Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4443/14 („Iris“ d.o.o. Bijeljina i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4443/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-4443/14, rješavajući apelacije „Iris“ d.o.o. Bijeljina i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Iris“ d.o.o. Bijeljina protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 002470 14 REV od 30. juna 2014. godine;

Muharem Abdurahmanović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 145000 13 REV od 22.

jula 2014. godine;

Slobodan Babić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042733 13 REV od 19. septembra 2014. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4443/14 „Iris“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 15. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 PS 002470 14 REV od 30. juna 2014. godine. Apelant je 21. januara 2015. godine podnio Ustavnom sudu zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi se naložilo Okružnom privrednom sudu u Bijeljini da prekine stečajni postupak broj 59 0 St 025748 13 St do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci, kojom je potvrđena prvostepena presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, u pravnoj stvari radi sticanja bez osnova i naknade štete u kojoj je apelant obavezan da tužitelju isplati novčani iznos od 106.584,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Istovremeno je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se tužitelj/protivtuženi obaveže da mu, po osnovu sticanja bez osnova, isplati novčani iznos od 84.902,72 KM i na ime naknade štete iznos od 3.500.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu temeljem više ugovora o zakupu digitalnih kanala zaključenih na neodređeno vrijeme tokom 2000. i 2001. godine i da su ugovorne strane svoje obaveze izvršavale sve do 31. jula 2002. godine kada je apelant prestao da izvršavati svoju ugovornu obavezu iz ugovora plaćanja mjesečne zakupnine i cijene priključka. Stoga je odlučeno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u smislu odredbi člana

262. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da je apelant svoju ugovornu obavezu prestao izvršavati i tužitelju ostao dužan novčani iznos. Dalje je utvrđeno da apelant nije dokazao da su sporni ugovori zaključeni zloupotrebom dominantnog položaja i da uslijed toga nisu pravno valjani, slijedom čega je zaključeno da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu nelojalne konkurencije, kao i zahtjev za vraćanje traženog novčanog iznosa po osnovu sticanja bez osnova, jer nije otpao osnov po kome je apelant vršio plaćanje iznosa čiji povrat traži. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, te da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da su nižestepeni sudovi povrijedili odredbu člana 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Vrhovni sud je, također između ostalog, konstatovao da, kako apelant nije u postupku predočio odluku donesenu u upravnom postupku od strane Agencije ili Konkurencijskog vijeća (u smislu relevantnih odredaba Zakona o konkurenciji BiH), prvostepeni sud je kao prethodno pitanje cijenio valjanost predmetnih ugovora. Budući da apelant nije potkrijepio dokazima svoje tvrdnje da je tužitelj iskoristio svoj dominantan položaj na tržištu, a tokom cijelog postupak je pogrešno isticao da je teret dokazivanja ovih činjenica na tužitelju, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao svoje navode da su sporni ugovori suprotni imperativnim propisima i da time nisu pravno valjani. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. u vezi sa članom 456. a) ZPP.

2. AP-4446/14 Muharem Abdurahmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 15. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 145000 13 REV od 22. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Tuzli, kojom je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Tuzli u pravnoj stvari radi neosnovanog bogaćenja i naknade štete u kojoj je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu isplati novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tuženi (Federalni zavod za PIO/MIO) rješenjem iz 2003. godine priznao apelantu pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 1.595,00 KM, te da je isplata iste u periodu od 2. aprila 2003. godine do 31. jula 2008. godine vršena po Odluci Upravnog odbora i primjenu limita za najviše penzije, kao i da je tuženi obračun i isplatu penzije apelantu vršio u spornom periodu usklađivanjem penzija svakog mjeseca prema raspoloživim sredstvima. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo-noveliranu odredbu člana 51. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, kada je izveo zaključak da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali osnova za osvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana

248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-5245/14 Slobodan Babić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. decembra 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042733 13 REV od 19. septembra 2014. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda donese privremenu mjeru kojom će se „odložiti sve započete radnje u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 I 167950 13 I pokrenute u postupku izvršenja presude Osnovnog suda broj 71 0 P 042733 09 P od 20. marta 2013. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042733 12 Gž od 8. aprila 2013. godine“. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-5245/14 od 13. januara 2015. godine odbio kao neosnovan predmetni apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda u Banjoj Luci kojom je potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci u pravnoj stvari radi neosnovanog bogaćenja u kojoj je apelant kao tuženi obavezan da tužitelju, na ime korištenja nekretnina, isplati novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant koristio i dio koji pripada tužitelju na predmetnim nekretninama u svoju korist, pa je temeljem odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima odlučeno u predmetnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao u obrazloženju osporene odluke da je neosnovana apelantova tvrdnja da je tužitelj svojevoljno napustio predmetni poslovni prostor i dobrovoljno ga bez naknade ustupio apelantu na korištenje. Također je Vrhovni sud istakao da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je, u smislu odredbe 407. stav 3. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP), nastavio sa održavanjem ročišta za glavnu raspravu i nakon udaljenja apelanta iz sudnice uz pomoć radnika sudske policije. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene revizione odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4443/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedlog apelanta „Iris“ d.o.o. Bijeljina u predmetu AP-4443/14 za donošenje privremene mjere. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4443/14 („Iris“ d.o.o. Bijeljina i drugi) | Sudska praksa | Aktio