Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1791/14 (E. G., J. G. i M. G. i drugi)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine · čl. 1, 48
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o službi u oružanim snagama
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-1791/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni Sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1791/14, rješavajući apelacije Ezudina Gluhića i dr., na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ezudin Gluhić, Jasmin Garić i Munir Gradišić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007051 14 GŽ od 7. februar 2014 godine;
Amir Karabašić, Mevludin Krasnić i Damir Kljun protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007170 13 GŽ od 4.
februar 2014 godine;
Alija Demirović, Dževad Dedić i Hajrudin Avdić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007657 14 GŽ 2 od 27. februar 2014 godine;
Hasan Kličić, Ersad Karić i Azir Kadrić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007652 14 GŽ 2 od 27. februar 2014 godine;
Emir Filan, Milenko Brekalo i Zijad Hurem protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012742 13 GŽ od 4. mart 2014 godine;
Elvir Bibić, Stanko Damjanović i Zlatko Dragutin protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007626 14 GŽ 2 od 12. mart 2014 godine;
Adnan Lokvančić, Fahrudin Lupić i Zijad Čelebić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006783 14 GŽ 2 od 12. mart 2014 godine;
Ermin Ljubijankić, Mirsad Hasanbegović i Azrudin Dželalić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007630 14 GŽ 2 od 12. mart 2014 godine;
Omer Badić, Mevludin Bajramović i Ramo Bašić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 O 006636 14 GŽ 2 od 12. mart 2014 godine;
Edin Hukić, Safet Haračić i Mirsad Huskić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007059 14 GŽ od 4. mart 2014 godine;
Elvir Ibrahimović, Ćazim Ibrišević i Taib Ibrišimović protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007096 13 GŽ od 25.
februar 2014 godine;
Almir Hondo, Nermin Gondžo i Ismet Gakić protiv presude Sud BiH broj S1 3 P 007058 14 GŽ od 20. mart 2014 godine;
Edin Isaković, Mijo Ilinović i Nermin Idrizović protiv presude Sud BiH broj S1 3 P 006921 14 GŽ od 19. mart 2014 godine;
Ismet Begović, Ahmet Borovina i Sabahudin Bilalić protiv presude Sud BiH broj S1 3 P 006732 14 GŽ 2 od 20. mart 2014 godine;
Šerif Bećirović, Fikret Bašić i Mihret Bajramović protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006924 14 GŽ od 7.
april 2014 godine;
Šukrija Durmiš, Drago Delić i Meho Dizdarević protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006762 14 GŽ od 31.
mart 2014 godine;
Miralem Ćorić, Fahrudin Ćulov i Ahmet Bišić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006916 14 GŽ od 31. mart 2014 godine;
Pero Bjelopera, Omer Batalević i Zehrudin Babić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006900 14 GŽ od 7.
april 2014 godine;
Edin Bešo, Stipo Hrgić i Vjenceslav Livaja protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007662 14 GŽ 2 od 9. april 2014 godine;
Asim Hadžiefendić, Nermina Hodžić i Ibrahim Hadžić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006845 14 GŽ 2 od 7.
april 2014 godine;
Edim Čeliković, Osman Čergić i Ernad Čamdžić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006676 14 GŽ od 7.
april 2014 godine;
Dario Laštro, Nikica Lovrić i Gordan Lovrić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007130 14 GŽ od 31. mart 2014 godine;
Nermin Suljić, Elvis Suljić i Fuad Selimović protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006930 14 GŽ od 31. mart 2014 godine;
Fahrudin Ćulov, Suda Ćatić i Mario Ćosić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006943 14 GŽ od 7. april 2014 godine;
Ivo Jajalo, Josip Jovanović i Jasmin Jelašković protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007145 14 GŽ od 30. april 2014 godine;
Ibrahim Jašarević, Blaženko Jajalo i Mumin Jašaragić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007211 14 GŽ od 31.
mart 2014 godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Ezudin Gluhić, Jasmin Garić i Munir Gradišić, Amir Karabašić, Mevludin Krasnić i Damir Kljun, Alija Demirović, Dževad Dedić i Hajrudin Avdić, Hasan Kličić, Ersad Karić i Azir Kadrić, Emir Filan, Milenko Brekalo i Zijad Hurem, Elvir Bibić, Stanko Damjanović i Zlatko Dragutin, Adnan Lokvančić, Fahrudin Lupić i Zijad Čelebić, Omer Badić, Mevludin Bajramović i Ramo Bašić, Edin Hukić, Safet Haračić i Mirsad Huskić, Elvir Ibrahimović, Ćazim Ibrišević i Taib Ibrišimović, Almir Hondo, Nermin Gondžo i Ismet Gakić, Edin Isaković, Mijo Ilinović i Nermin Idrizović, Ismet Begović, Ahmet Borovina i Sabahudin Bilalić, Šerif Bećirović, Fikret Bašić i Mihret Bajramović, Šukrija Durmiš, Drago Delić i Meho Dizdarević, Miralem Ćorić, Fahrudin Ćulov i Ahmet Bišić, Pero Bjelopera, Omer Batalević i Zehrudin Babić, Edin Bešo, Stipo Hrgić i Vjenceslav Livaja, Asim Hadžiefendić, Nermina Hodžić i Ibrahim Hadžić, Edim Čeliković, Osman Čergić i Ernad Čamdžić, Dario Laštro, Nikica Lovrić i Gordan Lovrić, Nermin Suljić, Elvis Suljić i Fuad Selimović, Fahrudin Ćulov, Suda Ćatić i Mario Ćosić, Ivo Jajalo, Josip Jovanović i Jasmin Jelašković, Ibrahim Jašarević, Blaženko Jajalo i Mumin Jašaragić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senka Nožica advokat iz Sarajevo, podnijeli su u periodu od 17. aprila do 2. jula 2014. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke. Spajanje predmeta
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1791/14, AP-1792/14, AP-1966/14, AP-1967/14, AP-2111/14, AP-2237/14, AP-2238/14, AP-2239/14, AP-2240/14, AP-2241/14, AP-2242/14, AP-2346/14, AP- 2347/14, AP-2348/14, AP-2604/14, AP-2605/14, AP-2606/14, AP-2607/14, AP-2608/14, AP- 2609/14, AP-2610/14, AP-2611/14, AP-2614/14, AP-3015/14, AP-3016/14, AP-3017/14. Spojeno je ukupno 26 apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluku pod brojem AP- 1791/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Apelanti su tijekom 2011. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate otpremnine zbog prestanka vojne službe. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude kojima su tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni kao neosnovani, a apelanti su obvezani tuženoj solidarno naknaditi troškove postupka.
4. Sud BiH se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 42/12) kojim je propisano da se briše član 48. stav (4) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07, 59/09 i 74/10), dok je u članu 2. stav 1. istog zakona propisano da se iza člana 48. dodaje se novi član 48.a) koji glasi: (1) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ili Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji je na dan 1.1.2010. bio u vojnoj službi, i kojem, shodno članu 101. stav (1) tačka c) ovog zakona, služba prestaje, u skladu s ovim zakonom ima pravo na status i primanja po tom osnovu, na način kako su ta prava entitetskim propisima regulirana za srodne kategorije, a u stavom 4. je propisano da sva prava koja su ostvarivala lica u skladu s dosadašnjom odredbom člana 48. stav (4) prestaju da važe danom primjene ovog zakona. Osim toga, Sud BiH se pozvao na član 1. Zakon o dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 74/10), u kojemu je propisano da u Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07 i 59/09) u članu 48. (Izuzeci za stjecanje prijevremene i starosne mirovine) iza stava (3) dodaje se novi stav (4) koji glasi: Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stiže, bez obzira na godine života i mirovinskog staža, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. godine bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji se na dan 1.1.2010. godine nalazio u vojnoj službi, te mu, zbog nemogućnosti produženja, služba prestaje u skladu s ovim zakonom. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da prema odredbama člana 46. Zakona o plaćama i naknadama i institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08: u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u mirovinu u visini svojih šest ostvarenih neto plaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest 4 prosječnih mjesečnih neto plaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini, ako je to za njega povoljnije. Sud BiH je naveo da je u članu 173. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje: a) istekom ugovornog roka o prijemu u službu, ako se ugovor ne produži; n) stjecanjem uvjeta za mirovinu.
5. Sud BiH je dalje naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantima temeljem Naredbi Ministra odbrane BiH prestala vojna služba zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu i nemogućnosti produženja službe, da su apelanti do 2010. godine imali status profesionalnih vojnih lica u Oružanim snagama BiH, te da su do 23. decembra 1995. godine najmanje dvije godine bili pripadnici Armije BiH, HVO-a ili Vojske RS, te da su ostvarili pravo na prijevremenu starosnu mirovinu shodno članu 48. stav 4. Zakona o službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Sud BiH je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene kao neosnovan, jer je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva naplata novčanog iznosa na ime otpremnine, te da otpremnine predstavljaju pravni institut iz oblasti radnog prava u smislu da pod određenim zakonom ispunjenim uvjetima poslodavac ima obavezu da zaposleniku isplati otpremninu u vidu novčanog iznosa u visini koja se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje. Cijeneći okolnost da su apelanti u konkretnom slučaju kao tuženu označili Bosnu i Hercegovinu, odnosno Ministarstvo odbrane BiH, čiji su bili zaposlenici, Sud BiH je zaključio da su apelanti u ovoj pravnoj stvari tačno i ispravno označili tuženu, odnosno da je tužena pasivno legitimirana. Međutim, prema stavu Suda BiH, apelantima ne pripada pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine radi odlaska u mirovinu. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine normirano citiranim članom 46. Zakona o plaćama, u kojem su utvrđena dva kumulativna uvjeta koja pojedinac mora ispuniti da bi ostvario pravo na otpremninu prilikom odlaska u mirovinu, tj. uvjet da je to lice zaposlenik u institucijama Bosne i Hercegovine, te da iz statusa zaposlenika odlazi u mirovinu, odnosno da mu status zaposlenika, tj. ugovor o radu, prestaje zbog ispunjavanja uvjeta za ostvarivanje prava na mirovinu. U odnosu na prvi uvjet, Sud BiH je istakao da je svim apelantima prestala vojna služba zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, tj, istekao ugovora o radu koji su bili zaključeni do eksplicitno određenog datuma, pa nakon toga apelanti više nisu bili zaposlenici tužene. Sud BiH je naročito istakao činjenicu da u slučaju apelanata nije došlo do prestanka vojne službe zbog stjecanja uvjeta za mirovinu, kako je propisano članom 173. stav 1. tačka n., nego isključivo zbog isteka ugovora o radu zaključenih na određeno vrijeme i nemogućnosti produžavanja tih ugovora, a kako je propisano članom 173. stav 1. tačka a. Kako je na ovakav način prestao odnos između apelanata kao zaposlenika i tužene kao poslodavca, prema ocjeni Suda BiH, tužena nije u obavezi da apelantima isplati otpremninu zbog stjecanja uvjeta za prijevremenu mirovinu, bez obzira na odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine kojima je dana mogućnost ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu mirovinu. Nadalje, Sud BiH je naglasio da prema izmijenjenom, odnosno ukinutom članu 48. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine nesporno proizlazi da zakonodavna vlast nijednom odredbom spomenutog Zakona nije garantirala pravo na otpremninu vojnim licima kojima prestaje vojna služba zbog isteka roka na koji su imali zaključen ugovor o radu, nego isključivo zbog prestanka vojne službe zbog odlaska u mirovinu.
6. Konačno, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene niti odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) koje se odnose na pravo na imovinu, tj. član 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer samo uvjerenje apelanata da će uspjeti u sporu i ostvariti pravo na isplatu otpremnine ne predstavlja njihovo „legitimno očekivanje“, koje mora biti konkretnije i zasnovano na zakonskoj odredbi ili određenom pravnom aktu, niti apelanti imaju „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo njihovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
7. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH u drugostepenom vijeću je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata za isplatu otpremnine. Sud BiH je naveo da otpremnina, kao autonomno pravo ustanovljeno u korist radnika kome radni odnos prestaje zbog ostvarivanja prava na mirovinu, pripada zaposlenima u institucijama BiH na osnovu odredbe člana 46. Zakona o plaćama, te Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na otpremninu prilikom odlaska u mirovinu u institucijama BiH koju je donijelo Vijeće ministara BiH broj: VM-173/09 od 17. juna 2009. godine, dok profesionalna vojna lica na službi u Oružanim snagama BiH, pravo na otpremninu ostvaruju primjenom člana 77. Zakona o službi u oružanim snagama BiH na što upućuje član 16. Zakona o plaćama. Sud BiH je zaključio da, budući da navedene zakonske odredbe na identičan način reguliraju pravo na otpremninu za profesionalna vojna lica kao i za zaposlenike u institucijama BiH, temeljenje zahtjeva na neodgovarajućoj odredbi, nije uticalo na primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o utuženim pravima tužitelja. Kako se odredba člana 46. Zakona o plaćama ne primjenjuje kod utvrđivanja tužiteljevih prava na otpremninu, prema ocjeni Suda BiH, bez značaja je navod žalbe da pobijana presuda prema apelantima stvara nejednak tretman u primjeni navedenog člana.
8. Dalje, Sud BiH je ukazao na to da odredbe radno-pravnog zakonodavstva po kojima apelanti ostvaruju pravo na otpremninu propisuju da pravo na otpremninu ostvaruju zaposlenici kojima radni odnos prestaje uslijed stjecanja prava na mirovinu, dok iz same svrhe naknade proizlazi da je ostvarivanje ovog prava uvjetovano razlogom prestanka radnog odnosa. S obzirom da se ova vrsta naknade ne može ostvariti ukoliko je radni odnos prestao iz drugih razloga, a ne zbog stjecanja uvjeta za mirovinu, Sud BiH je zaključio da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata da zakonske odredbe nisu postavile uvjete i ograničenja u ostvarivanju tog prava. Sud BiH je naglasio da je nesporno da su apelanti naknadno ostvarili pravo na prijevremenu starosnu mirovinu na osnovu odredbe člana 48. stav 4. Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, ali navedena odredba, iako ima retroaktivno djelovanje na prava iz mirovinskog osiguranja, ne može imati retroaktivno djelovanje na razloge prestanka službe apelanata niti može utjecati na donošenje povoljnije odluke o tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu otpremnine.
9. Na koncu, Sud BiH je zaključio da su paušalni navodi apelanata u žalbama da su dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na druga profesionalna vojna lica koja su ostvarila pravo na umirovljenje pod povoljnijim uvjetima, s obzirom da apelanti nisu dostavili dokaze na okolnost razloga prestanka vojne službe tih drugih lica u odnosu na koja se pozivaju na diskriminaciju, kao i da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu apelanata iz člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Europske konvencije.
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije.
11. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o službi u oružanim snagama BiH i Zakona o plaćama od strane Suda BiH. Apelanti smatraju da, suprotno stavu Suda BiH, imaju pravo na sporne otpremnine shodno članu 46. Zakona o plaćama, jer navedena zakonska odredba ne postavlja nikakve uvjete ili ograničenja u vezi sa pravom na otpremninu, niti pravi razliku između pune starosne mirovine, prijevremene starosne mirovine i sl. Apelanti su istakli da im je radni odnos prestao zbog nemogućnosti produženja ugovora o radu nakon isteka ugovorenog roka, a što je bio jedan od uvjeta za stjecanje prava na mirovinu u skladu sa članom 48. stav 4. Zakona o plaćama koji se primjenjivao u vrijeme kada je njima prestala vojna služba, zbog čega smatraju da je neodrživ stav Suda BiH da tužena nije obavezna da im isplati tražene otpremnine. U pojedinim predmetima apelanti su istakli da su oni „zaposlenici institucija Bosne i Hercegovine“ i da se njihov radno-pravni status ne razlikuje od drugih „zaposlenika institucija Bosne i Hercegovine“, ali da je usprkos tome, Sud BiH napravio različit tretman apelanata po osnovu zaposlenja na način što im je uskratio pravo na otpremninu, zbog čega je došlo do povrede njihovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 1327/14 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1327/14 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-1327/14.
16. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman