Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3818/12 (S. V.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3818/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3818/12, rješavajući apelaciju Stoje Vidović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stoje Vidović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000292 10 Rev od 4. septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stoja Vidović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika podnijela je 31. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000292 10 Rev od 4. septembra 2012. godine. Apelantkinja je, takođe, zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio predaju u posjed poslovnog prostora koji je bio predmet spora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelantkinja je 24. decembra 2012. godine dopunila apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom Ustavni sud je Odlukom broj AP 3818/12 od 6. decembra 2012. godine (dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Vesne Ljubinac (u daljnjem tekstu: tužiteljka) i od a.d. „Agroprom“ (u daljnjem tekstu: tuženi „Agroprom“) zatraženo je 12. novembra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi „Agroprom“ dostavili su odgovore na apelaciju 14. odnosno 7. decembra 2012. godine. Tužiteljka nije odgovorila na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Postupak pred prvostepenim sudom vođen je povodom spojenih parnica broj P-97/04 (povodom tužbe tužiteljke Vesne Ljubinac) i P-359/04 (povodom apelantkinjine tužbe). Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-97/4 od 2. decembra 2005. godine usvojen je tužiteljkin tužbeni zahtjev protiv apelantkinje, „Rescon“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu drugotuženi) i JP „Zvornik stan“ Zvornik (u daljnjem tekstu: trećetuženi), pa je utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nepokretnosti (poslovni prostor pobliže označen u izreci prvostepene presude; u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) koji su 15. februara 2002. godine zaključili drugotuženi i trećetuženi, te ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora koji su nakon zamjene zaključili apelantkinja i drugotuženi, od 15. marta 2002. godine. Istovremeno, odbijen je tužiteljkin zahtjev kojim je tražila da sud obaveže apelantkinju da joj preda u posjed poslovni prostor.
6. Istom presudom odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev protiv tuženog „Agroproma“ i tužiteljke, kojim je tražila da se utvrdi da je ona vlasnica spornog poslovnog prostora. Međutim, usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti iz 2004. godine između tužiteljke i tuženog „Agroproma“, u dijelu koji se odnosi na sporni poslovni prostor.
7. Spor se, u konkretnom slučaju, odnosio na utvrđivanje prava svojine na spornom poslovnom prostoru površine 18,45 m², koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovnog objekta u čijem su sastavu još dva poslovna prostora u prizemlju i stan od 100 m² na spratu, sagrađenog na parceli površine 275 m², označenoj kao „k.p. br. 3/116“. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da su nepokretnosti, odnosno „neizgrađena i izgrađena zemljišta pobrojana u [rješenju o nacionalizaciji] među kojima i k.p. 3/116“, te da je pravo upravljanja bilo uknjiženo na Narodni odbor, kasnije SO Zvornik (u daljnjem tekstu: SO Zvornik). Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je 1977. godine izvršena „zamjena poslovnih prostorija između SO Zvornik i [tuženog 'Agroproma'] tako što se poslovne prostorije precizirane pod tačkom 1 [...] koji po starom operatu odgovara k.č. 3/116, posjedništvo Hadžiavdić Saliha iz Zvornika, a društvena svojina korisnik Nunahović Habiba iz Zvornika, prenose u korist [tuženog 'Agroproma']“, te uz napomenu da će se pravo korišćenja na tim poslovnim prostorijama uknjižiti u korist tuženog „Agroproma“. Na osnovu toga, te drugih sprovedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da sporni poslovni prostor nije bio predmet zamjene nepokretnosti iz 1977. godine, odnosno da je upis tuženog „Agroproma“ „izvršen po osnovu zamjene na parcelama a ne na poslovnim prostorijama“.
8. Dalje, prvostepeni sud je obrazložio da je sporni poslovni prostor trećetuženom prenio njegov prednik – Samostalna radna jedinica za gazdovanje stambenim zgradama i poslovnim prostorima, kasnije SIZ za stambeno-komunalne poslove i lokalne puteve Zvornik (u daljnjem tekstu: prednik trećetuženog). Naime, ugovorom iz 1966. godine SO Zvornik je unijela u fond stambenih zgrada prednika „zgrade, stanove i poslovne prostore“, među kojima i sporni poslovni prostor. Članom 3 tog ugovora propisano je: „[...] prenošenjem stanova i poslovnih prostorija na upravljanje Skupština opštine ne prenosi na [prednika trećetuženog] i pravo vlasništva, te [prednik trećetuženog] nema pravo da vrši otuđenje i zamjenu bez saglasnosti Skupštine opštine“. Sporni poslovni prostor je, kako je dalje utvrdio sud, izdavan u zakup raznim zakupcima sve do prodaje tužiteljki. Stoga je sud zaključio da postoji „kontinuitet posjeda spornog poslovnog prostora [trećetuženog] i [njegovih] prednika“, što su potvrdili i saslušani svjedoci. Takođe, sud je utvrdio da je nesporno da u zemljišnim knjigama nije upisano pravo svojine niti pravo korišćenja u korist trećetuženog. Prvostepeni sud je utvrdio i da je trećetuženi pribavio saglasnost SO Zvornik za zamjenu spornog poslovnog prostora, nakon čega je, ugovorom iz februara 2002. godine, ugovorom o zamjeni sa drugotuženim, sporni poslovni prostor zamijenio za stambeni prostor (jednosoban stan). Odmah nakon toga, u martu 2002. godine, drugotuženi je sporni poslovni prostor prodao apelantkinji. Međutim, kako je utvrdio prvostepeni sud, ni drugotuženi niti apelantkinja nisu upisani u zemljišne knjige po ovom ugovoru. Takođe, Osnovni sud je naveo da je iz nalaza vještaka geodetske struke utvrdio da je 2004. godine uplanjen stambeno-poslovni objekat izgrađen na parceli „k.p. 1/116“ i da je uknjižen „kao tijelo II u z.k. ul. br. 3241 k.o. Zvornik sa pravom svojine u korist [tuženog 'Agroproma']“, dok je sama parcela upisana kao tijelo I.
9. Prvostepeni sud je naveo da je nesporno da su predmetnim poslovnim prostorom raspolagali tuženi „Agroprom“, drugotuženi i trećetuženi, te da su kod sva tri raspolaganja sačinjavani ugovori u pismenoj formi ovjereni u Osnovnom sudu, dakle u zakonom propisanoj formi. Dalje, nesporno je i to da se tužiteljka, na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa tuženim „Agropromom“ 2004. godine, jedina uknjižila u zemljišne knjige, tj. da je „pored zakonom propisane forme o prometu nepokretnosti izdejstvovala i upis u zemljišne knjige, te da je znala u vrijeme zaključenja ugovora da sporni poslovni prostor koristi [apelantkinja]“. Takođe, prvostepeni sud je naveo da je prije toga tuženi „Agroprom“ bio upisan u zemljišnu knjigu „po DNA ovog suda br. 93/04“. Prvostepeni sud je naveo i da su ugovorne strane u ovom slučaju 2004. godine zaključile aneks kupoprodajnog ugovora kojim su prvobitno ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 6.000,00 KM povećale na 29.000,00 KM, ali da taj aneks ugovora nije ovjeren u sudu. Prvostepeni sud je naveo da je nesporno utvrđeno i to da je trećetuženi takođe raspolagao spornim poslovnim prostorom tako što je ugovorom o zamjeni, zaključenim sa drugotuženim 2002. godine, kako je već rečeno, zamijenio sporni poslovni prostor za stambeni prostor.
10. Sporno je, kako je naveo prvostepeni sud, bilo da se utvrdi da li su valjani pravni poslovi stranaka u ovom postupku. U vezi s tim pitanjem, prvostepeni sud je zaključio da je tužiteljki ugovorom o kupoprodaji zaključenim sa tuženim „Agropromom“ bio prodat samo jedan poslovni prostor, ali da to nije bio predmetni poslovni prostor, budući da on, kako je ranije zaključio sud, nije bio predmet zamjene iz 1977. godine između SO Zvornik i tuženog „Agroproma“. Stoga se, prema mišljenju prvostepenog suda, nije mogao izvršiti ni upis tuženog „Agroproma“ niti tužiteljke, budući da je tuženi „Agroprom“ na tužiteljku prenio više prava nego što je sam imao. Sud je naveo da potvrda trećetuženog, koju je tužiteljka koristila u postupku uknjižbe, „nije dokaz jer uopšte nije evidentirana u protokolu [trećetuženog]“, pa se „radi o nevaljanom dokazu“.
11. Što se tiče prometa spornog poslovnog prostora između trećetuženog i drugotuženog, prvostepeni sud je zaključio da je zaključivanjem ugovora o zamjeni iz februara 2002. godine trećetuženi postupao suprotno odredbama člana 121 stav 4 Zakona o državnim preduzećima, zato što je tom odredbom propisano da se prodaja osnovnih sredstava vrši putem javne licitacije, te da je suprotna i odredbi člana 19 Zakona o prometu nepokretnosti. Stoga je ugovor o zamjeni spornog poslovnog prostora između trećetuženog i drugotuženog ništav. Dalje, sud je zaključio da je ništav i ugovor o prodaji između drugotuženog i apelantkinje, zato što drugotuženi nije upisan u javne knjige te stoga nije bio vlasnik.
12. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 012-0- Gž-06-000 066 od 26. novembra 2009. godine odbio žalbe tužiteljke, apelantkinje i trećetuženog i potvrdio je prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, ali ne iz razloga koje je dao prvostepeni sud već „iz razloga na koje upućuje ovaj sud“. Naime, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim principima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralnom shvatanju društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a da sud, slijedom člana 9 ZOO-a, na ništavost pazi po službenoj dužnosti. Okružni sud je zaključio da iz stanja spisa proizlazi da su sve stranke u ovoj spornoj stvari postupale suprotno principu savjesnosti, poštenja i moralnog shvatanja društva u prometovanju nepokretnostima koje su predmet spora među njima. Naime, Okružni sud je ukazao na to da su promet iste nepokretnosti vršili tuženi „Agroprom“ i trećetuženi i to „oba kao isključivi vlasnici“, iako dva lica ne mogu biti vlasnici 1/1 na istoj nepokretnosti. Dakle, oni su morali to pravo raspraviti međusobno, ali „oni ne pokazuju interes za tim u smislu međusobnog osporavanja tog prava, već su to prepustili [tužiteljki] i [apelantkinji], umjesto da im, stavljajući se na stranu jedne odnosno druge pruže odgovarajuću zaštitu od evikcije“. U tom smislu, Okružni sud je ukazao na dvije potvrde: prvu, potvrdu trećetuženog iz 2004. godine u kojoj se trećetuženi izjašnjava da se stambeno-poslovna zgrada u kojoj se nalazi sporni poslovni prostor nije vodila u njegovim poslovnim knjigama i da priznaje pravo svojine u korist tuženog „Agroproma“, koju je izdao u svrhu uknjižbe nepokretnosti u korist tuženog „Agroproma“, i drugu, potvrdu tuženog „Agroproma“ takođe iz 2004. godine, kojom tvrdi da sporni poslovni prostor nije bio predmet prodaje tužiteljki.
13. S druge strane, kako je naveo Okružni sud, ni tužiteljka ni apelantkinja ne obaziru se na takvo držanje svojih prednika, pa od njih ne traže ispunjenje ugovora koje su zaključile u odnosu na isti poslovni prostor – ugovora o kupoprodaji između tužiteljke i tuženog „Agroproma“ i ugovora o kupoprodaji između apelantkinje i drugotuženog, u smislu stvaranja pretpostavki za upis prava svojine na spornom poslovnom prostoru u apelantkinjinu korist. Dalje, Okružni sud navodi da se s aspekta principa savjesnosti, poštenja i moralnog shvatanja društva ne može objasniti zašto je trećetuženi poslovni prostor koji je apelantkinji izdavao od 1995. godine dao u razmjenu drugotuženom za jednosoban stan, da bi taj stan odmah prodao za 10.125,00 KM trećem licu, a drugotuženi sporni poslovni prostor prodao apelantkinji za 18.450,00 KM. Okružni sud smatra da se takav put i takav sadržaj prometa nekretnina ne bi desio kod savjesnog i poštenog postupanja među ovopredmetnim parničnim strankama. Ništavost ugovora između tužiteljke i tuženog „Agroproma“ ogleda se, kako je naveo Okružni sud, i u činjenici da je predmet tog ugovora parcela od 275 m² sa poslovno-stambenim objektom koji se sastoji od poslovnih prostorija u prizemlju i dvosobnog stana na spratu od 100 m², sve za 6.000,00 KM, a da je neovjerenim aneksom tog ugovora ova cijena izmijenjena na iznos od 29.000,00 KM. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 462 ZOO-a, prema kojoj je cijena bitan elemenat ugovora bez kog ugovor nema pravnog dejstva. To što su ugovorne strane neovjerenim aneksom ugovora promijenile ugovornu cijenu znači, kako je naveo Okružni sud, da kupoprodajni ugovor između njih iz 2004. godine nema cijenu kao bitan elemenat ugovora, a to znači da je ništav. Okružni sud je ukazao na to da sve i da je aneks ugovora ovjeren, to što ugovorne strane mijenjaju ugovor u dijelu cijene, samo za sebe daje zaključak o njegovoj fiktivnosti. Kod savjesnog i poštenog ugovornog odnosa neće se desiti prigovor na ugovorenu cijenu, a pogotovo taj prigovor ne bi rezultirao izmjenom te cijene njenim višestrukim povećanjem, kao u konkretnom slučaju. Zbog tih razloga ništavosti ugovora o prometu spornog poslovnog prostora koje je naveo, Okružni sud je zaključio da nije bitno ko je vlasnik spornih nepokretnosti, te ni žalbeni navodi protiv osporavane presude prvostepenog suda nisu od odlučnog značaja.
14. Vrhovni sud je osporenom presudom broj 118 0 P 000292 10 Rev od 4. septembra 2012. godine usvojio tužiteljkinu reviziju protiv drugostepene odluke, pa je tu odluku preinačio tako što je tužiteljkinu žalbu protiv prvostepene presude usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev da joj apelantkinja preda u posjed sporni poslovni prostor i u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora između tužiteljke i tuženog „Agroproma“. Dalje, Vrhovni sud je obavezao apelantkinju da preda tužiteljki u posjed sporni poslovni prostor, a odbio je apelantkinjin zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nepokretnosti iz 2004. godine između tužiteljke i tuženog „Agroproma“ u dijelu koji se odnosi na predmetni poslovni prostor, kao i njen zahtjev da se briše uknjižba svojine, izvršena po osnovu tog ugovora. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da se pravo svojine stiče po zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanja, te odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da su nepokretnosti, kuća i dvorište, nacionalizovane 1959. godine; da su od nacionalizacije izuzeta dva dvosobna stana na spratu stambeno-poslovnog objekta koji se sastoji od dva dvosobna stana na spratu i tri poslovna prostora u prizemlju (odnosno dva poslovna prostora i jednog ulaza u zgradu); da je nakon sprovođenja rješenja o nacionalizaciji na nacionalizovanim nepokretnostima upisano pravo društvene svojine sa 1/1 i zabilježeno da je organ upravljanja sa tri poslovne prostorije u prizemlju koje su nacionalizovane Narodni odbor Opštine Zvornik, odnosno kasnije SO Zvornik. Dalje, Vrhovni sud je istakao i da je nesporno utvrđeno da je 1977. godine izvršena zamjena poslovnih prostora između SO Zvornik i tuženog „Agroproma“; da je SO Zvornik tim putem prenijela u korist tuženog „Agroproma“, između ostalih, i poslovne prostore izgrađene na k.č. 3/116; da su, prema nalazu i mišljenju vještaka, poslovni prostori u stambeno-poslovnoj zgradi izgrađenoj na toj parceli, uključivo i sporni poslovni prostor, preneseni u korist tuženog „Agroproma“ rješenjem SO Zvornik iz 1977. godine po osnovu ugovora o zamjeni, kao i da se tuženi „Agroprom“ upisao u zemljišne knjige sa pravom korišćenja.
15. Dalje, Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 6 Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 26/77), kojom je propisano da se uknjiženja izvršena na osnovu ranijeg zakona smatraju uknjiženjima izvršenim po osnovu ovog zakona, a naznačenje nosioca prava korišćenja, naznačenjem nosioca prava raspolaganja. Na osnovu toga je tuženi „Agroprom“, prema mišljenju Vrhovnog suda, stekao pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine i na spornom poslovnom prostoru. Činjenica da je prilikom sprovođenja rješenja SO Zvornik iz 1977. godine u zemljišnim knjigama upisano pravo korišćenja tuženog „Agroproma“ samo na zemljištu a ne i na objektima koji su i dalje (bez zemljišta) ostali upisani sa pravom upravljanja NOO Zvornik, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije od uticaja na drugačiji zaključak. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da tuženi „Agroprom“ nije imao ovlašćenje, odnosno pravo da tužiteljki proda sporni poslovni prostor. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da na osnovu navedenog proizlazi da je kupoprodajni ugovor koji je tuženi „Agroprom“ zaključio sa tužiteljkom u odnosu na sporni prostor, koji je potpisan i sudski ovjeren, valjan u smislu odredaba člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, te da je neosnovan apelantkinjin zahtjev da se taj ugovor proglasi ništavim.
16. Dalje, Vrhovni sud je naveo da u situaciji u kojoj sporni poslovni prostor drži u posjedu apelantkinja, i to bez pravnog osnova, jer je pravosnažnim odlukama nižestepenih sudova (u kom dijelu se drugostepena presuda ne osporava revizijom), utvrđeno da su ništavi i bez pravne važnosti ugovor o zamjeni nepokretnosti iz 2002. godine između trećetuženog i drugotuženog, kao i ugovor o kupoprodaji nepokretnosti zaključen između drugotuženog i apelantkinje, osnovan tužiteljkin zahtjev da joj apelantkinja preda u posjed sporni poslovni prostor. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, tužiteljka se upisala kao vlasnik spornog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama, odnosno čitavog stambeno-poslovnog objekta u čijem prizemlju se nalaze poslovni prostori, među kojima i sporni poslovni prostor.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja detaljno izlaže činjenično stanje, te navodi da je Vrhovni sud učinio drastičan propust na njenu štetu zato što nije ocijenio u cjelini okolnosti koje ukazuju na ništavost ugovora o kupoprodaji između tužiteljke i tuženog „Agroproma“, o čemu su iscrpne razloge dali i prvostepeni i drugostepeni sud. Apelantkinja navodi da je van pameti da bi neko normalan, na lokaciji u centru Zvornika, parcelu od 275 m² sa poslovno-stambenim objektom koji se sastoji od poslovnih prostora u prizemlju i dvosobnog stana na spratu od 100 m² prodao za 6.000,00 KM. Opravdanje nije ni naknadni, sudski neovjeren, aneks ugovora o navodnoj izmjeni cijene na 29.000,00 KM, jer ničim nije potvrđeno da je ta isplata uopšte i izvršena. Dalje, apelantkinja ističe da tužiteljka nije dokaz o tome prezentovala ni pred nižestepenim a niti pred Vrhovnim sudom, a da je zakonski zastupnik tuženog „Agroproma“, koji je saslušan kao svjedok u prvostepenom postupku, negirao da je taj iznos isplaćen na ime kupoprodajne cijene, ali da Vrhovni sud nije to uzeo u obzir. Apelantkinja navodi da su postojale i druge nezakonitosti u vezi s predmetnim ugovorom o kupoprodaji, pa navodi da je trećetuženi, u vezi s poslovnim prostorima u predmetnoj stambeno-poslovnoj zgradi, dostavljao Osnovnom sudu različite podatke iz službene evidencije povodom tužiteljkinog zahtjeva za uknjižbu nepokretnosti, odnosno da su dostavljene dvije identične potvrde pod brojem 293/04 od 4. marta 2004. godine različitog sadržaja, što ukazuje na to da je jedna falsifikat. Kasnije su tuženi „Agroprom“ i trećetuženi dostavili i u spis uložili tri potvrde koje u cijelosti osporavaju utvrđenje revizijskog suda, a koje taj sud nije uopšte ocijenio.
18. Apelantkinja navodi da je Vrhovni sud potpuno zanemario činjenicu da je ona od 1994. godine pa do saznanja za ugovor o kupoprodaji iz 2004. godine bila u faktičkom mirnom posjedu spornog poslovnog prostora, i to do 2002. godine kao zakupac, a zatim kao vlasnik na osnovu kupoprodajnog ugovora sa drugotuženim. Stoga je kao zakupac imala pravo preče kupovine, ali tuženi „Agroprom“ joj nije ni ponudio da taj objekat kupi, te da je i stoga kupoprodajni ugovor između tužiteljke i tuženog „Agroproma“ ništav. Apelantkinja navodi da je i taj osnov ništavosti ugovora isticala tokom postupka, ali su ga sudovi ignorisali. Na taj način je grubo narušeno pravo preče kupovine koje je apelantkinja imala, shodno obavezi prodavca iz člana 32 stav 1 Zakona o prometu nepokretnosti, da zgradu ili poslovni prostor prethodno ponudi suvlasniku ili zakupcu koji tu zgradu ili prostoriju neprekidno koristi najmanje pet godina. Osim toga, apelantkinja navodi da ona u spornom prostoru obavlja djelatnost, dok je tužiteljka vlasnica susjednog poslovnog prostora koji izdaje, pa bi to vjerovatno činila i sa spornim poslovnim prostorom za koji, kako navodi, nije platila ni jednu marku. Na osnovu svega navedenog, apelantkinja smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo obavezavši je da tužiteljki preda u posjed sporni poslovni prostor i da je time lišio imovine suprotno članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u odluci tog suda, te da su apelantkinjine tvrdnje o povredi prava na koja se pozvala u apelaciji neosnovane. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tuženi „Agroprom“ je u odgovoru na apelaciju istakao da je on stekao pravo korišćenja na spornom poslovnom prostoru još na osnovu rješenja SO Zvornik od 7. novembra 1959. godine. U odnosu na navode u apelaciji predloženo je da Ustavni sud donese odluku prema svojoj ocjeni osporenih odluka.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 20.
Sticanje prava svojine Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 37.
Zaštita prava svojine Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
22. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/92 i 29/94) relevantne odredbe glase: Član 9. stav 2.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Član 32. stav 1.
Vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu ili poslovnu prostoriju dužan je da tu zgradu ili prostoriju prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, zakupcu koji tu zgradu ili prostoriju neprekidno koristi najmanje pet godina, odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili prostorija nalazi.
VI.Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000292 10 Rev od 4. septembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporenu presudu primila 24. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 31. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja osporava osporenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kom je apelantkinja tražila da se utvrdi da je ona vlasnica spornog poslovnog prostora, te apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je tužiteljka podnijela reviziju protiv presude Okružnog suda, te da je Vrhovni sud odlučujući u revizijskom postupku reviziju tužiteljke usvojio i preinačio presudu Okružnog suda. U odnosu na apelantkinjine navode da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao da tužiteljki preda u posjed sporni poslovni prostor, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, između ostalog, istakao da je pravosnažnim odlukama nižestepenih sudova utvrđeno da je ništav i bez pravne važnosti ugovor o kupoprodaji zaključen između apelantkinje i drugotuženog kojim je apelantkinja kupila sporni poslovi prostor, te da je na taj način apelantkinja izgubila pravni osnov za držanje u posjedu spornog poslovnog prostora. Takođe, Vrhovni sud je naglasio da apelantkinja nije niti podnosila reviziju kojom bi osporavala utvrđenje nižestepenih sudova da su ništavi i bez pravne važnosti ugovor o zamjeni nepokretnosti između drugotuženog i trećetuženog i ugovor o kupoprodaji koji je apelantkinja zaključila sa drugotuženim. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu pravosnažno utvrđene činjenice da apelantkinja sporni poslovni prostor drži u posjedu bez pravnog osnova, ocjenjujući pri tome činjenicu da se tužiteljka upisala kao vlasnik spornog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama, pozivom na član 37 ZOSPO-a, zaključio da je osnovan tužiteljkin zahtjev da joj apelantkinja preda u posjed sporni poslovni prostor. Imajući u vidu navedene konkretne okolnosti, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je donio navedeni zaključak, o čemu je dao dovoljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, s obzirom na utvrđenje da apelantkinja bez pravnog osnova drži u posjedu sporni poslovni prostor, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantkinjini navodi da joj je povrijeđeno pravo preče kupovine shodno članu 32 stav 1 Zakona o prometu nepokretnosti. U odnosu na apelantkinjine navode da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužiteljkinu reviziju i u konačnici svojom odlukom odbio apelantičin zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora koji je tužiteljka zaključila s tuženim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud smatrao, s obzirom na to da je tuženi kao prodavac zaključio predmetni kupoprodajni ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora na kom je imao pravo svojine sa tužiteljkom, te kako je predmetni ugovor sačinjen u pisanoj formi i ovjeren u sudu, da je taj i takav ugovor valjan u smislu odredaba člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je utvrdio da je neosnovan apelantkinjin zahtjev da se predmetni ugovor proglasi ništavim. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima zasnovao osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. U vezi s apelantkinjinim pozivanjem na kršenje prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije posebno obrazložila u čemu se sastoji povreda navedenih prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ti navodi suštinski odnose na kršenje prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud i isticanje kršenja navedenih prava smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada apelantkinja svoje nezadovoljstvo ishodom osporenog postupka dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža proizvoljnost na koju je apelantkinja ukazala.
37. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje navedenih prava zasniva na istim razlozima na kojima je zasnovala navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom dijelu.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman