Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3486/12 (S. A.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivično djelo
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3486/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3486/12, rješavajući apelaciju Sabrije Alić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sabrije Alić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 007956 08 Gž od 17. jula 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sabrija Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 28. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 007956 08 Gž od 17. jula 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Republike Srpske, Republička direkcija za robne rezerve (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 31. augusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je odgovor na apelaciju dostavila 9. septembra 2015. godine, a Kantonalni sud 29. septembra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-07-00 2894 od 21. aprila 2008. godine obavezana je tužena da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 8.567,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. oktobra 2007. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.365,50 KM (stav 1. izreke). Apelantici je odbijen višak tužbenog zahtjeva (do iznosa od 9.800,00 KM, stav 2. izreke).
6. U obrazloženju presude navedeno je da je apelantica 31. marta 2004. godine podnijela tužbu protiv tužene radi naknade štete, te da je svoj tužbeni zahtjev temeljila na odredbi člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, Općinski sud je istakao da je apelantica u tužbi navela da je njen otac Jusuf Alić bio vlasnik traktora s priključcima koji su precizirani u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni traktor), koji mu je tužena oduzela tokom 1992. godine i nije vratila nakon završetka ratnih djelovanja, već ga je 22. jula 1997. godine prodala Bogdanu Deliću. Općinski sud je naveo i da je tužena u odgovoru na tužbu i tokom postupka istakla prigovor zastare potraživanja pozivajući se na odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, te da je Općinski sud zaključio da nije osnovan navedeni prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je tužena koristila i raspolagala predmetnim traktorom od 1992. godine kada je apelanticin prednik zbog ratnih djelovanja sa porodicom otišao iz mjesta Voljevica, općina Bratunac, gdje su bili nastanjeni i gdje se nalazila njihova imovina, te je s tim u vezi istakao da je nesporno dokazano da je šteta na predmetnom traktoru nastala tokom 1992. godine. Općinski sud je obrazložio da je šteta na predmetnom traktoru nastala usljed ratnih djelovanja, usljed akata nasilja koji se mogu svrstati u ratni zločin za koji vrijedi princip nezastarijevanja. Naime, prema mišljenju Općinskog suda, u konkretnom slučaju ne može nastupiti zastarjelost potraživanja naknade štete koja je posljedica ratnog zločina, shodno odredbama člana 377. ZOO-a. Stoga, Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev djelimično osnovan, te je odlučio kao u izreci presude. Visinu štete Općinski sud je utvrdio na osnovu obavljenog vještačenja vještaka saobraćajne struke na okolnost visine pričinjene štete na predmetnom traktoru, a u skladu s odredbom člana 189. ZOO-a. Odluku o kamatama na dosuđeni iznos materijalne štete Općinski sud je temeljio na odredbama člana 277. ZOO-a, a odluku o troškovima postupka primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 P 007956 08 Gž od 17. jula 2012. godine apelanticinu žalbu odbio, a žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke) preinačio tako da je apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 8.567,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. oktobra 2007. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.365,50 KM, odbijen. Također, odbijen je i zahtjev tužene za naknadu troškova postupka, a prvostepena presuda je u odbijajućem dijelu (stav II izreke), ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je s tim u vezi istakao da su osnovani žalbeni navodi tužene kojim ukazuje na to da je pogrešan pravni stav prvostepenog suda prema kojem se zastarjelost potraživanja, kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, ocjenjuje primjenom odredbe člana 377. ZOO-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da se odredbe člana 377. ZOO-a prvenstveno odnose na zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane izvršenjem krivičnog djela za koje, s obzirom na elemente bića krivičnog djela, ne može nastupiti zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane izvršenjem takvog krivičnog djela. Kantonalni sud je, također, naveo da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da postoji pravosnažna presuda kojom je utvrđena odgovornost tužene za pričinjenu štetu na predmetnom traktoru, odnosno odgovornost pripadnika njene vojske ili organa. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na to da je za štetu nastalu iz delikta (član 154. ZOO-a), kakva je konkretna šteta (šteta nastala oduzimanjem predmetnog traktora), odredbom člana 376. stav 1. ZOO-a propisan subjektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete (tri godine od dana saznanja za štetu i osobu ili organ koji je štetu prouzrokovao). Stavom 2. istog člana propisan je objektivni rok za zastarjelost potraživanja štete iz delikta, koji počinje teći od momenta kada je šteta objektivno nastala, bez obzira na saznanje oštećenog za štetu i za štetnika, računajući objektivno od momenta kada je šteta nastala, kao i da se taj rok završava kada protekne pet godina od dana kada je šteta nastala.
8. Imajući u vidu citirane odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, te činjenična utvrđenja da je šteta na imovini apelanticinog prednika nastala tokom ratnih djelovanja 1992. godine, a taj period smatra se nesavladivom preprekom u smislu odredbe člana 383. ZOO-a, Kantonalni sud je zaključio da su nesagledive prepreke izazvane ratnim stanjem prestale da postoje 23. decembra 1996. godine kada je ukinuta Odluka o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji BiH i od tada počinje teći subjektivni i objektivni rok zastarjelosti shodno odredbi člana
376. ZOO-a. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je od navedenog datuma (23. decembra 1996. godine) postalo moguće podnijeti tužbu za naknadu štete nadležnom sudu, pa je posljednji dan za podnošenje tužbe bio 24. decembar 2001. godine kada je isticao objektivni rok zastare od pet godina od dana nastanka štete, koji je propisan odredbom člana 376. stav 2. ZOO-a. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da, ukoliko se ocjenjuje da je šteta za apelanticu nastala tokom 1997. godine kada je tužena prodala predmetni traktor, proizlazi da je apelantica „morala“ podnijeti tužbu za naknadu štete „do kraja 2002. godine“, shodno odredbi člana 376. stav 2. ZOO-a. S obzirom na to da je apelantica tužbu podnijela 31. marta 2004. godine, a u toku postupka nije, shodno odredbama čl. 7. i 123. ZPP, dokazala da su se njen prednik ili ona obraćali tuženoj za povrat predmetnog traktora, Kantonalni sud je zaključio da je apelanticino potraživanje zastarjelo shodno odredbi člana 376. stav 2. ZOO-a. Stoga, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. tačka 4. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO-a, koja se, prema njenim tvrdnjama, nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, apelantica je navela da je tokom postupka dokazala da je tužena oduzela traktor koji je bio vlasništvo njenog pravnog prednika i da je nastala šteta rezultat krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a u vezi s kojim nema zastare krivičnog gonjenja. S tim u vezi, apelantica je navela da je navedeno krivično djelo počinjeno na području općine Bratunac, te smatra da se, iako nije u redovnom postupku dokazala postojanje tog krivičnog djela, radi o općepoznatoj činjenici koju nije ni dužna dokazivati. Zbog svega navedenog apelantica smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO-a. Predložila je da se osporena odluka ukine i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda tog suda pravilna i zakonita, te da u postupku nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se poziva u apelaciji.
11. Tužena je osporila navode apelacije kao neosnovane ističući da je osporena presuda zasnovana na zakonu, te da njome nisu prekršena apelanticina ustavna prava na koja se pozvala u apelaciji.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte pravilo Član 360. st. 1. i 2.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Kad zastarjelost počinje teći Član 361. stav 1.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
Nesavladive prepreke Član 383.
Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
VI.Dopustivost
13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 P 007956 08 Gž od 17. jula 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. augusta 2012. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
17. Apelantica osporava navedenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
20. U konkretnom slučaju postupak se odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). U konkretnom slučaju se, dakle, radilo o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava i obaveza, te su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.
21. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i to odredaba člana 376. ZOO-a, jer smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 377. ZOO-a, budući da je šteta pričinjena krivičnim djelom. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
22. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
23. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je slično činjenično i pravno pitanje u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014 godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća na to da u citiranoj odluci nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova kada su, shodno odredbi člana 376. ZOO-a, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Ustavni sud podsjeća na to da u vezi s primjenom člana 377. ZOO-a Ustavni sud u citiranoj odluci nije našao proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda koji je, između ostalog, istakao da se odredba člana 377. ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, te da u predmetnom parničnom postupku nije utvrđeno da je šteta učinjena radnjama koje sadrže elemente krivičnog djela. Osim toga, Ustavni sud je u citiranoj odluci našao da apelanti nisu dokazali da postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđeno da je tužena, odnosno, kako je u toj odluci navedeno, pripadnici oružanih snaga tužene, počinili krivično djelo protiv čovječnosti ili međunarodnog prava, za koju presudu bi bio vezan parnični sud u smislu odredbe člana 12. ZPP.
24. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda, prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011). Evropski sud je, također, primijetio da član 377. ZOO-a predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojemu je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.
25. Ustavni sud je, također, prilikom odlučenja u citiranom predmetu imao u vidu i stav Evropskog suda koji se tiče primjene materijalnog prava, i to odredaba člana 377. ZOO-a, izražen u predmetu Baničević protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31˗37) u kojem je razmatrao pitanje primjene rokova zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima Republike Hrvatske (koji glasi isto kao član 377. ZOO-a). U navedenom predmetu Evropski sud je u konačnici zaključio da u konkretnom slučaju nije postojalo ništa što je aplikante spriječilo da svoju građansku tužbu za naknadu štete podnesu u okviru rokova propisanih odredbama člana 376. ZOO-a, nalazeći da se rokovi iz odredaba člana 377. ZOO-a ne mogu primijeniti u okolnostima navedenog slučaja.
26. Dovodeći navedene stavove Ustavnog suda i Evropskog suda sa predmetnim slučajem, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je prvostepeni sud udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu primjenom odredbe člana 377. ZOO-a, smatrajući da u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost nastupanja zastarjelosti potraživanja, s obzirom na to da je nastala šteta rezultat krivičnog djela za koje krivično gonjenje ne zastarijeva. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud iskazao stav suprotan stavu prvostepenog suda, nalazeći da se rokovi iz odredaba člana 377. ZOO-a ne mogu primijeniti, jer se, prema mišljenju Kantonalnog suda, odredbe navedenog člana primjenjuju na zastarjelost zahtjeva za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, te je nužno da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela koje je za posljedicu imalo nastanak štete. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da postoji pravosnažna presuda kojom je utvrđena krivična odgovornost tužene. S obzirom na navedeno, te podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva odredba člana 377. ZOO-a na čijoj primjeni apelantica insistira.
27. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o šteti nastaloj iz delikta (član 154. ZOO-a), oduzimanjem predmetnog traktora, te je prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja ocijenio primjenom odredbe člana 376. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je apelantica podnijela tužbu izvan zakonom propisanih rokova iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, odnosno nakon proteka objektivnog roka od pet godina, koji je istekao 24. decembra 2001. godine računajući od 23. decembra 1996. godine kada je apelantica objektivno bila u mogućnosti da podnese tužbu. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je apelanticino potraživanje zastarjelo i kad bi se ocijenilo da je šteta za apelanticu nastala tokom 1997. godine kada je tužena prodala predmetni traktor, budući da je apelantica i u tom slučaju trebala tužbu za naknadu štete podnijeti „do kraja 2002. godine“. U takvim okolnostima, s obzirom na činjenična utvrđenja redovnog suda koja sa aspekta nastanka štete i nisu bila sporna, te imajući u vidu da je apelantica tužbu prvostepenom sudu podnijela 31. marta 2004. godine, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Kantonalnog suda da je nastupila apsolutna zastarjelost apelanticinog prava na naknadu štete, u smislu odredbe člana 376. stav 2. ZOO-a.
28. Stoga, podržavajući praksu Ustavnog suda i Evropskog suda iskazanu u citiranim odlukama, u vezi s primjenom rokova zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud zaključuje da je osporena presuda donesena u skladu sa standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da u okolnostima konkretnog slučaja apelantici nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Kantonalnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje i to u situaciji kada je odbijen njen tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, pri čemu je Kantonalni sud dao obrazloženje zašto u okolnostima konkretnog slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 377. ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
31. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju tog prava svodi na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman