Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/14 (A. i A. A. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-930/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-930/14, rješavajući apelacije Armina Arslana i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Armin Arslan i Advija Arslan, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 020990 13 Gž od 24. decembra 2013.

godine;

Ismet Bešlija, Nezir Bešlija, Šide Rašidagić i Šemsa Mudželet, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 372630 13 Rev od 14. januara 2014. godine;

M.L., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 057659 13 Rev od 9. jula 2014. godine;

Jasmin Talić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 011144 14 Rev od 15. jula 2014. godine;

Savo Božić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 000442 13 Rev od 5. marta 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-930/14 Armin Arslan i Advija Arslan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 28. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 020990 13 Gž od 24. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obavežu da im na ime naknade štete, koja je nastala 21. decembra 2010. godine na vozilu marke Opel Astra na način što je prilikom pokušaja kupovine goriva na benzinskoj pumpi tuženog, zbog poleđenog prilaznog puta ispred iste, u pokušaju da zaustavi vozilo prvoapelant proklizao i udario u nosivi stub nadstrešnice benzinske pumpe i na taj način pretrpio štetu na vozilu, isplate određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da stvarna legitimacija (aktivna ili pasivna) proizilazi iz određenog materijalno pravnog odnosa, a izostajanje iste vodi ka neosnovanosti zahtjeva. Shodno tome, sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je uvažio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer su u konkretnom slučaju apelanti morali dokazati da su vlasnici vozila i da im je kao takvima došlo do umanjenja imovine, odnosno oštećenja. Naime, utvrđeno je da kako prvoapelant nije vlasnik vozila, nego je kritičnog događaja upravljao vozilom, to i nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe. Isto tako, utvrđeno je da kako ni za drugoapelanticu nisu ponuđeni dokazi o vlasništvu vozila, niti se u tom pravcu ona izjašnjavala, to je sud odlučio kao u izreci presude.

2. AP-1513/14 Ismet Bešlija, Nezir Bešlija, Šide Rašidagić i Šemsa Mudželet (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vogošće, koje zastupa Emir Karača, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 4. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 372630 13 Rev od 14. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali svoju tvrdnju da su uništena njihova stabla šljiva, sijeno, djetelina, a što su teretom dokazivanja bili dužni učiniti, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. S obzirom da dokazi nisu ukazivali na postojanje pravno relevantnih činjenica, tj. da je tuženi prilikom izvođenja predmetnih radova posjekao stabla šljiva apelanata, uništio sijeno i djetelinu, te izgradio put, čime je apelantima onemogućeno da taj dio zemljišta koriste na način na koji su se oni koristili prije izgradnje puta, shodno relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, sud je donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-4320/14 M.L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša, koju zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 29. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 057659 13 Rev od 9. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena Republika Srpska da joj naknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu, na ime 29790 litara benzina MB-98 oduzetog njenom predniku dana 18. decembra 1992. godine od strane Vojne policije Vojske Republike Srpske. U toku postupka je utvrđeno da je predmetno gorivo bilo u vlasništvu PP „Grmeč Produkt“, a ne apelantičinog supruga R.L. koji je bio direktor i osnivač tog preduzeća, kako je on sam potvrdio u zahtjevu za vansudsko obeštećenje dostavljenom Vojnom Pravobranilaštvu Republike Srpske. Imajući u vidu relevantnu odredbu Zakona o obligacionim odnosima i sadržaj ispostavljenog računa za plaćanje kupljene količine goriva, sud je zaključio da u ugovornom odnosu sa prodavateljem goriva NIS Naftna industrija Srbije, Novi Sad, je PP „Grmeč Produkt“, a ne R.L., kao tadašnji direktor i vlasnik tog preduzeća, kako to apelantica želi prikazati. Dakle, budući da je oduzeto gorivo vlasništvo pomenutog preduzeća, u materijalno pravnom odnosu u konkretnoj parnici mogu biti samo preduzeće u čijem je vlasništvu gorivo bilo, ili eventualno pravni sukcesor tog preduzeća (čija se sudbina ne zna, jer apelantica nije provodila dokaze na te okolnosti) i tužena, a nikako apelantica kao nasljednik R.L. (direktora i osnivača tog preduzeća). Shodno navedenom, sud je zaključio da apelantica nije aktivno legitimisana strana u ovom sporu (nije ovlaštenik potraživanja u odnosu na tuženu, iz osnova oduzetog goriva), a nedostatak legitimacija bilo koje strane u sporu, uvijek dovodi do odbijanja tužbenog zahtjeva.

4. AP-4397/14 Jasmin Talić (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Ostrožac, Općina Cazin, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 8. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 011144 14 Rev od 15. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženim da mu solidarno na ime naknade materijalne štete, prouzrokovane izvođenjem radova miniranja od strane radnika drugotuženog, na majdanu kojeg koristi prvotuženi, uslijed čega je došlo do fizičkih oštećenja njegove porodične kuće i pomoćnih objekata, isplate određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da zaključak redovnih sudova o količini eksploziva iskorištenog za miniranje koje je izvršeno 28. jula 2003. godine, vrsti eksploziva i načinu miniranja (prostorni i vremenski raspored) ima činjeničnu osnovu prije svega u sadržaju minerske knjižice od 28. jula 2003. godine i evidencije o napravljenom i utrošenom eksplozivnom materijalu, ovjerenom od strane MUP-a USK. Nadalje, utvrđeno je da su redovni sudovi sadržaj nalaza i mišljenja vještaka pravilno doveli u vezu sa činjeničnim utvrđenjima da apelant nije dopustio da se na njegovu porodičnu kuću postave mjerni instrumenti prilikom vještačenja, te da prilikom spornog miniranja od 28. jula 2003. godine ni jedan drugi vlasnik nije prijavio oštećenja svojih stambenih ili pomoćnih objekata, pa ni oni vlasnici čije su kuće mnogo bliže mjestu miniranja od apelantove kuće. Također, utvrđeno je da su na osnovu nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke redovni sudovi pravilno zaključili da ne postoji adekvatna uzročno posljedična veza između spornog miniranja i štete na apelantovim nekretninama, te da i u slučaju da je korištena količina eksploziva koja je deset puta veća od one navedene u minerskoj knjižici ni tada miniranje ne bi dovelo do oštećenja apelantovih objekata. S obzirom na navedeno, sud je, u odsustvu uzročne veze između štetne radnje i štete, kao jednog od općih uslova odgovornosti za štetu, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima donio odluku kao u izreci presude.

5. AP-2967/15 Savo Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 15. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 000442 13 Rev od 5. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu po osnovu materijalne štete nastale u predmetu Osnovnog suda u Vlasenici broj 09-0-P-06-000003 isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da su apelant i tuženi bili u ugovornom odnosu advokata i stranke, u smislu člana 749. Zakona o obligacionim odnosima, u odnosu nalogodavca i nalogoprimca u kojem se tuženi advokat obavezao da za račun apelanta kao stranke, preduzme određene poslove, odnosno da mu pruži advokatske usluge. Također, utvrđeno je da se može zaključiti da je tuženi kao punomoćnik apelanta u navedenoj parnici nemarnim odnosom prema advokatskoj djelatnosti doveo do toga da je rješenjem od 9. novembra 2006. godine sud odlučio da se apelantova tužba smatra povučenom. Nadalje, utvrđeno je da bi se u konkretnom slučaju, potraživanje koje bi apelant ostvario u ranijoj parnici, tuženom moglo staviti na teret samo pod uslovom da je u vrijeme donošenja rješenja o povlačenju, uslijed ponašanja tuženog apelant onemogućen u ostvarivanju njegovih prava u toj drugoj parnici.

Shodno tome, utvrđeno je da apelant tvrdi da je prije rata bio autoprevoznik, da je za DP „Boksit“ Milići obavljao poslove svojim mašinama i kamionom i da je prvo radio preko ZP UZ „Proleter“ Šekovići, čiji je direktor bio sada pokojni N.V., da je u 1991. godini umrli N.V. od zarađenog apelantovog novca zadržao za sebe 85.000,00 DM i da je prema sporazumu koji su postigli, imenovani dug ZP UZ „Proleter“ Šekovići preuzeo kao svoj lični dug, te da u toj parnici uslijed radnji tuženog nije ostvario sporno potraživanje, čime mu je nanesena predmetna šteta. Isto tako, utvrđeno je da je potraživanje dokazivao neovjerenom fotokopijom obavještenja o preuzimanju duga od 15. decembra 1991. godine čija autentičnost je osporena, pa kako nije imao izvornik to apelant nije ni mogao dokazati osnovanost i visinu potraživanja u pomenutoj drugoj parnici, odnosno nije dokazao da je pretrpio predmetnu štetu, čiju naknadu traži od tuženog. S obzirom da je apelant bio dužan dokazati činjenice koje mu po materijalnom pravu idu u prilog, a nije ih dokazao, sud je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-930/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/14 (A. i A. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio