Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-720/14 (M. V. i drugi)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-720/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-720/14, rješavajući apelacije Mire Vranješa i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miro Vranješ, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 0123376 13 REV od 19. novembra 2013.
godine;
Husein Redžić i Besima Redžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 004237 13 REV od 14.
novembra 2013. godine;
Mevludin Kablić i Paša Merdanović, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 010896 14 GŽ od 17. jula 2014. godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-720/14 Miro Vranješ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Fahira Rizvanbegović-Kajtz advokatica iz Mostara, podnio je 14. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 0123376 13 REV od 19. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su ga tuženi B.M., Ž.M. i I.M., parkiranjem vozila i onemogućavanjem gradnje zida na dijelu apelantove nekretnine, uznemirili i onemogućili u korištenju prava vlasništva i korištenja nekretnine, te da sud naloži tuženim da se suzdrže ubuduće od ovakvih i sličnih uznemiravanja. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je sporni dio nekretnine, koji u suštini predstavlja međašnu površinu, pripada njegovoj nekretnini. Također je utvrđeno da su tuženi bili u zadnjem mirnom posjedu tog dijela međe koji im je koristio za prolaz vozilima do svoje kuće, a da ih je apelant namjeravao u tome spriječiti, izgradnjom betonskog zida, pa se u radnjama tuženih (tj, onemogućavanju izgradnje zida apelantu) stiču obilježja dozvoljene samopomoći u skladu sa odredbama člana 81. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. Zbog navedenog, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
2. AP-847/14 Husein Redžić i Besima Redžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, podnijeli su 24. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 004237 13 REV od 14. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju utvrđeno je da apelantima ne pripada nikakvo pravo prolaza ili prijevoza preko nekretnine tužitelja M.P. i I.P. ( kč. br. 2287/5) koja se nalazi u Cazinu, te da ime se zabranjuje prolaz ili prijevoz preko sporne nekretnine. Pored toga, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da su dugogodišnjim i faktičkim posjedom stekli pravo služnosti prolaza i prijevoza preko nekretnina tužitelja-protivtuženih (kč. br. 2287/7), te da se to utvrđenje upiše u zemljišne knjige i katastar nekretnina. U postupku je utvrđeno da su tužitelji-protivtuženi suvlasnici sporne nekretnine koju apelanti koriste kao prolaz pješice i kolima ( kč. br. 2287/5), te da su apelanti samo u periodu od 2000. do 2001. godine imali dopuštenje ranijih posjednika da koriste prolaz preko sporne parcele, jer su imali drugi odgovarajući put za dolazak na svoju parcelu. Također je utvrđeno da tužitelji nisu vlasnici poslužne parcele na kojoj apelanti zahtijevaju utvrđenje prava služnosti (kč. br. 2287/7), nego da su vlasnici treća lica koja nisu stranke u predmetnom postupku. Na osnovu navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, dok je protivtužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.
3. AP-4044/14 Mevludin Kablić i Paša Merdanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornjih Rahića, podnijeli je 4. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 010896 14 GŽ od 17. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravni osnov za sticanje posjeda i prava svojine na nekretninama koje se nalaze u Gornjim Rahmićima, a što je tuženi M.I. dužan priznati i trpiti da se apelanti upišu kao vlasnici i posjednici predmetnih nekretnina. U postupku je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su kontinuirano bili jedini posjednici spornih nekretnina, odnosno da su njihovi prednici bili posjednici tih nekretnina „nekoliko desetina godina“ koji vremenski period je potreban za sticanje prava svojine održajem u smislu ranije važećeg Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima SFRJ, dok se prema sada važećem Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine pravo svojine ne može steći održajem (dosjelošću), zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 720/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman