Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3709/15 (S. S. iz Sarajeva)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3709/15

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine u predmetu broj AP-3709/15, rješavajući zahtjev Saše Stjepanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Saše Stjepanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Stjepanović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ-u Zenica, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. avgusta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 006087 14 KŽK od 16. aprila 2015. godine i 25. aprila 2014. godine i S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zatražio da Ustavni sud BiH prekine izdržavanje kazne zatvora apelantu po Presudi Suda BiH broj S1 2 K 006087 14 KŽK od 16. aprila 2015. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine apelant i još tri saoptužene osobe (u daljnjem tekstu: drugi saoptuženi) je proglašen krivim da je, radnjama pobliže opisanim u osuđujućem dijelu izreke presude, počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelima, Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH i Razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koja djela mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, u koju se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru počev od 21. septembra 2010. godine do 15. maja 2013. godine, te 28. novembra 2013. godine pa nadalje. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), apelant i ostali saoptuženi su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka u odnosu na osuđujući dio presude, čija visina će se odrediti posebnim rješenjem. Istom presudom, a na osnovu člana 69. stav 1. tačka d), a u vezi sa članom 74. st. 1. i 2. KZ BiH, prema apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta i to: pmv marke BMW, tip 525, registarskih oznaka kao u izreci presude, sa pratećom dokumentacijom i ključem vozila. Konačno, Sud BiH je, na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH, 12 poimenično navedenih osoba, sa izjavljenim imovinskopravnim zahtjevima uputio na parnicu.

3. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je radnjama pobliže opisanim u tački E. izreke presude počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom Zločinačka organizacija iz člana 342. stav 2. KZFBiH, u vezi sa krivičnim djelom Neovlašten promet oružjem i vojno opremom, te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193. stav 1.

KZ BiH.

4. Sud BiH - vijeće Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je rješavajući po žalbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i žalbama apelantovog branioca te branilaca ostalih saoptuženih donijelo Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kž 24 od 25. aprila 2014. godine, kojom je žalbu Tužilaštva odbilo a žalbu branilaca apelanta i drugih saoptuženih uvažio, te je uz primjenu člana 309. ZKP BiH u odnosu na apelanta prvostepenu presudu od 28. novembra 2013. godine, u osuđujućem dijelu ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred tim vijećem. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je, između ostalog navelo da se, prema njegovom stavu, u žalbama apelanta i drugih saoptuženih osnovano ukazuje da je u prvostepenom postupku počinjeno nekoliko bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tač. d) i k) ZKP BIH. Naime, zaključeno je da je u prvostepenom postupku došlo do kršenja prava na odbranu i prava na pravično suđenje zagarantirano odredbom člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i povrede postupka propisane odredbom člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH, zbog čega se prvostepena presuda, u odnosu na apelanta i druge saoptužene ukida, te se u tom dijelu određuje održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja. Ukazano je da će se u ponovnom postupku otkloniti navedeni propusti, po potrebi izvesti već izvedeni dokazi shodno člana 317. ZKP BiH, te uz ocjenu i ostalih žalbenih navoda, eventualno izvesti i novi dokazi.

5. Apelaciono vijeće je, nakon održanog pretresa, donijelo Presudu broj S1 2 K 006087 14 KŽK od 16. aprila 2015. godine. Tom presudom, apelant je proglašen krivim što je, radnjama opisanim u izreci presude, sam ili skupa sa drugim saoptuženim (kako je navedeno u pojedinim tačkama izreke) počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelima: Neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZ BiH i krivično djelo Razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, za koja djela mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, u koju se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 21. septembra 2010. godine do 15. maja 2013. godine, te od 28. novembra 2013. godine pa nadalje.

6. Istom presudom, a na osnovu člana 69. stav 1. tačka d), u vezi sa članom 74. st. 1. i 2. KZ BiH, prema apelantu su izrečene mjere sigurnosti oduzimanja predmeta i to: pmv marke BMW, tip 525, registarskih oznaka T54-K-573 sa pratećom dokumentacijim i ključem vozila. Sud BiH je, na osnovu člana 198. stav 2. ZKP BiH, 12 poimenično navedena lica, sa izjavljenim imovinsko-pravnim zahtjevima, uputio na parnicu.

7. Apelant u apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju i član 14. st. 1 i 3. tačka e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant u veoma obimnoj apelaciji, između ostalog ističe da se povrede odnose na njegova procesna prava, jer je postupak koji je protiv njega vođen „bio očigledno nepravičan“. S tim u vezi tvrdi da se osporene presude temelje na nezakonitim dokazima koji su važni za donošenje zakonite odluke, dakle da nije vođen zakonit postupak, da sud nije sa jednakom pažnjom postupao, jer njegovoj odbrani nije bilo omogućeno izvođenje ključnih dokaza; ispitivanje ključnog svjedoka, da izvrši uvid u dokumentaciju Tužilaštva, odnosno jer je posebnu pažnju poklonio dokazima Tužilaštva, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku kao i prava na odbranu. Nadalje, apelant također ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasno suđenje, jer je sud odbio zahtjev njegove odbrane za izuzeće tužitelja Olega Čavke, koji se kako navodi sumnjiči da je „pripadnik kriminalne grupe zajedno sa Zijadom Turkovićem“, zbog čega je navedeni tužitelj morao biti izuzet. Također ukazuje, da je par dana nakon njegovog hapšenja sud omogućio Tužilaštvu, da u najvećoj sudnici Suda održi konfenerciju za štampu „na kojoj su tužitelji izjavili da su osumnjičeni krivi i da će dobiti kazne koje zaslužuju“. Apelant također smatra da je drugostepeni sud nezakonito postupao, budući da je samo potvrdio dokaze koje je izveo prvostepeni sud, te da je predsjednik vijeća u više navrata tvrdio da je drugostepeni postupak samo skraćeni oblik suđenja i dopuna prvostepenog postupka. U vezi s tim ukazuje da je taj sud bio dužan ponovo izvesti sve dokaze na kojima zasniva svoju presudu, da mu u postupku pred tim sudom nije bilo omogućeno iznošenje završne riječi u skladu sa odredbama ZKP BiH, da je drugostepena presuda nezakonito izrečena i objavljena, te da je cijeli postupak vođen protiv njega bio u cilju da na kraju bude „drakonski i nehumano kažnjen“. Konačno, apelant predlaže Ustavnom sudu da na osnovu odredbe člana 77. Pravila Suda donese privremena mjera kojom se prekida izdržavanje kazne zatvora apelantu izrečenoj po presudi Suda BiH broj SI 2 K 00608714 KžK od 16. aprila 2015 godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant predlaže izdavanje privremene mjere, kojom bi se prekinulo izdržavanje kazne zatvora izrečene u trajanju od 12 godina, koju izdržava u KPZ-Zenica. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ne konkretizuje razloge zbog kojih predlaže donošenje privremene mjere, očigledno iz razloga što smatra da navodi o kršenju prava na koja je ukazao u apelaciji predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3709/15 (S. S. iz Sarajeva) | Sudska praksa | Aktio