Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2616/12 (J. M.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2616/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2616/12, rješavajući apelaciju Jelisavke Matović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Jelisavke Matović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji se vodi u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem I-2454/02.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj I- 2454/02, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Jelisavke Matović podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 068778 09 I od 14. juna 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jelisavka Matović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Mirko Elek, advokat iz Pala, podnijela je 9. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I- 2454/02, koja je registrovana pod brojem AP 2616/12.
2. Apelantkinja je 24. februara 2013. godine podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 068778 09 I od 14. juna 2012. godine. Predmetna apelacija je registrovana pod brojem AP 803/13. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2616/12 i AP 803/13 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2616/12.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 4. oktobra 2012. godine, 29. decembra 2014. godine i 15. aprila 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Okružnog suda i od Pravobranilaštva Republike Srpske je zatraženo 29. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. oktobra 2012. godine, Okružni sud 14. januara 2015. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 9. januara 2015. godine. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Presudom Osnovnog suda u Sokocu broj Rs-41/00 od 11. maja 2001. godine poništena su rješenja Vlade Republike Srpske – Sekretarijata Vlade RS (u daljnjem tekstu: tužena) broj 03/1-376/00 od 1. februara 2000. godine o prestanku radnog odnosa, počev od 1. februara 2000. godine, i broj 03/1-680/00 od 15. avgusta 2000. godine kojim je odbijen apelantkinjin prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa i potvrđeno rješenje o prestanku radnog odnosa kao nezakonita i, dosljedno tome, obavezana tužena da vrati apelantkinju u radni odnos na radno mjesto koje je obavaljala prije donošenja osporenih rješenja spremačica – kurir ili na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima u Sekretarijatu Vlade u Palama i apelantkinji uspostavi sva prava iz radnog odnosa, te isplati platu sa doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje počev od 1. februara 2000. godine, kao i regresa za godišnji odmor i topli obrok, sve do vraćanja apelantkinje na radno mjesto, a sve u skladu sa Zakonom o radnim odnosima u državnim organima, Opštim kolektivnim ugovorom i Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti uprave u Republici Srpskoj.
Postupak u predmetu broj I-2454/02 (AP 2616/12)
8. Apelantkinja je posredstvom punomoćnika 15. februara 2002. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda u Sokocu broj Rs-41/00 od 11. maja 2001. godine.
9. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-2454/02 od 9. jula 2002. godine kojim je usvojio apelantkinjin prijedlog za izvršenje.
10. Nakon toga Osnovni sud je donio Rješenje broj I-2454/02 od 19. septembra 2005. godine kojim je odbijen prigovor tuženog, u ovom slučaju izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 9. jula 2002. godine.
11. Postupajući po žalbi izvršenika, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Ž-06- 000852 od 13. februara 2007. godine kojim je žalba izvršenika odbijena kao neosnovana i rješenje Osnovnog suda od 19. septembra 2005. godine potvrđeno.
12. Prema stanju spisa, izvršni postupak nije okončan.
Postupak u predmetu broj 71 0 I 068778 09 I (AP 803/13)
13. Apelantkinja je posredstvom punomoćnika 28. avgusta 2009. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda u Sokocu broj Rs-41/00 od 11. maja 2001. godine i pravosnažne Presude Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje Istočno Sarajevo broj 89 1 P 000192 08 P od 5. novembra 2008. godine kojom je obavezan tuženi, odnosno izvršenik, da apelantkinji isplati zakonsku zateznu kamatu na glavni dug (plate, topli obrok, regres za godišnji odmor koji joj pripadaju počev od 1. februara 2000. godine) na svaki pojedinačni obrok počev od 5. februara 2007. godine pa do isplate.
14. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 068778 09 I od 1. juna 2011. godine odredio predloženo izvršenje.
15. Nakon toga Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 068778 09 I od 14. juna 2012. godine kojim je usvojio prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 1. juna 2011. godine, obustavio izvršenje određeno navedenim rješenjem, a sprovedene radnje ukinuo. Osnovni sud je u obrazloženju predmetnog rješenja ponovio hronologiju predmetnog postupka, te istakao da postupak izvršenja radi vraćanja na rad apelantkinje nije okončan sprovođenjem izvršne radnje ili obustavom izvršenja, pa se u konkretnom slučaju ne može utvrditi niti vrijeme za koje izvršenik duguje predmetna potraživanja (do dana vraćanja na posao ili dana obustavljanja izvršenja), a time ni njihov obim i visinu. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je pobijano rješenje o izvršenju u suprotnosti sa odredbom člana 22 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), jer nije u skladu sa obavezom izvršenika određenom u izvršnoj ispravi. Naime, obaveza izvršenika na isplatu predmetnih potraživanja određena je kao jedinstvena obaveza, tj. zajedno sa obavezom vraćanja apelantkinje na rad sa određenim paricionim rokom prema kojem se određuje i vrijeme za koje izvršenik duguje dosuđena potraživanja, a ne kao alternativna obaveza, u smislu da je izvršenik, umjesto ispunjenja obaveze vraćanja na rad apelantkinje, dužan da joj isplaćuje novčane iznose na ime plata i drugih naknada za sve vrijeme u kojem izvršenik ne ispuni navedenu obavezu, a kako apelantkinja zahtijeva i kako je pobijanim rješenjem određeno. Pored toga, sud je naveo da činjenica da izvršenik nije ispunio obavezu vraćanja na rad apelantkinje kako je određeno izvršnom ispravom, po mišljenju suda, od značaja je za postupak izvršenja koji je u toku u predmetu broj I-2452/02 u kojem apelantkinja može da ostvaruje i dosuđena novčana potraživanja čija se visina u skladu sa izvršnom ispravom utvrđuje i zavisi od ishoda tog postupka.
16. Postupajući po apelantkinjinoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 14. juna 2012. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da joj je u predmetnom izvršnom postupku koji je u toku pred Osnovnim sudom pod brojem I-2454/02 povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela hronologiju postupanja u predmetu i istakla kako više od 10 godina nije vraćena na posao, niti ima izgleda na to, jer nema načina da se izvršenik privoli da tu obavezu ispuni. Osim toga, apelantkinja smatra da su osporenim odlukama (Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 I 068778 09 I od 14. juna 2012. godine) sudovi grubo povrijedili njena zakonska i ustavna prava. Apelantkinja traži naknadu troškova za sastavljanje apelacija u iznosu od po 600,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju (broj AP 2616/12) od 29. oktobra 2012. godine opisao hronologiju predmetnog postupka, te istakao da izvršenik nije postupio po rješenju o izvršenju od 9. jula 2002. godine. Nadalje, Osnovni sud je naveo da, kako apelantkinja „nije postupila prema odredbi člana 216 Zakona o izvršnom postupku, u vezi sa čl. 17 i 210 Zakona o izvršnom postupku, sud nema mogućnosti u izvršnom postupku po službenoj dužnosti izricati poslodavcu – izvršeniku novčanu kaznu radi sprovođenja izvršenja u dijelu vraćanja apelantkinje na rad“. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je rješenje o izvršenju od 9. jula 2002. godine dostavio na sprovođenje Ministarstvu finansija – Sektor trezor u dijelu isplate dospjelih novčanih potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da je „u razumnom roku postupao po rješenju od 9. jula 2002. godine i u razumnom roku preduzeo sve izvršne radnje“.
19. Pravobranilaštvo Republike Srpske u odgovoru na apelaciju (broj AP 803/13) navelo je da su prvostepeni i drugostepeni sud postupali u skladu sa zakonom datim ovlašćenjima, te da nisu prekršili odredbe Ustava BiH, kao ni odredbe Evropske konvencije.
20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju (broj AP 803/13) naveo da je njegovim Rješenjem broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine odbijena apelantkinjina žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 14. juna 2012. godine u postupku u kojem je apelantkinja tražila prinudnu naplatu novčanih potraživanja, naknade plate od oktobra 2007. godine do juna 2009. godine, odnosno čiji prijedlog se odnosio na prinudnu naplatu naknade plata dospjelih nakon pravosnažnosti presude kojom je izvršeniku naloženo da apelantkinju vrati na rad, budući da u predmetnom izvršnom postupku nije podnesen ni prijedlog za izvršenje radi vraćanja na rad, tako da nisu bili ispunjeni uslovi propisani članom 217 stav 2 ZIP-a za dozvolu izvršenja radi prinudne naplate tog novčanog potraživanja. Okružni sud je, takođe, naveo da je zahtjev za prinudno izvršenje pravosnažne presude vraćanjem apelantkinje na rad predmet drugog izvršnog postupka (broj I-2454/02), pa se u tom izvršnom postupku sve do njegovog okončanja mogu ostvarivati i potraživanja naknade plate dospjela nakon pravosnažnosti izvršne isprave ili to apelantkinja može potraživati posebnom tužbom u redovnom parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da su odluke koje apelantkinja osporava donesene zbog toga što nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi za dozvolu prinudnog izvršenja, pa je apelacija nedozvoljena i neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o izvršnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 17.
Novčana kazna i prinudne mjere u izvršnom postupku (1) Kad je ovim zakonom novčana kazna predviđena kao sredstvo izvršenja, može se izreći fizičkim licima u iznosu od 100 KM do 5.000 KM, a pravnom licu u iznosu od 1.000 do 100.000 KM.
(2) U slučaju iz prethodnog stava, novčana kazna u iznosu od 500 KM do 5.000 KM može se izreći i odgovornom licu u pravnom licu.
(3) Novčana kazna iz stavova 1. i 2. ovog člana može se ponovo izricati ako izvršnik ne postupi po ponovljenom nalogu suda ili nastavi da postupa protivno zabrani.
[…].
Član 22.
Osnove za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 63.
Obustava izvršenja (3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može sprovesti.
Član 64.
Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
Član 210.
Izvršenje radi ostvarenja obaveze na trpljenje i nečinjenje […].
(2) Tražilac izvršenja može podnijeti prijedlog da se izvršeniku izrekne novčana kazna zato što se i nakon naloga suda ponašao protivno svojoj obavezi, u roku od 15 dana od saznanja za takvo ponašanje, a najkasnije u roku od jedne godine od povrede obaveze. Ako ovi rokovi bezuspješno proteknu sud će rješenjem odbiti zahtjev za izricanje novčane kazne i obustaviti postupak a tražilac izvršenja gubi pravo na podnošenje novog prijedloga za izvršenje na osnovu iste izvršne isprave.
[…].
Član 216.
Način sprovođenja izvršenja Izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je izvršeniku naloženo da tražioca izvršenja vrati na rad odnosno u službu sprovodi se primjenom odgovarajućih odredbi člana 17. i odredbama glave XIX ovog zakona o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik.
Član 217.
Nadoknada plate u slučaju vraćanja zaposlenog na rad (1) Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuñenih iznosa.
(2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka.
(3) Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima dejstvo rješenja kojim se utvrđuje postojanje obaveze izvršenika i dejstvo rješenja o izvršenju.
(4) Izvršenik može predložiti da se rješenje iz stava 3. ovog člana stavi izvan snage, ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovi kojih je doneseno.
(5) Mjesečna nadoknada plate određuje se u iznosu koji bi tražilac izvršenja ostvario da je bio na radu. Mjesečna nadoknada obuhvata i plaćanje poreza te drugih davanja po osnovi plate.
(6) Tražilac izvršenja može svoje pravo na naknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom.
(7) Ako je sud djelimično prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputiće tražioca izvršenja da ostatak ostvaruje u postupku pred sudom VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
25. U konkretnom slučaju apelantkinja je pokrenula dva izvršna postupka na osnovu Presude Osnovnog suda u Sokocu broj Rs-41/00 od 11. maja 2001. godine, koji se odnose na ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Iz stanja spisa i informacija kojima raspolaže Ustavni sud postupak u predmetu broj 71 0 I 068778 09 I je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine, dok postupak u predmetu broj I- 2454/02 još uvijek nije okončan.
U odnosu na postupak pod brojem I-2454/02
26. Apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njenog prijedloga za izvršenje pravosnažne presude, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, traje nerazumno dugo.
27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
U odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine
28. Apelantkinja osporava Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 7. januara 2013. godine a apelacija je podnesena 24. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantkinja smatra da je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u predmetu broj I-2454/02, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
31. Osim toga, apelantkinja pobija osporena rješenja (Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 71 0 I 068778 09 I od 14. juna 2012. godine), tvrdeći da joj je tim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Suđenje u razumnom roku – u odnosu na postupak broj I-2454/02
34. Apelantkinja smatra da joj je, zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu broj I-2454/02, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Relevantni principi
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 15. februara 2002. godine pokrenula izvršni postupak i da taj postupak, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste više od 13 i po godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
37. U konkretnom slučaju se radi o izvršnom postupku koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama i praksi Evropskog suda, smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U tom kontekstu Ustavni sud prvenstveno smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom postupku, te da apelantkinja svojim ponašanjem nije uticala na njegovu dužinu.
38. Što se tiče ponašanja Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da taj sud nije okončao predmetni postupak ni nakon više od 13 i po godina. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi, Evropski sud, Comingersoll S.A. protiv Portugalije, stav 23, 2000. godina), što je propisano i u relevantnim odredbama ZIP-a. Ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon zaprimanja prijedloga za izvršenje od 15. februara 2002. godine, predloženo izvršenje odredio nakon četiri mjeseca i 24 dana, odnosno 9. jula 2002. godine, te da je, odlučujući o prigovoru izvršenika, odlučio nakon tri godine i dva mjeseca, odnosno 19. septembra 2005. godine, što je suprotno odredbama člana 5 ZIP-a, ali i člana 15 istog zakona koji određuje rok za odlučivanje o prigovoru od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči. Nakon toga Okružni sud je, postupajući po žalbi izvršenika, donio rješenje nakon jedne godine i četiri mjeseca, odnosno 13. februara 2007. godine. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud posebno naglašava da je Osnovni sud prilikom postupanja morao da bude svjestan činjenice da je postupak pokrenut 2002. godine, te da se radi o hitnom postupku. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je „u razumnom roku postupao po rješenju od 9. jula 2002. godine i u razumnom roku preduzeo sve izvršne radnje“. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da se, u skladu sa članom 64 ZIP-a, izvršni postupak smatra dovršenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja. Ustavni sud na temelju stanja u spisu nije mogao da utvrdi da je izvršenje dovršeno sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, niti da je Osnovni sud obavijestio apelantkinju da nije moguće sprovesti odobreno izvršenje, tj. da postoji bilo koji razlog za obustavu izvršenja. U konkretnom slučaju, a na osnovu svega predočenog Ustavnom sudu, očigledno je da odluka čijom bi se pravosnažnošću izvršni postupak smatrao dovršenim u smislu navedene zakonske odredbe nije donesena. Stoga, ocjenjujući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da se dužina izvršnog postupka, koji traje više od 13 i po godina, može u cijelosti pripisati Osnovnom sudu.
39. Sve navedeno, a posebno činjenica da Osnovni sud, prema raspoloživim podacima iz spisa, ni nakon 13 i po godina nije okončao predmetni izvršni postupak za Ustavni sud je dovoljno da zaključi kako dužina predmetnog izvršnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja izvršnog postupka, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) U odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine
41. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku izvršenja pravosnažne sudske presude, a izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 40/05), te je zbog toga član 6 Evropske konvencije primjenljiv.
42. Apelantkinja smatra da joj je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
44. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja izdejstvovala pravosnažnu sudsku presudu kojom je naloženo tuženom da je vrati u radni odnos na radno mjesto koje je obavljala prije donošenja rješenja kojim joj je prestao radni odnos ili na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima u Sekretarijatu Vlade u Palama i isplati naknadu na ime neisplaćenih plata i ostalih primanja vezanih za radni odnos, u vezi sa čime je doneseno i rješenje o izvršenju. Nakon toga Osnovni sud je donio rješenje od 14. juna 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 15. januara 2013. godine, usvojio prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 1. juna 2011. godine, predmetno izvršenje obustavio, a sprovedene radnje ukinuo, pozivajući se na odredbe čl. 22 i 217 stav 2 ZIP-a, budući da nije u skladu sa obavezom izvršenika određenoj u izvršnoj ispravi. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 22 ZIP-a propisano da „sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, a odredbom člana 217 stav 2 istog zakona da se prijedlog za naknadu može […] spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka“. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da u izvršnom postupku u predmetu broj I-2454/02 od 9. jula 2002. godine nije došlo do vraćanja apelantkinje na rad izricanjem mjere prinude prema izvršniku niti dobrovoljnim ispunjenjem, redovni sudovi su zaključili da nisu ispunjene pretpostavke propisane članom 217 ZIP-a za prinudno izvršenje u konkretnom izvršnom postupku radi prinudne naplate plata i naknada iz radnog odnosa koje bi ostvarila u periodu nakon pravosnažnosti izvršne isprave.
45. Imajući u vidu utvrđenja redovnih sudova, te odredbe relevantnih zakona na kojima su utemeljena osporena rješenja, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, u osporenim rješenjima, odnosno njihovim obrazloženjima, ne može naći elemente proizvoljnosti, ili bilo šta što bi ukazivalo na povredu principa zagarantovanih pravom na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova u tom pogledu sadrže jasne i precizne argumente koji su u skladu sa standardima člana 6 Evropske konvencije, pa apelantkinjine navode o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju smatra neosnovanim.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizilazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalne propise, niti je apelantkinja svojim navodima dovela u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra, u ovom dijelu, neosnovanim apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi
47. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
48. U pogledu apelantkinjinog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacija, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškovi u vezi sa sastavljanjem apelacije padaju isključivo na apelantkinjin teret.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na „donošenje odluke u razumnom roku“ u situaciji kada Osnovni sud nije okončao izvršni postupak u predmetu broj I-2454/02 ni nakon 13 i po godina premda se izvršni postupak, prema izričitoj zakonskoj odredbi, smatra hitnim, te kada se takvo neopravdano trajanje izvršnog postupka može pripisati isključivo ponašanju Osnovnog suda.
50. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 068778 12 Gž od 15. januara 2013. godine, budući da su Osnovni i Okružni sud u osporenim rješenjima dali jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.
51. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman