika pitanje odnosa povjerenja između zastupnika i zastupanog što je i zakonodavac imao u vidu, pa niti jednom odredbom zakona nije propisao da stranka nema pravo na troškove angažiranja advokata koji prelaze troškove koje bi stranka imala da je angažirala advokata u sjedištu prvostepenog suda.

15. Apelant je naveo da je primjena propisa od Kantonalnog suda, osim što je bila proizvoljna, bila i diskriminaciona. Ukazao je da je Kantonalni sud u konkretnim predmetima, te u drugim predmetima koji se ne tiču apelanta postupao različito i da se takvo različito postupanje ne može opravdati. Apelant je naveo brojeve odluka u kojima je Kantonalni sud dosudio troškove postupka koje u apelantovim postupcima nije dosudio te ukazao kako takav različit tretman apelanta predstavlja nedopušten kriterij različitog suđenja i u koliziji je s članom 1. Protokola broj 12. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje i prava na zabranu diskriminacije, ukine presude Kantonalnog suda u osporenom dijelu, kao i da mu dosudi iznos od 900,00 KM na ime troškova nagrade advokatu za sastavljanje apelacije.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 300.

(1) Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika.

(2) Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranu, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj raspravi.

Član 301.

(1) Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobe uposlenik te pravne osobe, a za fizičke osobe bračni odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini.

Član 383.

(1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka.

(2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Član 384.

Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama. Član 386.

(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

17. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 22/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

[…] 5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl., ali najviše 8 sati dnevno.

[…] Član 31.

Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

[…]

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Kantonalnog suda navedene u izreci ove odluke u dijelovima kojima su utvrđeni troškovi postupka. S druge strane, radi se o konačnoj odluci protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je apelacije podnio u roku od 60 dana od dana prijema osporenih odluka kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava dio odluka Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud ističe da se garancije iz člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, Izvještaji 1997-V, stav 25. i dalje). Iz navedenog je jasno vidljivo da se član 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenim postupcima radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tuženog, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član

6. Evropske konvencije primjenjiv.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno odbio dosuditi troškove postupka vezane za troškove odsustva iz kancelarije, kao i troškove za gorivo za advokata koji ga je zastupao, budući da takav stav Kantonalnog suda, po mišljenju apelanta, nema uporište u pozitivnim propisima što je rezultiralo nezakonitim miješanjem u apelantovo pravo na izbor advokata, pa time i pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje.

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

29. Ustavni sud je u svojoj praksi, razmatrajući apelacione navode koji su također ukazivali na proizvoljnost sudova u odlučivanju o troškovima postupka, razmatrao pitanje u kojoj mjeri nadležni sudovi zadržavaju svoje diskreciono pravo kada odlučuju, tj. dosuđuju navedene troškove prilikom brižljive ocjene svih okolnosti predmeta. U tom smislu se postavljalo pitanje i dosude troškova advokata na ime prevoza i dnevnica u predmetima u kojima se javlja kao zastupnik pred sudovima koji se nalaze van sjedišta njegove kancelarije. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu praksu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija za ljudska prava) u predmetu CH/02/12468 i CH/03/15129, Odluka o dopustivosti i meritumu od 7. septembra 2005. godine, u kojem je utvrđena povreda prava pristupa sudu iz člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada Općinski sud u Zavidovićima nije u parničnom postupku priznao podnosiocu prijave putne troškove njegovog advokata iz Zenice uz obrazloženje „da u sjedištu Općinskog suda u Zavidovićima postoje dvije, vidno obilježene, registrovane advokatske kancelarije u centru grada“. Naime, Komisija za ljudska prava je zaključila da je takva odluka nadležnog suda direktno u suprotnosti s odredbama advokatske tarife i da podnosilac prijave ima zakonom (advokatska tarifa) pravo da mu se isplate putni troškovi advokata. Komisija za ljudska prava je, također, predmetne navode podnosioca prijave sagledala i u svjetlu odredbe člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine koji garantira da će na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine postojati sloboda kretanja usluga, dajući predmetnim troškovima karakter usluga, a advokatima status davalaca istih. Osim toga, navedeno je da takav stav suda povlači sa sobom i pitanje diskriminacije i dovođenja u povoljniji položaj advokata čije je sjedište kancelarije u sjedištu suda, a da takav različit tretman nije predviđen samim zakonom.

30. Slijedom toga Ustavni sud se, prilikom razmatranja predmeta o troškovima postupka, rukovodi stavovima i principima iz odluke Komisije za ljudska prava u predmetu CH/02/12468 i CH/03/15129 (vidi Odluka o prihvatljivosti i meritumu, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, CH/02/12468 i CH/03/15129 od 7. septembra 2005. godine), odnosno ispituje okolnosti svakog pojedinačnog predmeta u kontekstu zaštite ustavnih prava i opravdanosti zahtjeva apelanata, uzimajući pritom u obzir suštinu spora i princip ostvarivanja legitimnog cilja, te utvrđuje da li je na apelante stavljen pretjeran teret u ostvarivanju njihovih građanskih i imovinskih prava.

31. Ustavni sud je pored navedenih principa prilikom donošenja ove odluke imao u vidu i okolnost da redovni sudovi o ovom spornom pitanju nisu imali jedinstven stav, kao i da su u tom smislu donosili različite odluke. Upravo zbog različitog postupanja redovnih sudova u ovakvim situacijama, na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti, na kojem su učestvovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Federacije BiH, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH, održanom 30. januara 2014. godine, razmatrano je ovo pitanje i usvojeno usaglašeno pravno shvatanje o ovom pitanju. Ustavni sud podsjeća na to da se prema tom shvatanju putni troškovi advokata čije je sjedište van područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Izuzetno, ovi troškovi se mogu dosuditi ukoliko su isti, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani sa stanovišta odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a (član 120. stav 1. ZPP-a BD).

32. Dakle, imajući u vidu prethodno iznesene stavove i principe, u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da su osporene presude, kojima je odbijen zahtjev za naknadu putnih troškova apelantovog advokata koji ima kancelariju van sjedišta suda, donesene nakon što je Panel za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti zauzeo stav da se putni troškovi advokata van sjedišta suda dosuđuju prema okolnostima konkretnih slučajeva ili u visini u kojoj bi bili dosuđeni advokatu koji ima kancelariju u sjedištu suda ili u punom iznosu, ukoliko to opravdavaju okolnosti konkretnog slučaja, što evidentno doprinosi pravnoj nesigurnosti u navedenoj oblasti.

33. Ustavni sud će s tim u vezi najprije razmotriti apelantov stav da je naročita okolnost koja je učinila nužnim angažiranje, a samim tim i troškove advokata čija je kancelarija van sjedišta suda činjenica da je apelant u vrijeme vođenja postupka bio sudija u Općinskom sudu u Bihaću i da je samo ta činjenica dovoljan razlog da ga u postupku pred sudovima ne zastupaju advokati s područja Unsko-sanskog kantona koji zastupaju stranke pred sudom u kojemu on radi kao sudija s obzirom da bi u situacija u kojoj advokat koji je zastupao apelanta, a u drugom postupku zastupa neku drugu stranku, mogla izazvati sumnju u (ne)pristranost takvog sudije. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da apelantovo angažiranje advokata iz sjedišta suda u kojem je zaposlen da ga zastupa u vlastitoj parnici, sam po sebi, ne bi mogao pokrenuti pitanje njegove pristranosti u nekom drugom postupku u kojem bi apelant postupao kao sudija, a izabrani advokat zastupao neku drugu stranku. Ovo iz razloga što su sudije, kao nosioci pravosudne funkcije, i advokati, kao pravni profesionalci, dužni postupati u skladu sa striktnim pravilima profesionalne etike.

34. Međutim, apelantove navode da je izbor punomoćnika pitanje odnosa povjerenja između zastupnika i zastupanog zbog čega je i izabrao advokata iz mjesta svog prebivališta, Ustavni sud će ispitati u odnosu na „pravo na izbor advokata“ u kontekstu ostvarivanja prava na efikasan pristup sudu u građanskim predmetima. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na relevantne stavove Evropskog suda koji je ukazao da su određene garancije iz „krivično-pravnog“ aspekta prava na pravično suđenje, kao što je pravo optuženog sadržano u članu 6. stav 3. (c) Evropske konvencije „da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde”, po svojoj suštini implicitno inkorporirane u sam stav 1. člana 6. Evropske konvencije. Iako je pravo na „branioca“ ograničeno na krivične postupke, a ne na građanske, kao što je predmetni, Evropski sud je naveo da su specifična prava pobrojana u članu 6. stavu 3.(c) Evropske konvencije inkorporirana u sam stav 1. člana 6. Evropske konvencije, bez obzira što nisu eksplicitno navedena. Naime, Evropski sud je naveo da osnovne garancije postavljene u stavu 3. člana 6. predstavljaju posebne aspekte prava na pravično suđenje koje je zagarantirano prvim stavom člana 6. (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Windisch protiv Austrije, od 27. septembra 1990. godine, serija A, broj 186, tačka 23). Prema tome, iako su izvjesni aspekti „pravičnog suđenja“ dati izričito za krivične postupke u drugom i trećem stavu člana 6, ti aspekti se u principu primjenjuju i na građanske predmete iako nema tako pobrojanih kriterija u vezi s građanskim postupcima (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, tačka 32). Iz navedenog proizlazi da je pravo na izbor advokata u kontekstu efikasnog pristupa sudu zagarantirano i u građanskoj parnici kao poseban aspekt u mjeri u kojoj pruža osnovne garancije „prava na pravično suđenje“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da i stranke u građanskoj parnici imaju pravo na „izbor advokata“ koje povlači pitanje optimalne zaštite njihovih interesa i prava na pravično suđenje s tim u vezi. Iz toga slijedi, kao opće pravilo da osoba ne smije biti lišena, protiv vlastite volje ili bez svog znanja, pomoći advokata koga je sama imenovala (vidi presudu Goddi protiv Italije, Izvještaj Evropske komisije od 19. aprila 1994. godine, serija B, broj 61, tačka 25).

35. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je zauzeo stav da su parnične stranke za zastupanje dužne angažirati samo advokate iz mjesta sjedišta suda, te da se u protivnom neće priznavati putni troškovi advokatima van mjesta sjedišta suda. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud takvim odlukama ograničio apelantovo pravo da izabere advokata za kojeg smatra da će najbolje zastupati njegove interese pred sudom jer mu u slučaju izbora advokata van sjedišta suda određeni troškovi neće biti priznati. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se Kantonalni sud, odlukom da ne prizna putne troškove advokatu van mjesta sjedišta suda, umiješao u apelantovo pravo na izbor advokata, pa time i na pravo na pristup sudu.

36. Da bi miješanje u apelantovo pravo bilo opravdano, ono prije svega mora biti zakonito. Ustavni sud zapaža da ZPP regulira pitanje troškova parničnog postupka, te ih definira kao izdatke učinjene u toku ili povodom parničnog postupka, ne navodeći eksplicitno šta čini te izdatke. Međutim, Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, koju je usvojila Advokatska komora Federacije Bosne i Hercegovine, propisuje da stranci i njenom punomoćniku pripadaju putni troškovi do suda (član 13), kao i troškovi za upotrebu vlastitog automobila (član 31). Prema tome, Tarifom je strankama i njihovim advokatima u parničnom postupku priznato pravo na naknadu onih putnih troškova kojima su oni bili izloženi dolaskom na ročište pred sud. Pri tome, Ustavni sud zapaža da navedeni propisi ne sadrže bilo kakvo ograničenje prava na naknadu troškova u vezi s izborom advokata van sjedišta suda jer niti jednom odredbom zakona ili Tarife nije propisano da stranka ima pravo na naknadu troškova samo ako je angažirala advokata koji ima kancelariju u mjestu sjedišta suda, odnosno da nema pravo na naknadu putnih troškova izabranog advokata koji ima kancelariju van sjedišta suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da odluka Kantonalnog suda prema kojoj apelantovom advokatu ne pripada pravo na naknadu putnih troškova iz razloga što ima kancelariju van sjedišta suda nema uporište u pozitivnim propisima i direktno je u suprotnosti s odredbama Tarife. Pored navedenog, Ustavni sud se poziva i na praksu Komisije za ljudska prava, koja je u ranije citiranom predmetu CH/02/12468 i CH/03/15129, Odluka o dopustivosti i meritumu od 7. septembra 2005. godine, koji je pokretao ista činjenična i pravna pitanja kao u predmetnom slučaju, zauzela stav da je došlo do povrede prava pristupa sudu iz člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada Općinski sud u Zavidovićima nije u parničnom postupku priznao podnosiocu prijave putne troškove njegovog advokata iz Zenice uz obrazloženje „da u sjedištu Općinskog suda u Zavidovićima postoje dvije, vidno obilježene, registrovane advokatske kancelarije u centru grada“.

37. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da miješanje u apelantovo pravo na izbor advokata, pa time i na pravo na djelotvoran pristup sudu nije bilo u skladu sa zakonom zbog čega je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava povrijedio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

38. S obzirom na navedeno, u svjetlu zaključka u pogledu povrede prava na djelotvoran pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer su suštinski isti kao navodi o povredi prava na pravično suđenje o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

39. U odnosu na apelantov zahtjev da mu Ustavni sud odredi naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije predviđeno da apelanti imaju pravo na naknadu ovih troškova, tako da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na apelantov teret.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud arbitrarno tumačio relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, čime je povrijedio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

41. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3310/14 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio