Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3839/15 (D. T.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3839/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP 3839/15, rješavajući zahtjev Dragoljuba Tadića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragoljuba Tadića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoljub Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatica Zahirović advokat iz Sarajeva, podnio je 2. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 098199 14 Rev od 2. juna 2015. godine. Apelant je također, predložio da Ustavni sud donese „Mjeru osiguranja kojom se zabranjuje primjena presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 098199 14 Rev od 2. juna 2015. godine“, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 098199 09 P od 13. juna 2011. godine (stav 1. izreke) utvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, ulica Kemala Kapetanovića broj 34/XI (u daljnjem tekstu: predmetni stan) po osnovu ugovora o korištenju stana broj 40-103/84 od 20. januara 1984. godine koji je zaključen između apelanta i Zajednice stanovanja JNA-Direkcije za izgradnju i održavanje stambenog fonda JNA, Odjeljenje Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zajednica stanovanja JNA). Stavom 2. izreke naloženo je Federaciji BiH –Vladi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženaprotivtužiteljica) kao prodavcu da sa apelantom kao kupcem zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana na kojem posjeduje stanarsko pravo, dok je (stavom 3. i 4. izreke) apelant obavezan da na ime kupovine stana (cijene stana) tuženoj isplatiti iznos od 13.465,95 KM u certifikatima, sa pravom da zatraži da se na osnovu ove presude, te dokaza o isplati ukupne cijene predmetnog stana, upiše kao vlasnik stana u zemljišnim knjigama, a što je tužena dužna da trpi i prizna. Stavom 5. izreke utvrđeno je da ova presuda u cijelosti zamjenjuje ugovor o kupovini stana na kojem postoji stanarsko pravo, te se po pravosnažnosti iste nalaže Zemljišnoknjižnom uredu tog Općinskog suda, Odsjek knjige položenih ugovora, da izvrši upis ovako stečenog prava vlasništva. Istom presudom (stav 6. i 7. izreke) odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženeprotivtužiteljice kojim je tražila da joj apelant preda u posjed predmetni stan, te je tužena obavezana da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5. 979,40 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 5. juna 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi otkupa predmetnog stana, dok je tužena-protivtužiteljica 16. juna 2009. godine podnijela protivtužbu protiv apelanta radi predaje u posjed predmetnog stana tuženoj. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je rješenjem Komande garnizona Sarajevo broj T-148/I od 19. avgusta 1983. godine apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan, te da je apelant sa Zajednicom stanovanja JNA, kao prednik tuženeprotivtužiteljice, 20. januara 1984. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana broj 40-103/84 čime je postao nosilac stanarskog prava na istom. Također je utvrđeno da je apelant predmetni stan napustio tokom 1992. godine zbog ratnih dejstava, te da je nakon toga zasnovao radni odnos u službi civilnih lica u Vojsci Jugoslavije na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu kao medicinski tehničar. Općinski sud je nadalje utvrdio da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC od 8. oktobra 2002. godine donijela zaključak od 17. jula 2003. godine kojim se apelantu dozvoljava vraćanje u posjed predmetnog stana. Općinski sud je također utvrdio da je Uprava postupajući u postupku izvršenja zaključka od 17. jula 2003. godine, uvela apelanta 25. februara 2008. godine u posjed predmetnog stana, a da je nakon toga apelant 5. marta 2008. godine podnio zahtjev tuženoj za otkup predmetnog stana. Pored toga, Općinski sud je naveo da je na osnovu akta Ministarstva vanjskih poslova od 19. januara 2011. godine i akta Ambasade BiH u Beogradu od 11. januara 2011. godine utvrdio da je apelant radio kao civilno lice na Vojno medicinskoj akademiji i da mu je priznato pravo na invalidsku penziju 25. marta 2008. godine kao i da je „prihvaćen zahtjev tužitelja (apelanta) za dodjelu trosobnog stana u zakup na neodređeno vrijeme iz stambenog fonda Ministarstva odbrane Republike Srbije“. S tim u vezi Općinski sud je zaključio da apelant nije riješio stambeno pitanje u Republici Srbiji, te budući da je nesporno utvrđeno da je apelant uveden u posjed predmetnog stana 25. februara 1998. godine i da je legalni korisnik istog, Općinski sud je zaključio da apelant kao nositelj stanarskog prava ispunjava uslove za otkup predmetnog stana shodno odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji). Stoga, Općinski sud je u cijelosti udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da nije osnovan protivtužbeni zahtjev tuženeprotivtužiteljice da se apelant obaveže da tuženoj preda u posjed predmetni stan, te je isti odbio.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude donio presudu broj 65 0 P 098199 11 Gž od 10. oktobra 2013. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. Naime, imajući u vidu da je odlukom CRPC od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je u postupku izvršenja navedene odluke CRPC uveden u posjed stana, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da je apelant legalni korisnik predmetnog stana, te da ispunjava uslove za otkup istog shodno odredbama člana 7. Zakona o prodaji. Kantonalni sud je zaključio da nije osnovana žalbena tvrdnja tužene da je apelant riješio svoje stambeno pitanje dodjelom stana u zakup na neodređeno vrijeme u Beogradu Republika Srbija, budući da tužena nije dokazala navedenu svoju tvrdnju. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da „ugovor o zakupu ne predstavlja i dokaz da je tužitelj (apelant) postao vlasnikom stana i da ga je otkupio shodno Pravilima i otkupu u Republici Srbiji“. Stoga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant ima pravni interes da predmetni stan u čijem posjedu se i nalazi otkupi, shodno važećim propisima u Federaciji BiH. Shodno navedenom, Kantonalni sud je primjenom odredaba člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu tužene-protivtužiteljice odbio kao neosnovanu.
5. Odlučujući o reviziji tužene-protivtužiteljice protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio presudu broj 65 0 P 098199 14 Rev od 2. juna 2015. godine kojom se revizija uvažava i nižestepene presude preinačavaju tako da se apelantovi tužbeni zahtjevi u odnosu na utvrđenja da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da sa tuženom-protivtužiteljicom zaključi ugovor o kupoprodaji stana, te da se naloži apelantu da tuženoj isplati iznos od 13.465,95 KM u certifikatima na ime kupoprodajne cijene i na osnovu te presude upiše u zemljišnoj knjizi kao vlasnik stana, odbijaju. Istom presudom (stav 2. izreke) usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je tapelant obavezan da predmetni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođen od lica i stvari, tuženoj, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka (stav 3. izreke).
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje istakao da se sporno pravno pitanje u ovom postupku po tužbi apelanta odnosi na apelantovo pravo da otkupi za certifikate predmetni stan jer mu je Odlukom CRPC-a od 20. januara 2002 godine vraćen u posjed predmetni stan kao nosiocu stanarskog prava, a s obzirom na činjenicu da je apelant „kao civilno vojno lice 21.06.2006 god. zaključio ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme trosobnog stana u Beogradu, Republika Srbija“. Također, Vrhovni sud je ukazao da je „sporno pravno pitanje po protivtužbi tužene-protivtužiteljice, prestanak stanarskog prava apelantu na predmetnom stanu, zaključivanjem ugovora o zakupu trosobnog stana na neodređeno vrijeme u Beogradu“. Nadalje, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 3a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakona o izmjenama i dopunama) te je istakao da shodno navedenim odredbama apelant nije imao status izbjeglice ili raseljenog lica jer je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi s obzirom da je zasnovao radni odnos kao civilno lice u Vojsci Jugoslavije. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je Odlukom CRPC-a od 20. januara 2002 godine apelantu priznato pravo na povrat predmetnog stana, s tim da je nakon donošenja Odluke CRPC-a došlo do promjene okolnosti na način da je 21. juna 2006. godine apelant zaključio ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme trosobnog stana u Beogradu, Republika Srbija. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tužena u toku postupka osnovano istakla prigovor da, apelant ne može otkupiti predmetni stan jer mu je prestalo stanarsko pravo na istom, budući da se morao odreći prava na predmetnom stanu kada je 21. juna 2006. godine zaključio ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme trosobnog stana u Beogradu Republika Srbija. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani revizioni prigovori tužene da drugostepeni sud u svojoj odluci nije dao razloge u vezi prigovora na postojanje ugovora o zakupu na neodređeno vrijeme na stanu u Beogradu -Srbiji, koji prigovor se po mišljenju Vrhovnog suda odnosi na odlučnu činjenicu u predmetnom postupku. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prigovor tužene povrede postupka pred drugostepenim sudom iz člana 249. stav 1. u vezi sa članom 231. ZPP-a.
7. Vrhovni sud je nadalje istakao da zauzeti stav nižestepenih sudova da je apelant „prijeratni“ nosilac stanarskog prava te da je apelant uveden u posjed predmetnog stana 25. februara 2008 godine na osnovu Odluke CRPC-a od 20. januara 2002 godine i da mu po tom osnovu pripada pravo na otkup predmetnog stana, po mišljenju Vrhovnog suda, nije utemeljen na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je apelant na temelju ugovora o zakupu na neodređeno vrijeme trosobnog stana u Beogradu -Republici Srbiji od 21. juna 2006. godine stekao pravo na otkup tog stana jer u toku postupka nije dokazano da je takav ugovor prestao na bilo koji način (na osnovu zakona, otkazom ili poništajem), zbog čega apelantu ne pripada pravo na otkup predmetnog stana. Također, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije u odnosu na predmetni stan zaključio ugovor o otkupu sa bivšom SSNO na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u Jugoslavenskoj narodnoj armiji i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima i dužnostima saveznih organa u pogledu sredstava u društvenoj svojini koji oni koriste, već svoja prava temelji na stečenom stanarskom pravu na predmetnom stanu prije rata. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantov zahtjev za utvrđivanje uslova za otkup predmetnog stana i upis prava vlasništva uz isplatu kupoprodajne cijene u certifikatima, na kojem je imao stanarsko pravo, nije osnovan, pa je revizijski sud reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio, na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti, primjenom člana 250. stav l. ZPP. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud se pozvao na praksu Ustavnog suda BiH (predmet AP-1207/08) i praksu Evropskog suda za ljudska prava (predmet Mago i dr. br: Ap- 1259/05, 19724/05, 47860/08, 9867/09 i 11706/09).
8. Vrhovni sud je također zaključio da su nižestepeni sudovi u odnosu na protivtužbeni zahtjev tužene -protivtužiteljice koji je odbijen, pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelantu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, za koji je ranije (2003. godine) utvrđeno da apelant kao nosilac stanarskog prava ima pravo na povrat stana, nakon čega je i uveden u posjed istog, jer je zaključivanjem ugovora o zakupu na neodređeno vrijeme na stanu u Beogradu Republika Srbija, dao otkaz stanarskog prava na predmetnom stanu shodno odredbama člana 43. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa Zakonom o stanovanju Republike Srbije. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je revizija tužene i u ovom dijelu osnovana, te je primjenom člana 250 stav 1 ZPP-a pobijanu presudu drugostepenog suda preinačio na način da je usvojen protivtužbeni zahtjev u cijelosti.
9. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je iznio hronologiju postupanja nadležnih organa po apelantovom zahtjevu za povrat u posjed predmetnog stana te hronologiju postupanja redovnih sudova u predmetnoj pravnoj stvari. Apelant je također citirao osporenu presudu Vrhovnog suda, te je s tim u vezi istako da je osporena presuda utemeljena na „nepostojećem ugovoru o zakupu stana na neodređeno vrijeme u Beogradu koji je zaključio (apelant)“. S tim u vezi apelant je istakao da je rješenjem Republike Srbije – Ministarstva odbrane od 28. juna 2011. godine utvrđeno da apelantu prestaje pravo na stambeno obezbjeđenje po zaključku odjeljenja za stambene poslove od 4. maja 2011. godine i skida se sa evidencije njegov zahtjev za davanje stana u zakup. Shodno navedenom apelant je naveo da je predmetni stan njegov jedini dom i da je stoga u konkretnom slučaju osporenom presudom postupljeno u suprotnosti sa odredbama člana 8. Evropske konvencije. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine osporenu presudu Vrhovnog suda, a ostavi na snazi presudu Općinskog suda od 13. 07. 2011. godine. Također, apelant je predložio da ustavni sud donese „Mjeru osiguranja kojom se zabranjuje primjena presude Vrhovnog suda od 2. juna 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji. Zahtjev za donošenje mjere osiguranja apelant nije posebno obrazložio.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će izvršenjem osporene presude pretrpiti štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je i izvršna. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koja je neophodna u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman