Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3409/12 (K. V.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Nadležnost suda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - zakonom ustanovljen sud
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
- Odluka o proglašenju Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3409/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3409/12, rješavajući apelaciju Kristiana Venzaisa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Kristiana Venzaisa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Kristian Venzais (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rijeke, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokatica iz Banje Luke, podnio je 22. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 19. februara 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2015. godine, Okružni sud 3. marta 2015. godine i Okružno tužilaštvo 26. februara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine, apelanta i ostale optužene oglasio krivim za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu odredbe iz člana 59. KZRS apelantu je izrečena i mjera sigurnosti obaveznog liječenja od zavisnosti koja će se provoditi uz izdržavanje kazne zatvora.
6. Tokom pretresa proveden je veoma opsežan dokazni postupak, a nakon ocjene svih izvedenih dokaza optužbe i odbrane, Okružni sud je, kako je navedeno u obrazloženju presude, na nesumnjiv način utvrdio da je apelant, kao i ostali optuženi, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci presude, počinio krivično djelo za koje je osuđen. Pojašnjavajući neosnovanost prigovora odbrane o stvarnoj nenadležnosti suda ukazivanjem na nadležnost Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), Okružni sud je naveo da radnje koje čine biće krivičnog djela koje su apelantu stavljene na teret u konkretnoj situaciji nemaju međunarodnu dimenziju, te da je stoga neosnovan prigovor prema kojem je za postupanje nadležan Sud BiH.
7. Sljedeći prigovor apelantove odbrane tiče se posebnih istražnih radnji i zakonitosti prikupljenih dokaza, konkretno tvrdnje da se posebne istražne radnje ne mogu odrediti prema NN izvršiocu krivičnog djela. S tim u vezi, Okružni sud je naveo opće načelo koje je zajedničko za sve vrste ovih radnji, a to je postojanje osnova sumnje da je osoba sama ili zajedno s drugim osobama učestvovala u izvršenju krivičnog/krivičnih djela. Međutim, osnovi sumnje se moraju odnositi na konkretnu osobu kao pretpostavljenog izvršioca krivičnog djela, pa slijedom navedenog tužilac mora u obrazloženju prijedloga jasno izraziti osnove sumnje da je osoba počinila krivično djelo. Iz stanja u spisu proizlazi, kako je dalje navedeno, da su protiv apelanta i ostalih osumnjičenih određene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja, dok su za B.N., također osumnjičenog u istom predmetu, pored ovih određene i istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja prostorija i tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima. Stoga su svi dokazi u postupku koji su pribavljeni na taj način, osim za B.N. kao osumnjičenog, pribavljeni na nezakonit način i ne mogu služiti kao dokaz u postupku niti je sud na tim dokazima zasnovao presudu. U odnosu na neosnovanost prigovora odbrane da se posebne istražne radnje ne mogu odrediti prema NN izvršiocu krivičnog djela, Okružni sud je naveo da primjena posebnih istražnih radnji prije svega ima za svrhu pribavljanje dokaza koji se na drugi način ne mogu pribaviti ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama, i ima za cilj individualiziranje svih umiješanih osoba, prikupljanje saznanja o načinu funkcioniranja i metodama rada kriminalnih organizacija, njihovim unutrašnjim hijerarhijskim odnosima i načinima komuniciranja. Zatim je navedeno da se posebne istražne radnje mogu odrediti prema osobi koja je određena ili odrediva prema utvrđenim karakteristikama (nadimku, utvrđenom broju telefona ili utvrđenom predmetu krivičnog djela). U konkretnom slučaju su posebne istražne radnje određene prema NN osobi „Alen“ i drugim NN osobama koje imaju nadimak, prema utvrđenom broju telefona i IMEI broju, te predmetu krivičnog djela (droga) zbog čega je, po ocjeni pretresnog vijeća, provođenje posebnih istražnih radnji određeno u skladu s relevantnim odredbama čl. od 234. do
237. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
8. Pretresom stana i drugih prostorija koje je koristio apelant, kao materijalnog dokaza, koji je izvršen u skladu s odredbama čl. 124-127. ZKPRS apelantu su oduzeti predmeti na osnovu odluke o privremenom oduzimanju predmeta i predati u depozit Osnovnog suda u Banjoj Luci, zatim je izvršeno vještačenje oduzetih predmeta, a iz pismenog nalaza i mišljenja KTC Banja Luka je utvrđeno da je apelantu oduzet smeđi prah opojna droga heroin.
9. Svjedoci optužbe, njih 14 među kojima je i Nela Čalić (apelantova nevjenčana supruga) su promijenili svoje izjave na glavnom pretresu u odnosu na izjave koje su dali u prethodnom postupku navodeći da su bili natjerani potpisati zapisnik o čijem sadržaju nisu ništa znali. Provjeravajući navode tih svjedoka, pretresno vijeće je na prijedlog optužbe saslušalo osam svjedoka koji su zaposleni u CJB Banja Luka i tri svjedoka koji su zaposleni u MUPFBiH - Federalnoj upravi policije, koji su saslušavali ovih 14 svjedoka. Svih ovih 11 svjedoka su saglasno izjavili da su prilikom saslušanja svi svjedoci, njih 14, propisno upozoreni na svoja prava, da su u zapisnik unesene izjave onakve kakve su ti svjedoci dali, te da prema svjedocima nisu primjenjivali silu, prijetnju ili prinudu. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka optužbe (zaposlenika CJB-a i MUP-a) prije svega jer su izjave identične i jer su u svojim izjavama bili kategorični, uvjerljivi, a osim toga radi se o ovlaštenim službenim osobama koji su profesionalci u svojoj struci.
10. Iz zapisnika o saslušanju 14 svjedoka optužbe je konstatirano da su prije potpisivanja zapisnika o saslušanju pročitali svoje izjave i da nisu stavljali primjedbe. Cijeneći naprijed navedeno, analizom iskaza ovih svjedoka i ovlaštenih službenih osoba u svojstvu svjedoka, pojedinačno i međusobno, pretresno vijeće je prihvatilo iskaze 14 svjedoka iz prethodnog postupka koji su promijenili iskaze na glavnom pretresu, obrazlažući da su njihovi iskazi s glavnog pretresa iskonstruirani i usmjereni na povoljniji krivično-pravni položaj apelanta i ostalih optuženih. Osim toga, iz zapisnika o saslušanju ovih svjedoka u prethodnom postupku vidi se da su detaljno objasnili način na koji su i od koga nabavljali opojnu drogu u periodu od polovine jula do 6. novembra 2010. godine, zatim su naveli brojeve telefona za koje je nesporno utvrđeno da su ih koristili svjedoci i optuženi koji su u njihovim iskazima pomenuti, a zatim je veoma opširno naveden sadržaj i analiza iskaza svih saslušanih svjedoka.
11. Povodom provedenih posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija u periodu od 20. jula do 13. oktobra 2010. godine, za koje su izdate naredbe za njihovo provođenje, nesporno je utvrđeno da su tonski zapisi i SMS poruke u konkretnom predmetu pribavljeni na zakonit način i da su provedene u skladu s odredbama ZKPRS i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S druge strane, nadzor i tehničko snimanje prostorija i tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta su prihvaćeni samo prema optuženom B.N. dok prema ostalim optuženim, među kojima je i apelant, te radnje nisu bile određene, pa proizlazi da su svi dokazi, pribavljeni na ovakav način, nezakoniti i ne mogu služiti kao dokaz protiv apelanta i ostalih optuženih (osim za B.N.) niti je sud na takvim dokazima zasnovao svoju odluku.
12. Preslušavanjem CD medija s pratećim analizama tonskih zapisa i SMS poruka utvrđeno je da su optuženi, među kojima je i apelant, u inkriminiranom periodu međusobno i sa svjedocima komunicirali, te je utvrđeno na kojem telefonu je zabilježena komunikacija, kojim telefonom i s kojom osobom je ostvarena. Na taj način je utvrđeno da su optuženi, među kojima i apelant, bili u vezi, da su se kontinuirano i po prethodnim dogovorima bavili kupovinom radi prodaje opojne droge, držanjem, posredovanjem i prodajom opojne droge, sve u cilju sticanja finansijske koristi. Pri tome su, kako je dalje navedeno, koristili sleng koji su sami osmislili. Zatim je iz presretnutih telefonskih razgovora i iskaza svjedoka optužbe utvrđeno da je apelant, konzument opojne droge, opojnu drogu heroin kupio od optuženog B.N., a s obzirom na količinu koju je kupio sud je izveo zaključak da je ista namijenjena prodaji. Naime, iz presretnutih telefonskih razgovora između apelanta i B.N. proizlazi da su koristili izraze (šifre) koje su oni znali i koje su koristili u međusobnim razgovorima radi prikrivanja svojih aktivnosti. Također se iz predmetnih razgovora vidi da su svi optuženi, među kojima i apelant, bili svjesni svoje uloge u grupi u vezi sa zloupotrebom opojne droge. Slijedom navedenog pretresno vijeće je, suprotno navodima odbrane, utvrdilo da je optužba dokazala navode optužnice koji proizlaze iz provedenih dokaza.
13. Za kvalifikaciju krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS koje je apelantu i ostalim optuženim stavljeno na teret dovoljno je, kako je pojasnio Okružni sud, da se dvije ili više osoba dogovore da zajednički i neovlašteno proizvode opojnu drogu ili da vrše njeno neovlašteno stavljanje u promet i da su, u realizaciji dogovora, izvršili barem jednu radnju (stav 1) s tim što nije dovoljno da je dogovor ograničen samo na jednu radnju. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu dokaza optužbe sa sigurnošću utvrđeno da su apelant i ostali optuženi u periodu od polovine jula do 6. novembra 2010. godine na području Banje Luke, Kneževa, Gradiške, Velike Kladuše, Banovića i drugih gradova, protivno odredbi iz člana 19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojne droge, kontinuirano i po prethodnim dogovorima koje su međusobno ostvarivali, neovlašteno nabavljali opojnu drogu heroin i marihuanu na način kako je bliže navedeno u izreci presude. Okružni sud je, naime, analizirao sve izvedene dokaze, iskaze svih optuženih u svojstvu svjedoka pojedinačno i međusobno, a zatim u vezi s iskazima svih ostalih svjedoka, kao i onih optuženih koji su zaključili sporazume o priznanju krivice zbog čega je postupak protiv njih razdvojen, zatim je na okolnost apelantove uračunljivosti odbrana izvela dokaz vještačenjem po vještaku specijalisti psihijatru prema kojem je u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo apelantova sposobnost da shvati značaj i posljedice svog djela bila smanjena, te da mu je znatno bila smanjena mogućnost da upravlja svojim postupcima, pri čemu ta mogućnost nije smanjena bitno. Vještak je u svom nalazu i mišljenju predložio da se apelantu zbog liječenja toksikomanske zavisnosti od droga izrekne mjera sigurnosti medicinskog karaktera u odgovarajućoj ustanovi, a na glavnom pretresu je, na upit suda, vještak potvrdio da se predložena mjera može provoditi uz izdržavanje kazne.
14. U pogledu vinosti apelanta i ostalih optuženih, kao subjektivnog odnosa prema izvršenju krivičnog djela, Okružni sud je utvrdio da je krivično djelo počinjeno s direktnim umišljajem, a prilikom odmjeravanja kazne uzete su u obzir sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne. Kao olakšavajuća okolnost na strani apelanta cijenjena je smanjena uračunljivost, a kao otežavajuće ranija osuđivanost za istovrsno krivično djelo iz čega je uslijedio zaključak da se radi o specijalnom povratniku i velikoj količini izvršenih kriminalnih radnji u relativno kratkom periodu, pri čemu je iskazana upornost i bezobzirnost jer je droga prodavana mladim ljudima čijem zdravlju nanosi nesagledive štetne posljedice. Najzad, imajući u vidu stepen krivične odgovornosti, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno i apelantove lične prilike, Okružni sud je ocijenio da će se kaznom zatvora u trajanju od pet godina postići svrha kažnjavanja, kako u pogledu specijalne tako i generalne prevencije u smislu odredbe člana 28. KZRS. Također je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka te njegovog saslušanja na glavnom pretresu, utvrđeno da se kod apelanta uočava poremećaj ličnosti i toksikomanska zavisnost od upotrebe opojnih droga zbog čega je potrebno psihijatrijsko liječenje, pa je apelantu na osnovu odredbe člana 59. KZRS izrečena mjera sigurnosti obaveznog liječenja od zavisnosti koja će se provesti uz izdržavanje kazne zatvora.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K oo5435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine odbio kao neosnovane žalbe Okružnog tužilaštva, apelanta i ostalih optuženih, te je potvrdio presudu Okružnog suda. Vrhovni sud se, izjašnjavajući se o pojedinačnim žalbenim navodima apelanta i ostalih optuženih, saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude, pojašnjavajući zbog čega ih prihvata. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporava stvarna nadležnost Okružnog suda budući da se mjesto izvršenja krivičnog djela određuje prema mjestu gdje je učinilac radio i mjestu gdje je posljedica nastupila. Prema činjeničnom opisu optužnice, apelant i ostali optuženi su neovlašteno držali, prodavali i na drugi način prometovali opojnu drogu na području Republike Srpske i Federacije BiH, pa je Okružni sud kao prvostepeni sud koji je donio pobijanu presudu, u smislu odredbe člana 25. Zakona o sudovima RS, mjesno i stvarno nadležan za postupanje u predmetu.
16. Dalje, neosnovani su žalbeni navodi da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima jer iz obrazloženja presude jasno proizlazi da su dokazi koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja pribavljeni zakonito nakon što su za provođenje tih radnji donesene naredbe (član 234. ZKPRS) s brojem i datumom, te vremenom primjene koje su u presudi jasno pobrojane.
17. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su iskazi 14 svjedoka koji su na glavnom pretresu promijenili svoje iskaze pravilno ocijenjeni s aspekta zakonitosti kao i njihovog vrijednosnog značaja. U vezi s tim ukazano je da su saslušane ovlaštene službene osobe negirale upotrebu sile, prijetnje i prinude prilikom njihovog saslušavanja, te unošenje unaprijed pripremljenih sadržaja o činjenicama na koje su se ovi svjedoci izjašnjavali, a što su bili suštinski navodi ovih svjedoka za izmjene iskaza na glavnom pretresu. Dalje, ukazano je da su njihovi iskazi iz istrage kao i u onom dijelu u kom su izmijenjeni na glavnom pretresu u skladu s članom 304. stav
7. ZKPRS pravilno ocijenjeni i s aspekta sadržaja dovedeni u vezu s dokazima pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, te potvrdama o privremeno oduzetim predmetima. Vrhovni sud je ocijenio da je činjenično stanje u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđeno nakon analize i ocjene svih dokaza optužbe i odbrane na način kako propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS, te je izveden pravilan zaključak o apelantovoj krivici i krivici ostalih optuženih za krivično-pravne radnje kvalificirane kao krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Osim toga, napomenuto je da je primijenjen Krivični zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela jer je s aspekta propisane kazne za apelanta stroži zakon koji je donesen kasnije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 7. Evropske konvencije.
19. S tim u vezi je istakao pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer nisu s jednakom pažnjom utvrđene činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, što je dovedeno u vezu s pravom na odbranu i u konačnici osuđujućom presudom. Osim toga, ukazao je na stvarnu i mjesnu nenadležnost sudova koji su donijeli osporene presude i s tim u vezi nedostatak obrazloženja. Smatra da su ga sudovi, prisvajajući nadležnost povodom krivičnog djela iz nadležnosti Suda BiH, onemogućili u uživanju ljudskih prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije. S tim u vezi, ukazao je na kršenje člana 7. Evropske konvencije prema kojem „nema sankcije bez zakona“, a u konkretnom slučaju je, po apelantovom mišljenju, entitetski sud potpuno proizvoljno zaključio da je stvarno nadležan i izrekao kaznu iz domena Suda BiH.
20. Apelant je zatim ukazao na nezakonitost pribavljanja dokaza optužbe koji su provedeni na glavnom pretresu, ukazujući da se iz gramatičkog, logičkog i analognog tumačenja odredbe člana
234. ZKPRS osnov sumnje može odnositi samo na „osobu“, a ne na krivično djelo. Iz zakonodavstava Bosne i Hercegovine pa stoga i entiteta, istražna radnja se može odrediti samo protiv osobe za koju postoji osnov sumnje da je počinila krivično djelo, a ne protiv NN osobe, kako je učinjeno u konkretnom slučaju. Ističe da su redovni sudovi svoje presude zasnovali na dokazima na kojima se, prema odredbama ZKPRS, ne mogu zasnovati budući da su prihvaćeni dokazi koji su proistekli iz posebnih istražnih radnji koje su određene protiv NN osobe. Stoga smatra da su sve radnje koje su provedene prije naredbe o provođenju istrage 21. septembra 2010. godine nezakonite zbog nepostojanja „osumnjičenog“. S tim u vezi, apelant je ponovio nedostatak obrazloženja u pogledu rezultata posebnih istražnih radnji, dakle tonskih zapisa, SMS poruka i transkripta koji evidentno nisu pribavljeni na zakonit način i s tim u vezi kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku.
21. U žalbenom postupku je ukazano na naprijed navedene propuste i nelogičnosti kao i na propust prvostepenog suda da svaki dokaz ocijeni pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te izvede zaključak o odlučnim činjenicama i to kako s aspekta pribavljanja dokaza tako i s aspekta analize tih dokaza. Kao posljedica toga došlo je do proizvoljne primjene materijalnog prava i osude za krivično djelo. Vrhovni sud je, bez obzira na žalbene navode, u svojoj presudi podržao stav i obrazloženje prvostepene presude i zaključio da su dokazi cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je stoga presuda zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant insistira na tvrdnji da je narušen princip zakonitog prikupljanja dokaza, odnosno princip zakonitosti na način što se na dokazima koji su „nezakonito“ prikupljeni nije mogla zasnovati sudska odluka. Najzad, apelant je istakao da ni prvostepeni, a ni drugostepeni sud nisu istinito i pravilno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke na način da nisu s jednakom pažnjom ispitivali činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist zbog čega je osuđen na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza, uz obrazloženja presuda koje nisu zasnovane na zakonu niti daju razloge o odlučnim činjenicama iz čega proizlazi da su proizvoljno primijenjene odredbe ZKPRS i Evropske konvencije.
22. Najzad, apelacijom je ukazano na odluku o krivičnopravnoj sankciji i nelogičnosti da se mjera sigurnosti obaveznog liječenja od zavisnosti provodi u zatvoru umjesto u ustanovi.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su tvrdnje iznesene u apelaciji identične onim koje je apelant isticao tokom pretresa pred prvostepenim sudom i u žalbi, pa se s tim u vezi pozvao na razloge i obrazloženje iz svoje odluke, ističući da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti.
24. Okružni sud je istakao da su u postupku pred tim sudom u svemu ispoštovana apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Okružno tužilaštvo je navelo da su neosnovane apelantove tvrdnje u pogledu nenadležnosti suda jer se iz supstrata optužnice vidi da su se radnje izvršenja desile na prostorima entiteta Federacije BiH i Republike Srpske, o čemu su navedeni detaljni i jasni razlozi u obrazloženjima presuda. Isto tako, neosnovani su prigovori u pogledu nezakonito pribavljenih dokaza pomoću posebnih istražnih radnji o čemu je u presudama također navedeno obimno i iscrpno obrazloženje. Svi prigovori koji su navedeni u apelaciji bili su predmet ocjene prvostepenog i drugostepenog suda, a kako isti nemaju osnova predloženo je da se apelacija kao neosnovana odbije.
V. Relevantni propisi
26. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08, 119/08, 58/09 i 116/09) u relevantnom dijelu glasi:
Stvarna nadležnost okružnih sudova Član 27.
Okružni sud je nadležan:
1. Prvostepena nadležnost
a) da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora preko 10 godina ili dugotrajni zatvor, ako zakonom nije određena nadležnost drugog suda;
27. Zakon o sudu Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 49/09, koji u sebi sadrži osnovni tekst i izmjene i dopune objavljene u „Službenom glasniku BiH“ br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Krivična nadležnost (1)Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.
(2)Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:
a)ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine;
b)mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
28. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi:
Mjesto izvršenja krivičnog djela Član 10.
(1) Krivično djelo je izvršeno kako u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi, tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila.
(2) Krivično djelo je pokušano kako u mjestu gdje je učinilac radio, tako i u mjestu gdje je po njegovom umišljaju posljedica trebala da nastupi ili je mogla nastupiti.
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
[...] (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Forum delicti commissi Član 25.
(1) Mjesno nadležan je sud na čijem području je krivično djelo izvršeno ili pokušano.
(2) Ako je krivično djelo izvršeno ili pokušano na područjima raznih sudova ili na granici tih područja ili je neizvjesno na kom je području izvršeno ili pokušano, nadležan je onaj od sudova koji je prvi potvrdio optužnicu, a ako optužnica nije potvrđena – sud koji je prvi primio optužnicu na potvrđivanje.
Naredba o sprovođenju istrage Član 224. st. 1. i 2.
(1)Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
(2)O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti. Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234. st. 1. i 2. tačka a) (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a)nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,… Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
a)protiv Republike Srpske,
b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
v) terorizma i
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236. stav 1.
(1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 22. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana
7. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.[...]
35. Ustavni sud prvenstveno ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa su garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije primjenjive u konkretnom slučaju.
36. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da ga je osudio nenadležni sud na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza, da su stoga obrazloženja presuda nerazumljiva i protivrječna uz nedostatke o odlučnim činjenicama, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da nisu s jednakom pažnjom cijenjeni dokazi koji ga terete i koji mu idu u korist.
37. U vezi s navodima apelacije o nenadležnosti Okružnog suda, Ustavni sud napominje da je u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jedan od njegovih osnovnih principa da o osnovanosti krivične optužbe odlučuje „zakonom ustanovljeni sud“. S tim u vezi Ustavni sud će prvo razmotriti apelantove navode u vezi sa stvarnom i mjesnom nadležnošću Okružnog suda da postupa u predmetnom krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta. Ustavni sud zapaža da je apelant ove navode isticao tokom redovnog sudskog postupka i da su ovi prigovori cijenjeni tokom prvostepenog postupka i povodom apelantove žalbe, nakon čega je izveden zaključak da je u konkretnom slučaju nadležan Okružni sud. Navedeni stav je zasnovan na odredbama člana 25. stav 1. ZKPRS i člana 27. stav 1. tačka a) Zakona o sudovima RS iz kojih proizlazi zakonom ustanovljena nadležnost Okružnog suda da postupa u predmetnoj krivično-pravnoj stvari. Naime, ustanovljeno je da su radnje apelanta i ostalih optuženih, koje čine obilježja krivičnog djela za koje su osuđeni, preduzimane na području Republike Srpske i Federacije BiH iz čega u smislu odredbe člana 10. KZRS proizlazi nadležnost Okružnog suda. Dalje je zaključeno da navedene radnje nemaju međunarodni karakter u kom slučaju bi postojala nadležnost Suda BiH, kao drugog zakonom određenog suda. U obrazloženju presuda Vrhovnog i Okružnog suda, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u smislu primjene relevantnih zakonskih odredbi u pogledu stvarne i mjesne nadležnosti Okružnog suda da postupa u konkretnom slučaju. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, a primjenjujući principe iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u predmetnom postupku postupao „zakonom ustanovljeni sud“.
38. U pogledu navoda apelacije kojima je ukazano na pribavljanje i ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije preispitivati pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije utvrđivati da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstava, aplikacija broj 35394/97, stav 34. ECHR 2000-V; P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42. ECHR 2002-IX).
39. Dalje, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila data mogućnost osporavati zakonitost dokaza i protiviti se njegovom korištenju. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuje na sumnju u njegovu pouzdanost ili tačnost. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, inter alia, Khan, naprijed citiran, st. 35. i 37. i Allan, naprijed citiran, stav 43).
40. U konkretnom slučaju apelantu je na teret stavljeno krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje je zakonom propisana kazna zatvora od najmanje jedne do deset godina (stav 1) odnosno najmanje tri do 15 godina (stav 2). Budući da apelant osporava zakonitost prikupljanja dokaza i njihove ocjene koje dovodi u vezu s nedostatkom obrazloženja o odlučnim činjenicama i pravom na odbranu, Ustavni sud će ispitati je li postupak u tom smislu bio pravičan kao cjelina, odnosno je li apelantu u postupku iz kog su proizašle osporene presude data mogućnost osporavati zakonitost prikupljanja dokaza ili se pak protiviti provođenju nekog od dokaza.
41. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji, kao i prethodno u žalbi, ukazao na procesne nedostatke, konkretno manjkavosti naredbi sudije za prethodni postupak kojom je određeno provođenje posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema NN osobi zvanoj „Alen“ i drugim NN osobama, a ne protiv „osumnjičene osobe“.
42. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud, obrazlažući neosnovanost ovog prigovora na glavnom pretresu, kao i Vrhovni sud povodom identičnog žalbenog navoda, jasno naveli da su posebne istražne radnje provedene u smislu relevantnih odredbi ZKP-a i da su dokazi pribavljeni putem navedenih istražnih radnji zakoniti. Ustavni sud zapaža da je dio posebnih istražnih radnji prvostepeni sud sam ocijenio kao nezakonito pribavljene dokaze. Konkretno, Okružni sud je za sve dokaze u postupku koji su pribavljeni tajnim praćenjem i tehničkim snimanjem osoba, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima, osim za B.N. (također osumnjičeni u istom predmetu), ocijenio da su pribavljeni na nezakonit način i da kao takvi ne mogu služiti kao dokaz u postupku pred tim sudom protiv apelanta i drugih osumnjičenih, osim, kako je već naglašeno protiv B.N. Stoga, kako je zaključio Okružni sud, na dokazima koji su pribavljeni na takav način (nezakonito, bez naredbe sudije) ne može se zasnivati presuda u odnosu na apelanta, već samo na dokazima za koje je postojala naredba za njihovo provođenje i to prema jasno određenim kriterijima: osobi (određenoj ili odredivoj), broju telefona, IMEI broju ili predmetu krivičnog djela.
43. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da naredbe za određivanje posebnih istražnih radnji ne moraju sadržavati lične podatke o identitetu osobe već podatke koji služe identifikaciji te osobe za koju postoje osnovi sumnje da je izvršila krivično djelo. Navedeno iz razloga jer se te radnje određuju u cilju identifikacije određenih osoba za koje postoje osnovi sumnje da su izvršile krivično djelo i da su u međusobnoj telekomunikacijskoj vezi. Dakle, prema stavu redovnih sudova, proizlazi da se posebne istražne radnje mogu odrediti protiv NN osoba budući da naredba o provođenju posebnih istražnih radnji koju donosi sudija za prethodni postupak mora sadržavati, između ostalih elemenata, i podatke protiv koga se ta radnja preduzima, a ne „lične podatke“ u smislu navođenja potpunog identiteta te osobe. Imajući u vidu svrhu i cilj posebnih istražnih radnji, te sadržaj relevantnih odredaba ZKPRS (od 234. do 237) Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra da u osporenim presudama, u segmentu prikupljanja dokazne građe, nije narušen princip zakonitosti niti su proizvoljno primijenjene odredbe ZKP-a. Ovakav zaključak proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda u kojima su navedene jasne zakonske odredbe na osnovu kojih je prikupljena dokazna građa putem posebnih istražnih radnji, zatim kvalitet tih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima.
44. Također, Ustavni sud ukazuje da su Evropski sud i Ustavni sud u brojnim odlukama naglasili da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
45. Dovodeći u vezu navedene stavove s apelantovim navodima kojima je ukazao na nezakonitost u pogledu dokazne građe i nedostatak obrazloženja na osnovu kojih je on identificiran kao počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku sudija za prethodni postupak odredio posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema NN osobi zvanom „Alen“ i drugim NN osobama koje imaju nadimak prema utvrđenom broju telefona i IMEI broju. U obrazloženju osporenih presuda se navodi da su navedene radnje provedene u smislu relevantnih odredbi ZKP-a i da su dokazi pribavljeni putem navedenih istražnih radnji zakoniti. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Stoga se ne može zaključiti da je odluka o apelantovoj krivici zasnovana na nedozvoljenim dokazima niti se može zaključiti da prvostepeni sud nije s jednakom pažnjom cijenio kako dokaze optužbe tako i dokaze odbrane. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. Dakle, drugostepeni sud je utvrdio da u predmetnom postupku nisu počinjene bitne povrede krivičnog postupka na koje je apelant ukazivao u svojoj žalbi. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost.
46. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant u uskoj vezi s prethodnim navodima (zakonitošću prikupljanja dokaza i sudskom ocjenom dokaza) ukazao na nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i pravo na odbranu. Međutim, Ustavni sud zapaža da osporene presude nisu zasnovane jedino i isključivo na dokazima koji su dobiveni pomoću posebnih istražnih radnji, već na velikom broju ostalih izvedenih dokaza (saslušanja svjedoka, saslušanja apelanta, nalaza i mišljenja vještaka, te materijalnim dokazima) i to kako onih koje je predložilo i izvelo Okružno tužilaštvo tako i onih koje je predložila i izvela odbrana (apelant). Osim toga evidentno je da je Okružni sud nakon okončanja dokaznog postupka izvršio detaljnu analizu i ocjenu svakog dokaza pojedinačno, međusobno i svih dokaza zajedno. Pri tome, iz obrazloženja osporene odluke nesporno proizlazi da je apelant u postupku pred redovnim sudovima mogao osporavati zakonitost dokaza, što je i činio pri čemu su redovni sudovi dali jasna, detaljna i logična obrazloženja u vezi s prihvatljivošću odnosno neprihvatljivošću dokaza u pojedinim dijelovima, naročito u pogledu njihove zakonitosti, nakon čega je izveden zaključak u pogledu apelantove krivično-pravne odgovornosti za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Imajući u vidu da apelant, osim što u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima o kojima su sudovi, kako je prethodno navedeno, dali iscrpna obrazloženja, ničim nije dokazao svoje tvrdnje da je u okolnostima konkretnog predmeta narušena zakonitost u prikupljanju dokaza i njihove ocjene, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da se radi o nezakonitim dokazima u smislu standarda iz Evropske konvencije niti proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredaba ZKPRS.
47. Stoga, Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra da nema ništa što ukazuje da je prikupljanjem dokaza na način kako je to urađeno u postupku koji se vodio protiv apelanta, kao i ostalih dokaza na kojima su zasnovane sudske presude na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje. Suprotno apelacionim navodima, obrazloženje koje je dato u osporenim presudama, po ocjeni Ustavnog suda, u cjelini zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. U vezi s apelantovim navodima kojima je ukazao na princip ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud naglašava da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo je da postupak mora biti u skladu s principom kontradiktornosti, što znači da optuženi (apelant) mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.
49. Apelant, kako proizlazi iz apelacije, kršenje ovog principa dovodi u vezu sa zakonitošću dokaza (o čemu je bilo govora u prethodnim tačkama) i utvrđenim činjeničnim stanjem, insistirajući na tezi da zbog prihvatanja nezakonito pribavljenih dokaza nisu s jednakom pažnjom utvrđene činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist. Međutim, imajući u vidu jasna, precizna i argumentirana obrazloženja iz osporenih presuda Ustavni sud se ovim pitanjem neće posebno baviti. Osim toga, Ustavni naglašava da je apelant tokom cijelog krivičnog postupka koji se protiv njega vodio imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te istaći prigovore u pogledu zakonitosti pribavljanja dokazne građe. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je apelant u svojoj žalbi, u pogledu prikupljanja dokazne građe ukazao na identične navode kao i u apelaciji i da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbi, na osnovu relevantnih odredaba ZKPRS istakao jasne i konkretne razloge koje apelantovu žalbu u ovom segmentu čine neosnovanom, zbog čega Ustavni sud smatra da u postupku koji se vodio protiv apelanta nije povrijeđen ni princip ravnopravnosti stranaka, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
50. Kada se okolnosti konkretnog slučaja dovedu u vezu s navedenim principima Evropskog suda, proizlazi da nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, uključujući način na koji je prikupljena dokazna građa, nije bio pravičan.
51. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na nezakonitost u prikupljanju dokaza, činjenično stanje, primjenu materijalnog prava, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i princip ravnopravnosti stranaka i da stoga u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Iz navoda apelacije također proizlazi da apelant kršenje člana 7. Evropske konvencije prema kojem se kazna može izreći samo na osnovu zakona dovodi u vezu s nenadležnošću suda koji je donio osporenu presudu, o čemu je bilo govora u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud je s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije zaključio da je u predmetnom postupku postupao „zakonom ustanovljeni sud“ te, analogno tome, u konkretnom slučaju osporenim presudama nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u postupku koji se vodio protiv apelanta odlučivao „zakonom ustanovljeni sud“, kao i kada su redovni sudovi nedvosmisleno i potpuno jasno obrazložili način prikupljanja dokaza protiv apelanta i kada je osuđujuća presuda protiv apelanta, osim dokaza proizašlih iz posebnih istražnih radnji, zasnovana na brojnim drugim dokazima koji su predloženi i izvedeni kako od strane Tužilaštva tako i od strane apelanta, analizirani i ocijenjeni pojedinačno, međusobno i zajedno, uz obrazloženja i zaključke zasnovane na relevantnim odredbama KZRS i ZKPRS.
54. Nema kršenja prava iz člana 7. Evropske konvencije zbog nenadležnosti suda jer je u okolnostima konkretnog predmeta u postupku koji se vodio protiv apelanta odlučivao „zakonom ustanovljen sud“.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman