Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-637/14 (P. S. i drugi)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-637/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-637/14, rješavajući apelacije Predraga Šušca i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Predrag Šušac, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 049175 12 Gž od 3. decembra 2013. godine;
Munevera Dučić, Hamdo Duraković, Amra Šukalić, Nedeljka Kovačević i Salko Krajčin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049949 13 Rev od 14.
januara 2014. godine;
Vinko Zovko, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044982 13 Rev od 25. februara 2014. godine;
„Prizma Commerc“ d.o.o. Banja Luka, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 115505 14 Gž od 24. aprila 2014. godine;
Jozo Buntić, Nada Buntić, Darinko Buntić i Ivica Buntić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 033109 13 Rev od 12. marta 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-637/14 Predrag Šušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 10. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 049175 12 Gž od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, po osnovu pretrpljenog bola i po osnovu pretrpljenog straha isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da se apelant kao učesnik u saobraćaju nije ponašao u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima BiH, odnosno kretao se iza vozila Audi A6 na udaljenosti i brzinom koja nije omogućavala sigurno zaustavljanje, uslijed čega je došlo do kontakta njegovog vozila sa zadnjim dijelom vozila Audi A6 koje se ispred njega kretalo. Budući da je do saobraćajne nesreće došlo uslijed tih apelantovih radnji, a imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, to ne može postojati obaveza tuženog da apelantu nadoknadi predmetnu štetu. Osim toga, sud je zaključio da se, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke od 8. juna 2011. godine, kao i relevantnu odredbu Zakona o obligacionim odnosima, u konkretnom slučaju ne radi o takvom značaju povrijeđenog dobra da bi apelantu pripadalo pravo na naknadu nematerijalne štete. Naime, utvrđeno je da iz pomenutog nalaza i mišljenja proizilazi da uslijed predmetne saobraćajne nesreće kod apelanta nisu ostale posljedice u psihičkom statusu niti su mu bili potrebni tuđa njega i pomoć.
2. AP-1461/14 Munevera Dučić, Hamdo Duraković, Amra Šukalić, Nedeljka Kovačević i Salko Krajčin (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049949 13 Rev od 14. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se drugotužena i trećetužena obavežu da im isplate nematerijalnu štetu u određenim novčanim iznosima zbog pretrpljenih duševnih bolova na ime umanjenja opće životne aktivnosti i pretrpljenog straha, nastalih povodom ugovora o prodaji državnog kapitala prvotužene zaključenog 23. marta 2000. godine između trećetužene kao prodavca i V.Č. kao kupca, dok je isti tužbeni zahtjev prema prvotuženoj odbačen. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je pojam naknade štete u oblasti ugovorene odgovornosti uži od pojma naknade štete u oblasti vanugovorne deliktne odgovornosti. Naime, utvrđeno je da u oblasti vanugovorne djelatnosti postoji pored novčane naknade i naturalna naknada štete. Međutim, utvrđeno je da je u oblasti ugovorne odgovornosti moguća samo novčana naknada štete. Nadalje, utvrđeno je da u vezi sa obimom naknade kod ugovorne odgovornosti zakon govori samo o običnoj šteti i izmakloj koristi (član 266. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), dakle, o vidovima materijalne štete, pa određuje da se na naknadu ove štete shodno primjenjuju odredbe o naknadi vanugovorne štete (član 269. predmetnog zakona), dok nematerijalna šteta kao posljedica povrede ugovora u našem pravnom sistemu ne predstavlja pravno priznat oblik nematerijalne štete. Shodno tome, sud je zaključio da je pozivanje apelanata na odredbu člana 200. navedenog zakona neosnovano jer se ista odredba u predmetnom slučaju ne može primijeniti. Osim toga, sud je zaključio da to što je drugostepeni sud povrijedio relevantnu odredbu Zakona o parničnom postupku, jer nije cijenio žalbene navode koji su se odnosili na odbacivanje tužbe u odnosu na prvotuženu, ne pogoršava pravni položaj apelanata time što je odbačena tužba u odnosu na prvotuženu, a nije odbijen tužbeni zahtjev što bi bilo pravilno kao i u odnosu na ostale tužene, jer je za apelante povoljnija procesna odluka o odbacivanju tužbe, nego meritorna odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva (zbog djelovanja instituta presuđene stvari).
3. AP-1974/14 Vinko Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić, advokati iz Mostara, podnio je 30. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044982 13 Rev od 25. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos i to zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, te na ime duševnih bolova zbog naruženosti. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da odbijanjem prijedloga da se nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dopuni, odnosno određivanjem drugog vještaka, apelant nije doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženog. Nadalje, utvrđeno je da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao postojanje štetne radnje tuženog jer nije utvrđeno da je tuženi davanjem terapije koju je propisivao pogoršanje zdravstvenog stanja apelanta, koje je na kraju dovelo do amputacije mu lijeve potkoljenice. Isto tako, utvrđeno je da kod odgovornosti po osnovu krivice, iznad općih pretpostavki, treba postojati i krivnja štetnika, a ona postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Međutim, sud je zaključio da, kod utvrđenih činjenica da je tuženi prvi postavio dijagnozu apelantove bolesti i liječio ga oko deset mjeseci, da je ta dijagnoza potvrđena u klinikama u Mostaru i Zagrebu, te da nikakvih promjena u načinu liječenja apelanta nije bilo u naredne tri godine, kao i propusta da se u Klinici u Mostaru uradi patohistološki nalaz i utvrdi konačna dijagnoza prilikom prvog operativnog zahvata, to navedene okolnosti ne predstavljaju dovoljnu činjeničnu osnovu koja bi opravdavala zaključak da je predmetnu štetu tuženi prouzrokovao namjerno ili nepažnjom.
4. AP-4079/14 „Prizma Commerc“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je 8. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 115505 14 Gž od 24. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati na ime naknade nematerijalne štete određeni novčani iznos, i to zbog duševnih bolova za umanjenje životne aktivnosti, za fizičke bolove, za pretrpljeni strah i za duševne bolove zbog naruženosti, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.088,00 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da kako je tužitelj doživio nesreću na poslu, kada je prilikom silaska niz aluminijske ljestve dužine tri-četiri metra, pao sa istih sa visine od dva metra na neravnu podlogu zbog čega je pretrpio u vidu iskrivljenja zgloba desnog stopala i kako isti rad, imajući u vidu osobine, položaj i mjesto obavljanja (korištenje ljestava radi silaska sa mjesta rada na ravnu podlogu) predstavlja opasnu djelatnost, to je sud zaključio da je apelant, shodno relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, odgovoran za nastalu štetu po osnovu objektivne odgovornosti kao lice koje se bavi opasnom djelatnosti. Isto tako, utvrđeno je da postoji djelimičan doprinos tužitelja nastanku predmetne štete od 70%, slijedom čega, shodno članu 177. stav 3. pomenutog zakona, u konkretnom slučaju postoji srazmjerno umanjenje odgovornosti apelanta u navedenom procentu. Također, utvrđeno je da su ukupni troškovi koji su prouzrokovani tužitelju u ovom postupku utvrđeni u iznosu od 4.949,10 KM, a prema opredijeljenom troškovniku tužitelja u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, pa kako je tužitelj uspio u spotu sa 22%, to mu je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u navedenom iznosu. Kako je tužilačka strana djelimično uspjela u parnici, to se njen zahtjev za troškove postupka srazmjerno tome i smanjuje, a neuspjeh u parnici tužilačke strane se ima tretirati kao uspjeh tužene strane, te se u tom srazmjeru, nasuprot apelantovom stavu, i dosuđuju troškovi stranci u zavisnosti od uspjeha u parnici strane koja je podnijela tužbu.
5. AP-2995/15 Jozo Buntić, Nada Buntić, Darinko Buntić i Ivica Buntić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čapljine, koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 17. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 033109 13 Rev od 12. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezana je tužena da na ime naknade nematerijalne štete u vidu duševnih bolova zbog smrti bliske osobe-sina, odnosno brata, isplati apelantima određene novčane iznose. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da nije osnovan prigovor apelanata da nije bilo doprinosa smrtno stradalog M.B. nastanku štetnog događaja iz razloga što nije aluminijskom cijevi dodirnuo žicu dalekovoda, nego je cijev primakao do žice dalekovoda na udaljenost 3-4 cm, nakon čega je došlo do stvaranja tzv. zračnog luka na koji način je došlo do prenosa električne energije sa dalekovoda na tijelo smrtno stradalog M.B.. Naime, bez obzira što je utvrđeno da smrtno stradali M.B. nije ostvario neposredan kontakt aluminijske cijevi sa žicom dalekovoda, sud je zaključio da je on tu cijev dovoljno blizu primakao žici dalekovoda da se može smatrati da je u konkretnom slučaju postupao neoprezno, a sve to imajući u vidu da je radiona pripremi za zalijevanje povrća u plasteniku koji je postavljen ispod žica 10 KV dalekovoda bez potrebnih odobrenja. Shodno tome, sud je zaključio da je doprinos smrtno stradalog M.B. nastanku štetnog događaja u iznosu od 20%, te u tom procentu odbio tužbeni zahtjev, bez obzira što prilikom manevrisanja sa aluminijskom cijevi nije došlo do direktnog kontakta te cijevi sa žicom 10 KV dalekovoda.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-637/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman