Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4604/12 (Š. Z.-R.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član porodičnog domaćinstva
- Stanarsko pravo
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4604/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4604/12, rješavajući apelaciju Šefike Zaimović-Ramić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šefike Zaimović-Ramić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 004451 10 Uvp od 28. septembra 2012.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 004451 05 U od 16. decembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša broj UPII/05-23-5-67/05 od 5. decembra 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/III-23-0-257/01 od 4. oktobra 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šefika Zaimović-Ramić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva podnijela je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 004451 10 Uvp od 28. septembra 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 004451 05 U od 16. decembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5-67/05 od 5. decembra 2005. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-0-257/01 od 4. oktobra 2005. godine. Apelantkinja je 29. januara 2013. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 22. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju 26. juna 2015. godine, a Ministarstvo 1. jula 2015. godine. Uprava nije u ostavljenom roku dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-0-257/01 od 4. oktobra 2005. godine poništeno je Rješenje broj 23-04/III-23-0-257/01 od 9. oktobra 2001. godine kojim je apelantkinja određena za nosioca stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, ulica Nerkeza Smailagića broj 7/6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) iza umrlog nosioca stanarskog prava Hasana Ramića (stav I izreke rješenja). Poništeno je Rješenje broj 23-04/III-23-0-7/02 od 12. marta 2002. godine kojim je utvrđeno da je Denis Ramić stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti nosioca stanarskog prava Hasana Ramića (stav II izreke rješenja). Odbijen je kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana (stav III izreke rješenja). Odbijen je kao neosnovan zahtjev Denisa Ramića za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana (stav IV izreke rješenja). U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je ranije, postupajući povodom zahtjeva apelantkinje i Denisa Ramića, donijela Rješenje broj 23-04/III-23-0-257/01 od 9. oktobra 2001. godine kojim je apelantkinja određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno Rješenje broj 23-04/III-23-0- 7/02 od 12. marta 2002. godine kojim je utvrđeno da je Denis Ramić stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu iza umrlog Hasana Ramića. Takođe, Uprava je navela da je donijela zaključak od 17. septembra 2004. godine kojim je dozvolila obnovu postupaka u kojima su donesena navedena rješenja, te da je odredila da će se povodom predmetnih zahtjeva voditi jedan postupak. U vezi s tim, Uprava je ukazala na to da je odredbama člana 19. Zakona o stambenim odnosima propisano da nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice. S obzirom na to, Uprava je navela da je poništila navedena rješenja kojima su apelantkinja i Denis Ramić određeni za nosioce stanarskog prava na jednom stanu, tj. na predmetnom stanu.
6. Uprava je ukazala na to da iz Ugovora o korištenju stana broj 05/2-1663/80 od 1. decembra 1980. godine proizlazi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Hasan Ramić, te da iz izvoda iz matične knjige umrlih proizlazi da je Hasan Ramić umro 23. novembra 2000. godine. Uprava je istakla da iz Presude Opštinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-502/98 od 10. novembra 1998. godine, koja je postala pravosnažna 22. aprila 1999. godine, proizlazi da je tom presudom razveden brak između apelantkinje i Hasana Ramića, koji je bio zaključen između tih lica 20. marta 1988. godine. Takođe, Uprava je ukazala na to da iz Rješenja Opštinskog suda broj RS-135/99 od 16. februara 2000. godine, koje je postalo pravosnažno 27. septembra 2000. godine, proizlazi da je tim rješenjem određeno da Hasan Ramić i dalje ostaje nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da apelantkinji prestaje svojstvo sunosioca stanarskog prava na tom stanu, te da je dužna da iseli iz predmetnog stana kada joj Hasan Ramić obezbijedi nužni smještaj. Uprava je navela da je, dakle, apelantkinja nakon toga prestala biti član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te slijedom toga zaključila da je neosnovan apelantkinjin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Uprava je dalje navela da je uvidom u Ugovor o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen 19. jula 1999. godine između Hasana Ramića kao primaoca izdržavanja i njegovog unuka Denisa Ramića kao davaoca izdržavanja, utvrdila da se Denis Ramić tim ugovorom obavezao da će doživotno izdržavati Hasana Ramića, te da će nastaviti živjeti s njim u predmetnom stanu, kako već i čini duže od godinu dana. Takođe, Uprava je istakla da je uvidom u uvjerenje Policijske uprave Novi grad od 1. decembra 2000. godine utvrdila da je Denis Ramić od 22. septembra 1999. godine prijavljen na adresi predmetnog stana. Međutim, Uprava je navela da iz pisane izjave Hasana Ramića od 28. juna 1999. godine u svrhu regulisanja otkupa predmetnog stana proizlazi da je u tom trenutku Hasan Ramić živio sam u predmetnom stanu. S obzirom na to, te ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, Uprava je navela da Denis Ramić nije bio član porodičnog domaćinstva Hasana Ramića, te da stoga nije mogao ispoštovati ugovor o doživotnom izdržavanju koji je bio samo formalno zaključen, slijedom čega je zaključila da je neosnovan njegov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.
7. Odlučujući o žalbama apelantkinje i Denisa Ramića protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-67/05 od 5. decembra 2005. godine kojim je žalbe odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u prvostepenom postupku bilo određenih nedostataka, ali da oni nisu takvi da bi mogli uticati na drugačije rješenje predmetne pravne stvari. Ministarstvo je navelo da se nedostaci sastoje u tome da prvostepeni organ nije vodio računa o blagovremenosti podnesenih zahtjeva, budući da je apelantkinja zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana podnijela 24. maja 2001. godine, a Denis Ramić 10. januara 2002. godine, tj. nakon isteka roka do kojeg je bilo moguće sticati stanarska prava. Naime, Ministarstvo je ukazalo na to da se stanarsko pravo, u smislu odredaba člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, moglo sticati do 6. decembra 2000. godine. Budući da je nosiocu stanarskog prava Hasanu Ramiću prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu 6. decembra 2000. godine, Ministarstvo je navelo da time ni apelantkinja ni Denis Ramić ne mogu imati više prava nego što ih je imao sam nosilac stanarskog prava.
8. Protiv drugostepenog rješenja Denis Ramić i apelantkinja podnijeli su tužbe Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 004451 05 U od 16. decembra 2009. godine (koja je ispravljena rješenjem od 25. decembra 2009. godine) uvažio tužbu Denisa Ramića, te slijedom toga poništio drugostepeno rješenje i st. II i IV izreke prvostepenog rješenja, dok je apelantkinjinu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je Hasan Ramić, u trenutku kada je dobio predmetni stan na korištenje, bio u braku sa Zakirom Ramić koja je umrla 1994. godine. Kantonalni sud je naveo da su apelantkinja i Hasan Ramić zaključili brak 1988. godine, te da je apelantkinja u tom trenutku bila nosilac stanarskog prava na drugom stanu sve do 25. oktobra 1990. godine, kada je njen sin zaključio ugovor o korištenju tog stana. Kantonalni sud je naveo da iz presude Opštinskog suda, kojom je razveden brak između apelantkinje i Hasana Ramića, proizlazi da je Hasan Ramić 1990. godine podnio zahtjev za razvod braka, te da je u postupku u kojem je donesena ta presuda utvrđeno da je bračna zajednica faktički prekinuta već 1990. godine. Kantonalni sud je naveo da iz Rješenja Opštinskog suda broj RS-135/99 od 16. februara 2000. godine, koje je postalo pravosnažno 27. septembra 2000. godine, proizlazi da je Hasan Ramić određen za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je apelantkinji prestalo svojstvo sunosioca stanarskog prava na tom stanu. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelantkinja imala ključeve od predmetnog stana, da je bila prijavljena na adresi tog stana, te da je i nakon smrti Hasana Ramića povremeno dolazila u predmetni stan, ali da se to ne može smatrati korištenjem stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Kantonalni sud je ukazao na to da se, u smislu odredaba člana 21. Zakona o stambenim odnosima, pravo korisnika stana da nastavi s korištenjem stana nakon smrti nosioca stanarskog prava presuđuje prema stanju kakvo je bilo u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava. Kantonalni sud je istakao da to znači da je lice koje pretenduje na ostvarivanje tog prava moralo da bude faktički korisnik stana, što podrazumijeva trajnost življenja u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je Denis Ramić bio takav korisnik stana, dok je apelantkinja samo povremeno navraćala u predmetni stan, dakle, nije živjela u ekonomskoj zajednici sa Hasanom Ramićem, niti se brinula o njemu, zbog čega je Hasan Ramić sa svojim unukom Denisom Ramićem i zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju.
9. Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, donio je Presudu broj 09 0 U 004451 10 Uvp od 28. septembra 2012. godine kojom je odbio zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se u predmetnoj pravnoj stvari postavlja pitanje da li je apelantkinja mogla tražiti od prvostepenog organa donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, to jest da li je mogla prema okolnostima njenog slučaja biti određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti Hasana Ramića. Vrhovni sud je naveo da iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da je Hasan Ramić bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i prije nego što je zaključio brak sa apelantkinjom, te da je nakon razvoda braka određeno da i dalje ostaje nosilac stanarskog prava, dok je apelantkinji prestalo svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud je naveo da, u smislu odredaba člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, članovima porodičnog domaćinstva iz člana 6. stav 2. tog zakona pripada pravo neprekidnog korištenja stana i poslije smrti nosioca stanarskog prava, te da samo ta lica mogu zahtijevati donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u skladu s odredbama člana 28. u vezi s čl. 21. i 22. tog zakona.
10. U vezi s navedenim, Vrhovni sud je ukazao na to da apelantkinja ne spada u krug lica koji su članovi porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, već da se eventualno može smatrati korisnikom tog stana u smislu člana 6. stav 1. tog zakona. Vrhovni sud je istakao da, prema samom Zakonu, korisnik stana ne može ostvariti pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastavi da koristi taj stan kao novi nosilac stanarskog prava, budući da to pravo pripada samo članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na stanu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da apelantkinji u konkretnom slučaju nije povrijeđeno nikakvo pravo time što je izrekom prvostepene presude odbijena njena tužba protiv drugostepenog rješenja, niti time što su ostali na snazi st. I i III izreke prvostepenog rješenja. Naime, Vrhovni sud je naveo da takvom izrekom odluke prvostepenog suda ni u kom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantkinjinu štetu, budući da apelantkinja, prema navedenim zakonskim odredbama, nema status člana porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je ukazao na to da, dakle, samo član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava može zahtijevati donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, kojim će biti određen za nosioca stanarskog prava na stanu poslije smrti dotadašnjeg nosioca stanarskog prava. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da je prvostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrđeno u upravnom postupku. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u upravnom postupku utvrđeno da je apelantkinja bila samo korisnik predmetnog stana, a ne član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava na tom stanu. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom odredaba člana 21. stav 2. i člana 28. Zakona o stambenim odnosima, odlučio kao u izreci prvostepene presude. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je razmotrio i apelantkinjine navode kojima je ukazivala na povrede postupka, ali da takvi navodi nisu mogli biti prihvaćeni, s obzirom na to da, zbog svega navedenog, nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja predmetne pravne stvari.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na stavu da, po zakonu, korisnik stana ne može ostvariti pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastavi da koristi taj stan kao novi nosilac stanarskog prava, budući da to pravo pripada samo članu porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na stanu. U vezi s tim, apelantkinja navodi da je uzaludno ukazivala na odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te na stav Vrhovnog suda izražen u jednoj od presuda tog suda, koji glasi da lice koje je nesmetano koristilo stan duže od osam godina, prije 6. decembra 1999. godine, ima ista prava kao i nosilac stanarskog prava, kao i pravo na otkup stana. Apelantkinja navodi da je neodrživo obrazloženje Vrhovnog suda da njeni navodi kojima je ukazivala na propuste Kantonalnog suda (da je izašao izvan okvira svojih ovlašćenja, da je utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrđeno u upravnom postupku, da je primijenio materijalne propise koje nije mogao primijeniti, te da je dispozitiv presude tog suda nejasan, nerazumljiv i pravno neodrživ) nisu mogli biti prihvaćeni, te da nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja predmetne pravne stvari. Takođe, apelantkinja navodi da je Vrhovni sud potpuno zanemario činjenicu da Kantonalni sud nije dostavio apelantkinji tužbu Denisa Ramića na odgovor, te da je na taj način apelantkinji de facto uskratio pravo da ravnopravno učestvuje u postupku. Pri tome, apelantkinja navodi da Denis Ramić nema svojstvo člana porodičnog domaćinstva iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te da je stoga Kantonalni sud proizvoljno postupio kada je uvažio njegovu tužbu i odlučio kao u izreci svoje presude. S obzirom na navedeno, apelantkinja smatra da su redovni sudovi, kao i upravni organi, proizvoljno postupali u predmetnom postupku, da su pogrešno utvrdili odlučne činjenice, te proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.
12. U dopuni apelacije od 29. januara 2013. godine apelantkinja navodi da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud je naveo da je dao odgovor na apelaciju u predmetu AP 4161/09 (odluka o dopustivosti od 14. marta 2012. godine kojom je apelantkinjina apelacija podnesena protiv presude Kantonalnog suda odbačena kao preuranjena, jer je bio u toku postupak pred Vrhovnim sudom). Naime, u odgovoru na apelaciju u predmetu AP 4161/09 Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci, kao i obrazloženju koje je dato u toj odluci.
15. Ministarstvo je navelo da u predmetnoj pravnoj stvari nije bilo kršenja apelantkinjinih prava. Naime, Ministarstvo je navelo da je svojim rješenjem odbilo apelantkinjinu žalbu protiv prvostepenog rješenja, budući da apelantkinja nije podnijela predmetni zahtjev u zakonom propisanom roku.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
Član 22. stav 1.
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.
Član 28.
Ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan, odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 004451 10 Uvp od 28. septembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 15. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelantkinja pobija navedene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak odnosi na određivanje nosioca stanarskog prava, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
25. Apelantkinja smatra da su nadležni organi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud zapaža da je Uprava u toku postupka utvrdila, između ostalog, da je na osnovu Rješenja Opštinskog suda broj RS-135/99 od 16. februara 2000. godine, koje je postalo pravosnažno 27. septembra 2000. godine, apelantkinji prestalo svojstvo sunosioca stanarskog prava na predmetnom stana, te da apelantkinja nema svojstvo člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, slijedom čega je zaključila da je neosnovan njen zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da je navedeno rješenje u tom dijelu potvrđeno kao pravilno rješenjem Ministarstva, kao i presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, s tim da su drugostepeni upravni organ i sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali drugačije razloge kojima su se rukovodili pri donošenju svojih odluka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno naveo da, u smislu odredaba člana 21. stav 2. i člana 28. Zakona o stambenim odnosima, samo članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na stanu pripada pravo da koriste taj stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava, te da samo ta lica mogu zahtijevati donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao na to da apelantkinja ne spada u krug lica koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, već da se eventualno može smatrati korisnikom stana u smislu odredaba stava 1. tog člana, što apelantkinja u konkretnom slučaju i ne osporava. Stoga, dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u tom pogledu.
27. Što se tiče apelantkinjinog pozivanja na odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te na stav Vrhovnog suda izražen u drugom predmetu u vezi s primjenom tih odredaba, Ustavni sud ukazuje na to da navedene zakonske odredbe regulišu pitanje iseljenja lica koje nezakonito useli u stan u društvenoj svojini, te da se kao takve ne mogu dovesti u vezu s predmetnim pitanjem o kojem se raspravljalo u konkretnom postupku. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima ukazuje na određene propuste Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, niti nalazi da takvi navodi dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka posmatranog u cjelini. Konačno, što se tiče apelantkinjinih navoda kojima ukazuje na to da joj nije dostavljena tužba Denisa Ramića na odgovor, te navoda kojima osporava odlučenje Kantonalnog suda povodom tužbe tog lica, Ustavni sud ne nalazi da je takvim postupanjem Kantonalnog suda apelantkinja onemogućena da ostvaruje svoja prava u predmetnom postupku, niti nalazi da bi suprotno odlučenje Kantonalnog suda imalo ikakvog uticaja na ostvarivanje apelantkinjinih prava u predmetnom postupku.
28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom i pravo na imovinu
29. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Ostali navodi
30. U pogledu apelantkinjine dopune apelacije od 29. januara 2013. godine, Ustavni sud ukazuje na to da se, u smislu člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju, apelantkinja u dopuni apelacije ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku, u odnosu na isto činjenično i pravno stanje. Imajući u vidu da je apelantkinja osporenu presudu Vrhovnog suda primila 15. novembra 2012. godine, a da je dopunu apelacije podnijela 29. januara 2013. godine, te kako se dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti, Ustavni sud ističe da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantkinjine navode iznesene u dopuni apelacije. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
32. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantkinja kršenje tih prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman