Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2756/12 (Goran Pranjić M. Lukić)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Sudska nagodba
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2756/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2756/12, rješavajući apelaciju Gorana Pranjića M. Lukića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. listopada 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Gorana Pranjića M. Lukića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu broj 07 58 P 900058 04 P (ranije P-122/04) koji je pred Općinskim sudom u Mostaru okončan sudskom nagodbom od 22. svibnja 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Pranjić M. Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 21. srpnja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tesktu: Općinski sud) koji je okončan sudskom nagodbom broj 07 58 900058 04 P od 22. svibnja 2012. godine. Apelant je, na zahtjev Ustavnog suda, 3. lipnja 2014. godine dopunio/precizirao apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 29. siječnja 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je 10. veljače 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 16. veljače 2004. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih Pera Rajića i Željka Crnjca (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate.
6. Općinski sud je Rješenjem broj P-122/04 od 20. listopada 2005. godine apelantu vratio tužbu na ispravak i dopunu, sukladno članku 53. Zakona o parničnom postupku.
7. Kako apelant nije postupio po rješenju suda od 20. listopada 2005. godine, Općinski sud je donio Rješenje broj P-122/04 od 30. siječnja 2006. godine kojim se predmetna tužba smatra povučenom.
8. Odlučujući o apelantovom prizivu, podnesenom 9. ožujka 2006. godine protiv rješenja Općinskog suda od 30. siječnja 2006. godine, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Rješenje broj 85 0 P 900058 09 Gž od 11. lipnja 2010. godine kojim je ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, istakavši da nije bilo razloga da se tužba vraća na uređenje, jer je sadržavala sve da se po njoj može postupiti u smislu članka 53. Zakona o parničnom postupku.
9. Općinski sud je na pripremnom ročištu održanom 22. svibnja 2012. godine konstatirao da su stranke suglasne da u pogledu glavnog duga i sporednih potraživanja postignu sporazum, sukladno čemu je zaključena sudska nagodba kojom su obvezani tuženi da apelantu na ime naknade štete nastale posljedicom štetnog događaja od 21. listopada 2003. godine isplate ukupan iznos od 703,00 KM. Shodno navedenom, apelant se, sukladno postignutom sporazumu, odrekao svih nastalih potraživanja iz štetnog događaja od 21. listopada 2003. godine. Osim toga, konstatirano je da predmetna sudska nagodba ima snagu izvršnog naslova u smislu članka 91. Zakona o izvršnom postupku, te protiv nje nije dozvoljen priziv.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz članka 1. stavak 2. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Apelant je naveo kronologiju postupanja u konkretnom predmetu, između ostalog, istakavši da je, zbog nepostupanja Općinskog suda, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku, da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, kao i da mu je povrijeđeno pravo na nepristan sud, obzirom da je razdoblje od osam godina i tri mjeseca, koliko je trajao predmetni postupak, za dvije razine nadležnosti sudova nerazumno.
b) Odgovor na apelaciju
11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju od 10. veljače 2015. godine opisao kronologiju predmetnog postupka, kako je već istaknuto u činjeničnom dijelu odluke, te naveo da „svojim postupanjem, a radeći po predmetima primjenom principa 'hronološkog postupanja', a zbog obima zaprimljenih predmeta, a i zbog neblagovremenog nepostupanja apelanta po procesnim rješenjima suda, ni u kom segmentu [nije ugrozio] Ustavom zagarantirana prava apelanta, kao i pravo iz članka
3. Europske konvencije na koje se poziva apelant u apelaciji“. Osim toga, Općinski sud je istaknuo „da je i apelant suglasno pristao na sklapanje sudske nagodbe tek sredinom 2012. godine, a što je mogao znatno ranije učiniti i pridonijeti manjoj duljini trajanja [predmetnog] sudskog postupka“. V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog duljine trajanja predmetnog postupka, odnosno zbog navodne povrede prava na pravično suđenje u «razumnom roku», u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koji je okončan zaključivanjem sudske nagodbe na pripremnom ročištu održanom 22. svibnja 2012. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu sudsku nagodbu Općinskog suda od 22. svibnja 2012. godine apelant je primio istoga dana, dakle 22. svibnja 2012. godine, a apelaciju je podnio 21. srpnja 2012. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant smatra da mu je, zbog duljine trajanja postupka pred Općinskim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na efikasan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, opća zabrana diskriminacije iz članka 1. stavak 2. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje – „razuman rok“
18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
21. Podržavajući praksu Europskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23).
a)Razdoblje koje se uzima u obzir
22. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak tužbom od 16. veljače 2004. godine, a da je okončan sudskom nagodbom od 22. svibnja 2012. godine. Dakle, postupak je trajao osam godina i tri mjeseca.
b)Analiza razumnosti trajanja postupka
23. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tuženih radi naknade zbog nanesenih tjelesnih povreda i duševnih patnji, te da se, obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Osim toga, kako se tužbeni zahtjev odnosio na naknadu štete zbog nanesenih tjelesnih povreda i duševnih patnji, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak za apelanta značajan.
24. Ispitujući ovaj postupak sa aspekta duljine trajanja, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o apelantovoj tužbi od 16. veljače 2004. godine, donio rješenje nakon jedne godine i osam mjeseci, odnosno 20. listopada 2005. godine, kojim je vratio tužbu apelantu na ispravak i dopunu. Kako apelant nije postupio po navedenom rješenju, Općinski sud je nakon tri mjeseca, odnosno 30. siječnja 2006. godine, donio rješenje kojim se predmetna tužba smatra povučenom. Nakon toga, Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovom prizivu od 9. ožujka 2006. godine, donio rješenje nakon četiri godine i tri mjeseca, odnosno 11. lipnja 2010. godine, kojim je ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, nakon čega su stranke na pripremnom ročištu održanom 22. svibnja 2012. godine zaključile sudsku nagodbu. Pri tome Ustavni sud u vidu ima i odgovor Općinskog suda na predmetnu apelaciju u kojoj je taj sud, između ostalog, istaknuo da „svojim postupanjem, a radeći po predmetima primjenom principa 'kronološkog postupanja', a zbog obima zaprimljenih predmeta, a i zbog neblagovremenog nepostupanja apelanta po procesnim rješenjima suda, ni u kom segmentu [nije ugrozio] Ustavom zagarantirana prava apelanta“. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, Serija A broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Osim toga, prema praksi Europskog suda, kronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sustav predstavlja iznenađenje, uzrokovan, primjerice, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se poduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Europski sud, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. svibnja 1981. godine). Naime, prema praksi Europskog suda, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi, Europski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32).
25. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim točkama ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta i njegov značaj za apelanta, Ustavni sud smatra da postupak u cjelini, koji je na dvije sudske instance trajao osam godina i tri mjeseca, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi
26. Obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode u odnosu na povredu prava na pristup sudu, kao i u odnosu na povredu prava na nepristran sud iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, opću zabranu diskriminacije iz članka 1. stavak 2. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te prava na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz članka II/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije obzirom na to da se ti navodi zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak trajao osam godina i tri mjeseca, a duljina postupka se u cijelosti može staviti na teret Općinskom sudu, koji nije učinkovito kontrolirao postupak i nije poduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka, kako je propisano procesnim zakonom.
28. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman