Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/14 (P.I. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2949/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2949/14, rješavajući apelacije P.I. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

P.I. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005926 12 Uvp od 20. marta 2014. godine i Željko Milinković protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 012343 13 U od 1. avgusta 2014. godine;

Lazar Kuljić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 001411 13 Uvp od 28. maja 2015. godine;

Petar Miloš protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 002239 14 U od 22. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2949/14 P.I. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čitluka, kojeg zastupaju Sanja Ilić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokatice iz Čitluka, podnio je 24. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005926 12 Uvp od 20. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu prestanka prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da su apelantu, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i porodice sa djecom FBiH, prestali uslovi za daljnje korištenje priznatog prava (lična invalidnina V grupe), radi čega mu je osporenim upravnim rješenjima utvrđen prestanak priznatih prava sa 31. majom 2009. godine. S tim u vezi je u upravnom sporu zaključeno da su rješenja upravnih organi u predmetnoj upravnoj stvari pravilna i na zakonu zasnovana, jer apelant ne ispunjava uslove iz odredbe člana 18.b) navedenog Zakona za korištenje priznatih prava. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je apelantu ranijim rješenjem pravo na ličnu invalidninu bilo utvrđeno, dok postoje privremeno sve dok postoje uslovi za korištenje tih prava propisanih naprijed navedenim Zakonom, slijedom čega je Vrhovni sud konstatovao da je apelantu prvostepenim upravnim rješenjem, suprotno navodima apelanta, prestanak prava pravilno utvrđen. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da, donošenjem prvostepene presude, Kantonalni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od utjecaja na rješenje predmetne upravne stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 46. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH.

AP-4277/14 Željko Milinković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, podnio je 22. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 012343 13 U od 1. avgusta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je, u postupku revizije, utvrđeno da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) – X kategorije sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja, zadobijenog vršeći dužnosti u Oružanim snagama Republike Srpske, sa pravom na ličnu invalidninu u visini od 5% od osnovice počev od 1. januara 2012. godine dok za to postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno. Okružni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da smatra da je nalaz drugostepene ljekarske komisije iz 2013. godine u konkretnom slučaju dao odgovor na relevantna pitanja, shodno čemu je tuženi upravni organ osporenim aktom odlučio na pravilan i zakonit način. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene presude primjenom odredbi člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.

AP-4321/15 Lazar Kuljić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 17. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 001411 13 Uvp od 28. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje presude Okružnog suda u Trebinju, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu priznanja statusa porodice poginulog borca po osnovu pogibije sina G.K., odnosno priznavanja prava na porodičnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je zaključeno da nisu ispunjeni uslovi iz odredbi čl. 10. i 11. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS, budući da sin apelanta nije lice koje je stradalo pod okolnostima iz člana 2. st. 1-3. navedenog Zakona, odnosno u oružanoj borbi za vrijeme rata ili mira za odbranu Republike Srpske, već je 2002. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći kao vojnik po ugovoru. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke istakao da je pravilno prvostepeni sud izveo zaključak, kao i tuženi upravni organ, da je zahtjev apelanta valjalo odbiti, jer nisu zakonom propisani uslovi za utvrđivanje prava na porodičnu invalidninu, budući da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje prava porodice poginulog borca, pa time ni prava na porodičnu invalidninu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS. AP-4364/15 Petar Miloš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gruda, kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Palameta&Palameta“ d.o.o. Mostar, podnio je 21. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 002239 14 U od 22. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu određivanja novog iznosa prijevremene povoljnije starosne penzije u akontativnom iznosu. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant pravo na povoljniju starosnu penziju ostvario prema Uredbi o povoljnijim uslovima za stjecanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske FBiH iz 2004. godine, te da mu je pravo na penziju potvrđeno i Zakonom o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima FBiH iz 2011. godine, dok je iznos penzije određen u smislu relevantnih odredaba Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH (član 5. i član 6. st. 1. i 2. i 7.). S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je i odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U. 29/13 od 29. januara 2014. godine utvrđeno da su odredbe čl. 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 11., 12., 16., 23. i 27. naprijed navedenog Zakona (o prijevremenom penzionisanju) saglasne sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Slijedom navedenog je zaključeno u osporenoj odluci da je tuženi drugostepeni upravni organ postupio po zakonu kada je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepenog upravnog rješenja. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2949/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/14 (P.I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio