Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2126/14 (S. H. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2126/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-2126-14, rješavajući apelacije Sifeta Hodžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sifet Hodžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 040935 13 REV od 18. februara 2014.
godine;
S.G., S.P., I.K., M.Č., I.K., M.Č. M.M., D.L., M.Z., J.V., I.I. i M.N., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 003755 13 REV od 13. marta 2014. godine;
Ilvana Halkić Mešinović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 RS 010883 13 RSŽ od 16. aprila 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2126/14 Sifet Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 12. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 040935 13 REV od 18. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Zrak“ d.d. Sarajevo na ime manje obračunatih plaća isplati određene novčane iznose za period od novembra 2006. do februara 2007. godine, dok je odbijen kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta, te da se tuženi obaveže da apelantu uspostavi radno-pravni status počevši od februara 2007. godine, uplatio mu doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje i isplati mu neisplaćene plaće za period od februara 2007. do oktobra 2008. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu zbog ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga, te da je apelant 1. februara 2007. godine potpisao ponudu tuženog da se proglasi tehnološkim viškom, a koja je načinjena u skladu sa Odlukom o humanom zbrinjavanju radnika tuženog (u čijem je donošenju učestvovao i Sindikat radnika tuženog), nakon čega je tuženi donio rješenje o otkazu ugovora o radu. U skladu sa navedenim, sud je donio odluku kao i u izreci presude.
2. AP-2391/14 S.G., S.P., I.K., M.Č., I.K., M.Č., M.M., D.L., M.Z., J.V., I.I. i M.N. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Širokog Brijega, koje zastupa Advokatura Ćupina - Co iz Mostara, podnijeli su 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 003755 13 REV od 13. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im prvotuženi Zapadnohercegovački kanton isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih plaća, toplog obroka i regresa za period od marta 1998. do septembra 2011. godine. Pored toga, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im drugotuženi „Sloga“ d.o.o. Široki Brijeg isplati određene novčane iznose na ime toplog obroka i regresa za period od marta 1998. do septembra 2011. godine. U odnosu na prvotuženog, sud je zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimisan u konkrentom sporu, budući da preuzimanjem samo određenih prava u upravljanju drugotuženog, kao preduzeća sa državnim kapitalom, nije preuzeo nikakve obaveze prema drugotuženog, uključujući nakande plaća, toplog obroka i regresa. Nadalje, u odnosu na drugotuženog, utvrđeno je da apelanti nisu dokazali svoje prisustvo na radu za sporni period, zbog čega im ne mogu biti isplaćene tražena naknade toplog obroka i regresa, a koje su akcesorne prirode i vezane su za prisustvo na radu.
3. AP-3380/14 Ilvana Halkić Mešinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Krupe, podnijela je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 RS 010883 13 RSŽ od 16. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Sportska kladionica „PremierWorld Sport“ Čitluk isplati određene novčane iznose na ime manje isplaćenih plaća, toplog obroka i naknada za prevoz na posao i sa posla, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati naknadu za regres za 2008., 2010. i 2011. godinu. U postupku je utvrđeno da je tuženi nesporno apelantici isplaćivao plaće, naknadu zbog privremene spriječenosti za rad, topli obrok i naknadu za prevoz u manjim iznosima nešto što je to zagarantovano odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega je donesena odluka kao u izreci presude u ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Nadalje, u odnosu na potraživanje regresa, utvrđeno je da apelantica, prema vlastitom priznanju, nije koristila godišnji odmor 2008. 2010. i 2011. godine, zbog čega joj ne pripada pravo na isplatu regresa. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2126/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman