Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1777/12 (R. B.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1777/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1777/12, rješavajući apelaciju R.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija R.B., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 053678 09 Rsž od 13. februara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 053678 09 Rsž od 13. februara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. februara 2013. godine, 24. oktobra 2014. godine i 9. juna 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te od „Energoinvest- Armature“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovorio na apelaciju 7. januara 2015. godine, dok tuženi nije odgovorio. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 053678 08 P od 2. juna 2009. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 8. novembra 2004. godine do 30. juna 2008. godine isplati iznos od 21.744,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude, kao i da izvrši uplatu svih poreza i doprinosa po osnovu zaposlenosti Federalnom zavodu PIO/MIO Mostar (u daljnjem tekstu: PIO/MIO) i Društvenom fondu zdravstvenog osiguranja. Istom presudom tuženi je obavezan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je Općinski sud pravomoćnom presudom od 9. aprila 2004. godine poništio odluku tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu kao nezakonitu. Dalje je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 15. februara 2006. godine određeno da je tuženi dužan apelantu na ime naknade plaće za period od 29. novembra 2002. godine do 8. novembra 2004. godine isplatiti precizirani iznos. Također je utvrđeno da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj Pr- 2024/04 od 9. februara 2006. godine poništena odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu zbog teže povrede radnih obaveza od 8. novembra 2004. godine, te da je tuženi obavezan apelantu odmah uspostaviti radno-pravni status i rasporediti ga na radno mjesto u skladu sa stručnom sposobnošću i rješenjem PIO/MIO od 19. juna 2001. godine. U pogledu zahtjeva za obračun plaća za period od 8. novembra 2004. godine do 30. juna 2008. godine, Općinski sud je naveo da je apelant postavio zahtjev za navedeni period s tim što je izostavljen period od 4. septembra 2006. godine pa do 4. septembra 2007. godine kada je apelant obavljao pripravnički staž nakon završenog fakulteta. Dalje je navedeno da je apelant 13. decembra 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje navedene presude Općinskog suda te da je navedeni postupak u toku. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, a posebno uvažavajući činjenicu da je u konkretnoj pravnoj stvari značajna samo činjenica da tuženi nije postupio prema pravomoćnoj presudi od 9. februara 2006. godine kojom je poništeno rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu, Općinski sud je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev i donio navedenu presudu. U obrazloženju je, također, istakao da je neosnovan prigovor tuženog da apelant nije tražio neplaćeno odsustvo da bi obavio pripravnički staž shodno članu 47. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kada se ima u vidu činjenica da tuženi nije uspostavio apelantu radno-pravni status.
7. Protiv navedene presude Općinskog suda žalio se tuženi. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 053678 09 Rsž od 13. februara 2012. godine žalbu tuženog djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženog obavezao da apelantu na ime neisplaćenih plaća za period od 8. novembra 2004. godine do 4. septembra 2006. godine isplati (umjesto iznosa od 21.744,01 KM) iznos od 14.803,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude, te da u ime apelanta izvrši uplatu svih poreza i doprinosa PIO/MIO i DF zdravstvenog osiguranja za navedeni period uz obavezu naknade troškova postupka u iznosu preciziranom u izreci presude.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tuženi u žalbi istakao da je apelant samovoljno zasnovao radni odnos kod JU Centar za socijalni rad u periodu od 4. septembra 2006. godine do 4. septembra 2007. godine suprotno članu 47. ZOR-a kojim je propisano da poslodavac može zaposleniku na njegov zahtjev dati neplaćeno odsustvo, a u konkretnom slučaju apelant nije postavio takav zahtjev. Ispitujući navode žalbe Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi tuženog da prvostepeni sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno da je apelantu dosudio naknadu plaće za period u kom nije uspostavljen radno-pravni status. Kantonalni sud je utvrdio da je tuženi dužan apelantu uspostaviti radno-pravni status prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda od 9. februara 2006. godine za traženi period zbog čega, po mišljenju Kantonalnog suda, na odluku u konkretnoj pravnoj stvari nije od utjecaja činjenica da li je ili nije ili kada će tuženi postupiti po navedenoj pravomoćnoj presudi. Dalje je navedeno da prigovor tuženog, istaknut u žalbi na dosuđenu visinu naknade na ime plaća za navedeni period, nije od utjecaja u pogledu mjesečnih obračuna koji su u skladu sa zaključenim ugovorom o radu od 29. augusta 2002. godine, kojim je apelantu ugovorena osnovna plaća sa utvrđenim koeficijentom složenosti, a kako je utvrdio vještak finansijske struke. Međutim, kako je dalje naveo Kantonalni sud, u žalbi tuženog je osnovano ukazano da je pobijanom presudom obuhvaćena naknada za plaće i doprinose i za period nakon 3. septembra 2006. godine iako se apelant 4. septembra 2006. godine zaposlio kod drugog poslodavca, a ova činjenica među parničnim strankama nije ni sporna. Dakle, kako je utvrdio Kantonalni sud, zasnivanje radnog odnosa kod drugog poslodavca, pa bilo to na neodređeno ili određeno vrijeme, ima za posljedicu da prethodni poslodavac više nije u obavezi da sa takvom osobom zaključuje novi ugovor o radu. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je djelomično uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantu dosudio naknadu plaća i uplatu doprinosa za period od 8. novembra 2004. godine do 9. septembra 2006. godine (umjesto do 30. juna 2008. godine) jer je apelant 9. septembra 2006. godine zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je periodu trajanja sudskog postupka zbog otkaza ugovora o radu bio prijavljen JU Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo kao nezaposlena osoba. Dalje je istakao da je na osnovu ugovora o sufinansiranju osoba sa invaliditetom, da bi se postiglo osposobljavanje apelanta i za druge poslove, a koji je zaključen između JU Služba za zapošljavanje i JU Kantonalni centar za socijalni rad, upućen na obavljanje pripravničkog staža kao diplomirani socijalni radnik na period od 12 mjeseci u navedeni centar. Nakon perioda od 4. septembra 2006. godine do 4. septembra 2007. godine u kojem je obavio pripravnički staž apelant je ponovo vraćen u JU Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo. Apelant smatra da je Kantonalni sud, donoseći osporenu odluku, pogrešno primijenio materijalno pravo jer ZOR uopće ne poznaje prestanak radnog odnosa kako je to utvrdio Kantonalni sud u osporenoj presudi, a pogotovo kada se radi o društveno opravdanoj akciji raznih javnih ustanova koje pokušavaju da invalidne osobe osposobe i za druge poslove (prekvalifikacija). Pored toga apelant ističe da se Kantonalni sud, u obrazloženju osporene odluke, nije pozvao na konkretne zakonske odredbe propisa na kojem je zasnovao svoju odluku, a što je suprotno zahtjevu iz člana 191. Zakona o parničnom postupku zbog čega mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku. Apelant smatra da suprotno odluci Kantonalnog suda ima pravo na naknadu štete shodno članu 96. ZOR-a za period od 4. septembra 2007. godine do 30. juna 2008. godine. Također, apelant je naveo da je nad tuženim otvoren likvidacioni postupak koji se vodi kod Općinskog suda od brojem 65 0 L 205872 11 L.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
11. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika zasniva se radni odnos. Član 4.
Zaposlenik u smislu ovog zakona je fizičko lice koje je zaposleno na osnovu ugovora o radu.
Član 19. stav 4.
Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.
Član 20. stav 1. tač. 5, 6. i 7.
Prekidom ugovora o radu iz člana 19. stav 4. ovog zakona ne smatraju se prekidi nastali zbog:
5. perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda ili drugog organa, u skladu s zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
6. odsustva s posla uz saglasnost poslodavca;
7. vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem, osim ako kolektivnim ugovorom nije drugačije utvrđeno;
Član 47.
Poslodavac može zaposleniku, na njegov zahtjev, odobriti odsustvo sa rada bez naknade plaće – neplaćeno odsustvo.
Član 96. st. 1. i 2.
Ako zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.
Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:
1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:
naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
naknadu štete za pretrpljenu štetu;
otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
VI.Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 053678 09 Rsž od 13. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2012. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
16. Apelant pobija osporenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
19. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom osporava odluku donesenu u postupku radnog spora u kojem je tražio isplatu plaća od tuženog, dakle radilo se o utvrđivanju apelantovih građanskih prava, te stoga primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.
20. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
21. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
22. Dalje, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad „administriranjem pravde“ i radom sudstva (idem).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud povodom žalbe tuženog preinačio prvostepenu presudu na taj način što je usvojio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaća za period od 8. novembra 2004. godine pa do 4. septembra 2006. godine kada je apelant, kako je utvrđeno u predmetnom postupku, zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda proizlazi da je Kantonalni sud utvrdio opravdanim da se apelantu dosude plaće i doprinosi iz radnog odnosa za navedeni period u kojem apelant zbog otkaza ugovora o radu nije radio. Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu da je pravomoćnom odlukom Općinskog suda od 9. februara 2006. godine poništeno rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu i da je tuženi obavezan apelantu uspostaviti radno-pravni status. Međutim, budući da je u predmetnom postupku utvrđeno da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca 4. septembra 2006. godine Kantonalni sud je utvrdio da zasnivanje radnog odnosa kod drugog poslodavca (bilo to na neodređeno ili određeno vrijeme) ima za posljedicu da tuženi u konkretnom slučaju više nije u obavezi da sa apelantom zaključuje novi ugovor o radu. Zbog navedenih razloga osporenom odlukom Kantonalnog suda, a suprotno zaključku prvostepenog suda, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu plaća za period nakon zasnivanja radnog odnosa pa do 30. juna 2008. godine.
24. Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava s obzirom na to da su osporenom odlukom apelantu dosuđene plaće i doprinosi za vrijeme u kojem nije radio nakon otkaza ugovora o radu jer su rješenja o otkazu, odlukom suda, poništena kao nezakonita, a tuženi je obavezan apelantu isplatiti tražene naknade za period za koji nije radio. S tim u vezi Ustavni sud ističe da je odredbom člana 20. stav 1. tačka 5. ZOR-a propisano da se prekidom ugovora o radu ne smatraju prekidi nastali zbog perioda između otkaza ugovora o radu i dana povratka na radno mjesto na osnovu odluke suda. Također, odredbom člana 20. stav 1. tačka 7. propisano je da se prekidom ugovora o radu ne smatraju prekidi nastali zbog vremenskog perioda od 15 dana između ugovora o radu sa istim poslodavcem. Iz citirane odredbe stava 1. tačka 7, kako dalje zapaža Ustavni sud, proizlazi da će se prekidom ugovora o radu smatrati prekidi nastali zbog ugovora o radu zaključenim s drugim poslodavcem. U konkretnom predmetu je utvrđeno da je apelant, koji nije imao odobreno odsustvo s posla od strane poslodavca u smislu člana 20. stav 1. tačka 6. ZOR-a, zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca u periodu od 4. septembra 2006. godine do 4. septembra 2007. godine. U takvim činjeničnim okolnostima, Kantonalni sud je dosudio apelantu tražene naknade za period u kojem prema zakonu nije ni došlo do prekida ugovora o radu s tuženim (to jeste do 4. septembra 2006. godine), odnosno tražene naknade nije dosudio za period nakon prekida ugovora o radu shodno članu 20. stav 1. tačka 7. ZOR-a. U odnosu na apelantove navode da u obrazloženju osporene odluke nisu navedene konkretne odredbe propisa koji je primijenjen, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje zaključke o apelantovim pravima iz radnog odnosa, a koje korespondira s citiranim odredbama ZOR-a i koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da apelant, u navodima apelacije i dokumentaciji koju je dostavio, nije ponudio argumente za svoje navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. Apelant je istakao da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz razloga koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i u odnosu na koje je već zaključeno da su neosnovani, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje.
VIII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantu nisu prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda ne proizlazi da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman