Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4686/12 (J. T.)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4686/12

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4686/12, rješavajući apelaciju Jasmine Tucović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Tucović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 041475 12 Rev od 6. novembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041475 11 Rs od 22. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041475 11 Rs od 13.

juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmina Tucović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 041475 12 Rev od 6. novembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 041475 11 Rs od 22. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 041475 11 Rs od 13. juna 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 2. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 9. aprila 2015. godine, Kantonalni sud 17. aprila 2015. godine, Općinski sud 20. aprila 2015. godine i tužena 27. aprila 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem tužene broj 07-126-647/93 od 7. aprila 1993. godine apelantici je prestao radni odnos zaključno sa 1. majem 1992. godine zbog neopravdanog odsustvovanja sa posla duže od pet radnih dana.

6. Apelantica se krajem 1999. godine obratila tuženoj zahtjevom za uspostavljanje radnopravnog statusa, koji je tužena Rješenjem broj 06-34-3857/99 od 17. aprila 2000. godine odbila kao neosnovan. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela prigovor koji je Rješenjem načelnika tužene broj 02-34-20/2000 od 5. juna 2000. godine odbijen kao neosnovan.

7. Apelantica je 13. juna 2000. godine podnijela Općinskom sudu tužbu protiv tužene kojom je tražila uspostavu radnopravnog statusa.

8. Općinski sud je 9. oktobra 2000. godine donio rješenje kojim je postupak prekinut i predmet ustupljen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). U obrazloženju je navedeno da je apelantica tužbom od 13. juna 2000. godine pokrenula sudski postupak radi uspostave radnopravnog statusa. S tim u vezi je navedeno da je taj sud primjenom odredbi člana 143. Zakona o radu, kojim je propisano da će u takvim slučajevima sud donijeti odluku o prekidu postupka i predmet ustupiti na postupanje nadležnoj kantonalnoj komisiji, donio odluku kao u dispozitivu. Kantonalna komisija je 13. juna 2002. godine donijela rješenje kojim je odbila apelanticin zahtjev kao neosnovan.

9. Apelantica je 24. decembra 2007. godine od Općinskog suda zatražila da nastavi prekinuti postupak na način da je uredila tužbu tako da je tražila sa sud donese presudu kojom će poništiti navedena rješenja tužene i tuženoj naložiti da joj uspostavi radnopravni status te isplati neisplaćene plaće i doprinose u iznosima i za periode precizirane u tužbi, navodeći kao pravni osnov član 9. Uredbe sa zakonskom snagom o primjenjivanju Zakona o državnoj upravi i član 143. stav 2. Zakona o radu. Tužena je 1. februara 2008. godine dostavila odgovor na tužbu.

10. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Rs 041475 11 Rs od 13. juna 2011. godine kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno: da je apelantica bila u radnom odnosu kod tužene kao diplomirana pravnica od 10. maja 1979. godine; da je nakon početka rata u BiH 17. maja 1992. godine napustila Sarajevo sa dvoje djece; da je tužena donijela rješenje od 7. aprila 1993. godine kojim je apelantici prestao radni odnos sa 1. majem 1992. godine zbog neopravdanog odsustvovanja s posla duže od pet dana, a u skladu s članom 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (u daljnjem tekstu: Zakon), u vezi s članom 322. stav 1. alineja 9. Zakona o državnoj upravi; da se apelantica nakon povratka u Sarajevo obratila tuženoj zahtijevajući da joj uspostavi radnopravni status, što je tužena rješenjima prethodno preciziranim odbila kao neosnovano, kao i da je i Kantonalna komisija donijela rješenje kojim je odbila apelanticin zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa temeljem člana 143. Zakona o radu.

11. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je Uredba o radnoj obavezi na koju se poziva apelantica stupila na snagu 26. oktobra 1992. godine i ne može biti osnov za stavljanje van snage rješenja o prestanku radnog odnosa jer su se, prema mišljenju tog suda, i prije njenog stupanja na snagu ispunili zakonski uvjeti za prestanak radnog odnosa apelantici. Također je navedeno da nije osnovano ni apelanticino pozivanje na činjenicu da je u vrijeme početka rata u BiH bila majka malodobne djece do 10 godina starosti, te da je zbog toga bila oslobođena obaveze dolaženja na posao. U takvom slučaju, kako je naveo Općinski sud, rješenje o oslobađanju od radne obaveze je mogao donijeti jedino nadležni sekretarijat za narodnu odbranu na pismeni zahtjev lica uz odgovarajuće dokaze, a apelantica nije ničim dokazala da je takvo rješenje doneseno. Dalje je navedeno da je institut čekanja, na koji se apelantica također poziva, bio uspostavljen Zakonom o radnim odnosima i prestao je da se primjenjuje prestankom ratne opasnosti, a nakon toga su radnici mogli dobiti status radnika na čekanju u skladu s Općim republičkim kolektivnim ugovorom koji se primjenjivao samo na preduzeća, a ne i na organe uprave. Navedeno je i da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti niti član 143. stav 2. Zakona o radu na koji se apelantica poziva jer se ni taj član ne odnosi na radnike uprave, što je određeno Instrukcijom o primjeni člana 143. stav 2. Zakona o radu, kojom je propisano da se član 143. stav 2. Zakona o radu ne odnosi na organe uprave, javne ustanove i ustanove jer su zaposlenici status čekanja posla ostvarili u skladu s Općim republičkim kolektivnim ugovorom koji se primjenjivao samo na privredu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u izreci.

12. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 041475 11 Rs od 22. novembra 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda. Također je istaknuto da iz činjeničnog stanja proizlazi da je apelantici zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa temeljem odredbi člana 143. stav 2. Zakona o radu odbila Kantonalna komisija, te da je shodno relevantnim zakonskim odredbama apelantica nakon donošenja tog rješenja imala pravo da u roku od 15 dana podnese žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), a što, prema obrazloženju Kantonalnog suda, apelantica nije učinila. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je, prema odredbama člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu, Kantonalna komisija odnosno Federalna komisija isključivo nadležna za uspostavu radnopravnog statusa po osnovu tog člana. Prema obrazloženju tog suda, kako apelantica nesporno nije podnijela žalbu protiv rješenja Kantonalne komisije, to je njen tužbeni zahtjev za uspostavu radnopravnog odnosa neosnovan. Obrazloženo je i da su, s tim u vezi, odluke Kantonalne komisije i Federalne komisije konačne, a da sud u parničnom postupku protiv poslodavaca i tih komisija ima nadležnost samo da preispituje njihove odluke. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, ali da je pogrešan zaključak da je neosnovan zbog razloga datih u obrazloženju te presude, već isključivo zbog prethodno navedenih razloga. Zbog navedenog, Kantonalni sud je odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu.

13. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 041475 12 Rev od 6. novembra 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je nesporno da apelantica nije podnijela žalbu protiv rješenja Kantonalne komisije kojom je njen zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa kod tužene odbijen. Obrazloženo je i da je nesporno da apelantica predmetnim tužbenim zahtjevom ne traži preispitivanje odluka komisije nego ustrajava u zahtjevu za poništenje odluka tužene kao poslodavca kojim je odbijen njen zahtjev za uspostavu radnopravnog odnosa. S obzirom na to da, kako je naveo taj sud, apelantici odlukom komisije nije priznato pravo zaposlenika na čekanju posla, niti je apelantica u sudskom postupku tražila preispitivanje takve odluke, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda zasnovana na zakonu, te da je apelanticina revizija neosnovana. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Apelantica navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer se ona u zakonom propisanom roku javila svom poslodavcu koji je bio dužan da joj uspostavi radnopravni status shodno odredbama člana 143. Zakona o radu. Smatra da je imala pravo da, u skladu s odredbama Zakona o radu, nakon što poslodavac nije udovoljio njenom zahtjevu za uspostavu radnopravnog statusa, podnese tužbu nadležnom sudu bez obzira na odluke komisije, kao i da su sudovi nepravilno ocijenili dokaze koji su izvedeni u toku postupka, zbog čega smatra da su joj prekršena navedena prava. Apelantica navodi da je predmetni postupak koji je po zakonu hitan pred redovnim sudovima trajao preko 12 godina i da joj zbog toga Ustavni sud treba dodijeliti naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.500,00 KM, dakle zbog nedonošenja odluke u razumnom roku

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da su redovni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

16. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelanticinih prava i da su sudske odluke donesene u razumnim rokovima.

17. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

18. Tužena je navela da je apelacija neosnovana jer je apelantica bez odobrenja nadležnih organa napustila svoje radno mjesto, iako je imala prebivalište na teritoriji Sarajeva, pod kontrolom Armije BiH, te da su odluke donesene u razumnom roku budući da je sama apelantica diktirala tempo suđenja.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90) relevantne odredbe glase:

Član 75. stav 2. tačka 3.

Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti:

3. ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno.

20. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 143. stav 2.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

Član 143a.

Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada.

O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. koju formira federalni ministar.

U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.

Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.

Član 143c.

[…] (2) Odluke Federalne odnosno kantonalne komisije su:

1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;

[…]

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98, 3/99, 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Član 381.

(1) Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tač. 1. do 4. ovog zakona nastavit će se kad nasljednik ili staralac ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljedbenici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.

(2) Ako je sud prekinuo postupak iz razloga navedenih u članu 379. stav 1. tačka 1. i stav 2. ovog zakona, postupak će se nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak.

(3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.

VI.Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 041475 12 Rev od 6. novembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na uspostavljanje apelanticinog radnopravnog statusa i naknadu neisplaćenih plaća i doprinosa, dakle, radilo se o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelantice i tužene, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

U odnosu na apelacione navode vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog prava

30. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer joj redovni sudovi nisu uspostavili radnopravni status kod tužene, niti joj je dosuđena naknada neisplaćenih plaća i doprinosa. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu; Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da apelantica, nakon što je Kantonalna komisija donijela rješenje kojim je kao neosnovan odbila njen zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa kod tužene, nije protiv tog rješenja podnijela žalbu Federalnoj komisiji, već je pet godina nakon donošenja rješenja Kantonalne komisije, dostavljajući uređenu tužbu, zatražila nastavak prekinutog postupka pred Općinskim sudom, zbog čega je njen tužbeni zahtjev u konačnici odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na navedene odredbe člana 143. stav 2. i člana 143.a) Zakona o radu. Naime, navedenim odredbama propisano je da će se u slučaju kao što je konkretni postupak pred redovnim sudom prekinuti i predmet uputiti kantonalnoj komisiji kao nadležnoj za pitanje provođenje člana 143. Zakona o radu. Propisano je i da se žalba protiv rješenja te komisije podnosi Federalnoj komisiji, nakon čega odluke tih komisija, kojima lica koja su tražila uspostavu radnopravnog statusa nisu zadovoljna, podliježu preispitivanju u redovnim sudovima.

33. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi u više odluka rješavao slično činjenično i pravno pitanje, pa je tako u Odluci broj AP 3061/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3061/09 od 9. marta 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je, vezano za primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova, istakao: „Ustavni sud ukazuje na to da su odluke pred komisijama za implementaciju člana 143. Zakona o radu uvjet da se može pokrenuti parnični postupak, odnosno da odluka kantonalne komisije može biti predmet preispitivanja u parničnom postupku pred redovnim sudom nakon što Federalna komisija odluči o žalbi protiv te odluke (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1295/08 od 11. januara 2011. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 382/08 od 11. januara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da apelant protiv predmetnog rješenja Kantonalne komisije nije izjavio žalbu Federalnoj komisiji, te da je na taj način izgubio pravo na uspostavljanje radnopravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.“

34. Dakle, dovodeći u kontekst navedene zakonske odredbe i stav Ustavnog suda iskazan u navedenoj odluci s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantica nesporno trebala, nakon što je dobila odluku Kantonalne komisije kojom je odbijen njen zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa temeljem člana 143. Zakona o radu, protiv tog rješenja podnijeti žalbu Federalnoj komisiji, pa tek nakon toga, eventualno, zatražiti nastavak sudskog postupka. Međutim, kako apelantica žalbu nije podnijela nego je tražila nastavak sudskog postupka zahtijevajući da sud poništi odluke tužene, uspostavi joj radnopravni status i obaveže tuženu da joj naknadi neisplaćene plaće i uplati doprinose, dakle, kako apelantica faktički nije iscrpila pravne lijekove prije obraćanja redovnom sudu za nastavak prekinutog postupka, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev pozivajući se na čl. 143. i 143a. Zakona o radu.

35. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da iz činjenica predmeta, suprotno apelanticinim navodima, proizlazi da su redovni sudovi proveli sve dokaze koji su predloženi (osim dokaza-uvida u apelanticin zahtjev upućen tuženoj iz 1999. godine radi uspostave radnopravnog statusa koji je prvostepeni sud odbio budući da nije bio predložen na pripremnom ročištu niti je u toku postupka apelantica dokazala da ga ranije nije mogla predložiti). Prema činjenicama predmeta, redovni sudovi su analizirali sve provedene dokaze i ocjenjujući svaki ponaosob te dovodeći ih u međusobnu vezu donijeli zaključak da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan, za šta su, kako je već rečeno, dali obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi vezani za primjenu materijalnog prava i ocjenu dokaza.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelanticine navedene navode.

U odnosu na navode o dužini trajanja postupka

37. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja postupka pred redovnim sudovima.

a) Relevantni principi

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticine tužbe započeo 13. juna 2000. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 6. novembra 2012. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno 12 godina i pet mjeseci i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o postupku uspostave apelanticinog radnopravnog statusa i prava na naknade koje proističu iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja su sudovi trebali raspraviti, nije radilo o složenom predmetu.

41. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelantica podnijela tužbu Općinskom sudu, taj sud odmah uzeo predmet u rad i donio rješenje kojim se postupak prekida i predmet ustupa Kantonalnoj komisiji kao nadležnoj za implementaciju člana 143. Zakona o radu, te da je ta komisija 13. juna 2002. godine (u roku od godinu i osam mjeseci) donijela rješenje kojim je zahtjev odbila kao neosnovan. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da nakon toga apelantica nije podnijela Federalnoj komisiji žalbu protiv navedenog rješenja nego je tek 24. decembra 2007. godine, dakle nakon pet i po godina računajući od donošenja rješenja Komisije, od Općinskog suda zatražila da nastavi prekinuti postupak, te je uredila ranije podnesenu tužbu (povodom koje je postupak prekinut rješenjem od 9. oktobra 2000. godine), čime je u odlučnoj mjeri doprinijela dužini postupka. Naime, odredbama člana 381. stav 3. ZPP propisano je da se u svim ostalim slučajevima (isključujući slučajeve navedene u st. 1. i 2. tog člana) prekinuti postupak nastavlja po prijedlogu stranke kad prestanu razlozi za prekid. S druge strane proizlazi da su redovni sudovi nakon toga u roku od pet godina okončali postupak na tri instance. S tim u vezi, iako je postupak trajao preko 12 godina, Ustavni sud smatra da zbog navedenog odgovornost za tako dugo trajanje postupka u odlučnoj mjeri snosi apelantica.

42. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju tog prava također zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Kako je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih odredaba, pri čemu nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je, iako je postupak trajao 12 godina, upravo apelantica (nepodnošenjem žalbe Federalnoj komisiji i nepodnošenjem prijedloga za nastavak sudskog postupka) u odlučnoj mjeri doprinijela dužini postupka.

45. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman