Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-871/14 (S. S. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-871/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-871/14, rješavajući apelacije Steve Stanojevića i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Stevo Stanojević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002280 12 REV od 4. februara 2014.

godine;

Higijena d.d. Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 128290 12 RSŽ od 13. marta 2014. godine;

Hemijska Industrija "Destilacija" AD Teslić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 003528 13 REV od 24.

jula 2014. godine;

zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-871/14 Stevo Stanojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Semir Guzin advokat iz Mostara, podnio je 26. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002280 12 REV od 4. februara 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavo rješenje „SOKO“ d.d. Mostar od 2. septembra 1999. godine kojim se A. Z. daje na korištenje stan u Mostaru; da je apsolutno ništav ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključen 9. septembra 1999. godine, kao i da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, zaključen u septembru 2000. godine između tuženih „SOKO“ d.d. Mostar, kao prodavca, i A.Z. i I.Z., kao kupaca, te da su tuženi dužni trpiti da se uspostavi prvobitno zemljišno-knjižno stanje i da se brišu iz zemljišnih knjiga sa upisanim pravom vlasništva na predmetnom stanu. U postupku je utvrđeno da je apelantova majka K.S. od 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je nakon njene smrti stanarsko pravo pripalo apelantovoj sestri V.S. koja je u junu 1999. godine podnijela zahtjev za otkup stana, ali nikada nije zaključila ugovor o kupoprodaji stana, jer je V.S. umrla u augustu 1999. godine. Također je utvrđeno, da je predmetni stan od strane tuženog „SOKO“ d.d. Mostar dodijeljen A.Z. i I.Z. kao svojim zaposlenicima u septembru 1999. godine, budući da nakon smrti V.S. nije ostalo lice kao član njenog porodičnog domaćinstva koje ima pravo da nastavi koristiti stan, shodno odredni člana 22. Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi, sud je istakao da apelant (koji od 1970. godine ima prebivalište u Kanadi) nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Osim toga, sud je zaključio da budući da predmetni stan nikada nije bio proglašen napuštenim, u konkretnom slučaju se ne može primjenjivati Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, niti se proglasiti ništavim rješenje o dodjeli stana, a time i ugovori koji su zaključeni na osnovu tog rješenja.

2. AP-1963/14 Higijena d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić advokat iz Sarajeva, podnio je 29. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 128290 12 RSŽ od 13. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice N.M. u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da je ništava konačna Rang lista za dodjelu stana u Sarajevu, dok je usvojen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je ništava Odluka apelanta iz 2000. godine o dodjeli stana A.H. U postupku je, najprije, utvrđeno da je predmetni stan vlasništvo apelanta te da je apelant mogao slobodno raspolagati sa predmetnim stanom. Također je utvrđeno da je Rang lista, koja je postala konačna 3. novembra 2012 godine, sačinjena u skladu sa zakonom i općim aktima apelanta. Međutim, u odnosu na zakonitost Odluke o dodjeli predmetnog stana A.H. iz 2000. godine, sud je utvrdio da je pomenuta Odluka donesena suprotno proceduri koja je utvrđena Pravilnikom apelanta o rješavanju stambenih potreba, budući da je donesena prije nego što je Rang lista postala konačna, (tj. prije 3. novembra 2012. godine).

3. AP-4380/14 Hemijska Industrija "Destilacija" AD Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Ristić advokat iz Teslića, podnio je 6. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 003528 13 REV od 24. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana u Tesliću, a koji je 1999. godine zaključen između pravnog prednika tuženih S.O. i S.O. i Javnog preduzeća za izgradnju i uređenje naselja „Izgradnja“ Teslić. U postupku je utvrđeno da je J.O., kao otac tuženih, nakon razvoda braka sa majkom tuženih 1991. godine (koja je nakon toga određena za nosioca stanarskog prava na stanu u kojem su do tada zajedno živjeli), živio u predmetnom stanu na kome su nosioci stanarskog prava bili njegovi roditelji. Također je utvrđeno da je J.O. uz pismenu suglasnost davaoca stana na korištenje nastavio da koristi predmetni stan nakon smrti roditelja, da je zaključio ugovor o korištenju stana 1999. godine, te da je stan koristio sve do smrti, tj. 2007. godine. S tim u vezi, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je sporni ugovor o korištenju stana ništav zbog toga što je J.O. u momentu zaključenja tog ugovora bio nosilac stanarskog prava na nekom drugom stanu, jer to ne proizilazi iz utvrđenog činjeničnog stanja.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 871/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-871/14 (S. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio