Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4355/12 (K. L.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Uporedive situacije
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4355/12
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4355/12, rješavajući apelaciju Klaudija Ljubijankića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Klaudija Ljubijankića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 035609 11 Rev od 18.
septembra 2012. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Klaudija Ljubijankića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 035609 11 Rev od 18. septembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 004123 08 Rsž od 9. juna 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Klaudije Ljubijankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 11. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 035609 11 Rev od 18. septembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 004123 08 Rsž od 9. juna 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od JU „Medicinska škola Bihać“ (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore u periodu od 4. do 7. maja 2015. godine. Tužena nije odgovorila na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je Općinskom sudu 14. juna 2005. godine podnio tužbu radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Općinski sud je tužbu dostavio tuženoj na odgovor 30. marta 2007. godine, a pripremno ročište održao 18. maja 2007. godine. Glavna rasprava održana je 26. septembra 2007. godine na kojoj su parnične stranke obaviještene da će odluka biti donesena 26. oktobra 2007. godine.
6. Presudom Općinskog suda broj RS-899/05 od 26. oktobra 2007. godine tužena je obavezana da apelantu na ime razlike neisplaćenih plaća za period od 1. jula 2002. godine do 30. juna 2005. godine isplati precizirani iznos, kao i na ime neisplaćenog regresa za 2004. i 2005. godinu da mu isplati iznose kako je precizirano u izreci presude, te da mu naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme na osnovu ugovora o radu od 7. februara 2000. godine i da je bio raspoređen na poslove i radne zadatke profesora tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Općinski sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev primjenom člana 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Općinski sud je naveo da, u skladu s članom 28. stav 3. Kolektivnog ugovora, plaće uposlenim u srednjoj školi ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Dalje je istaknuto da je na osnovu izvršenog finansijskog vještačenja, koji je Općinski sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno kako je apelant u spornom periodu primao novčana sredstva na ime plaće i regresa, međutim, ne u onom iznosu koji je propisan odredbama Kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu.
8. Tužena se žalila protiv navedene prvostepene presude Kantonalnom sudu. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 Rs 004123 08 Rsž od 9. juna 2011. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelantu isplati na ime razlike plaće precizirani iznos i da mu naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu na taj način što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Također, prvostepena presuda preinačena je i u dijelu u kojem je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati na iznos regresa za 2005. godinu na taj način da zakonska zatezna kamata na precizirani iznos teče od 4. jula 2005. godine umjesto od 14. juna 2005. godine, dok je u ostalom dijelu zahtjev za isplatu kamate na regres za 2005. godinu odbijen kao neosnovan (stav I izreke). Stavom II izreke presude Kantonalnog suda žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u ostalom dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu regresa za 2004. i 2005. godinu u preciziranom iznosu i isplatu kamate na regres za 2004. godinu.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. da je pogrešno tumačio odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, kada je primijenio koeficijent koji je u svom nalazu utvrdio sudski vještak. Naime, koeficijentom 3,00 (do kojeg je došao prema jedinstvenoj nomenklaturi zanimanja po naučnim principima organizacije rada i složenosti vrednovanja poslova za stepen 7.1. što bi bio najniži stepen u visokoj spremi) sudski vještak je množio 70% prosječne plaće u FBiH i dobio osnovnu plaću, te je, da bi utvrdio razliku, od tako utvrđene plaće oduzeo plaću koju je apelant primio u utuženom periodu. Kantonalni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je njegova plaća za utuženi period isplaćena u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste složenosti poslova.
10. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 17 0 Rs 035609 11 Rev od 18. septembra 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije osnovan apelantov revizijski prigovor da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka jer je tuženu zastupala neovlaštena osoba, što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, a na tu povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP). Kao razloge za navedeni zaključak Vrhovni sud je naveo da iz podataka spisa proizlazi da je tuženu zastupala A. D. kao direktorica i zakonski zastupnik i da je ona sve procesne radnje (počevši od pripremnog ročišta od 18. maja 2007. godine pa do potpisivanja žalbe tužene od 6. novembra 2007. godine) preduzimala kao zakonski zastupnik tužene i ovlaštena osoba sve do 17. septembra 2009. godine kada je školski odbor tužene donio odluku da su ranijoj direktorici prestala ovlaštenja i da je od tada ovlaštena osoba za zastupanje tužene Š. D., v. d. direktora, što je izmijenjeno i rješenjem Općinskog suda od 22. oktobra 2009. godine. U odnosu na ostale revizijske navode koji se odnose na isplatu razlike plaća prema Kolektivnom ugovoru, Vrhovni sud je naveo da prema stanju spisa proizlazi kao nesporno da ovlašteni predstavnici zaposlenika i poslodavaca iz srednjeg obrazovanja Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: USK) nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora nikada nisu pristupili utvrđivanju osnovice za plaće i koeficijenta složenosti poslova na način propisan odredbom člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, razliku između plaće koja je apelantu isplaćivana i plaće prema Kolektivnom ugovoru apelant je mogao ostvarivati samo ukoliko dokaže da je plaća koja mu je isplaćivana niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici kantonalnih organa uprave USK iste stručne spreme i složenosti poslova, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Dalje je istaknuto da propust aktivnosti strana ugovornica ili odsustvo njihove volje da na način propisan odredbom člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora svaka tri mjeseca utvrđuju visinu osnovice i koeficijent složenosti poslova ne može pasti na teret tužene. Vrhovni sud je zaključio da je zbog toga način na koji je vještak u konkretnom slučaju obračunao osnovne plaće proizvoljan i suprotan odredbama iz Kolektivnog ugovora.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istakao je da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno ocijenili utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da apelant nije dokazao da je u utuženom periodu primio plaću u manjem iznosu od zaposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenošću poslova. Apelant ističe da je tuženu u predmetnom postupku zastupala neovlaštena osoba, budući da je direktorici tužene A. D. istekao mandat i prema tome nije mogla u konkretnom predmetu zastupati tuženu kao zakonski zastupnik. Zbog toga je, prema apelantovom mišljenju, povrijeđen član 293. ZPP. Apelant, također, ističe da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju zato što je Kantonalni sud, suprotno postupanju u njegovom slučaju, u drugim predmetima u kojim su uposlenici tužene tužili tuženu zbog manje isplaćenih plaća i regresa prema članu 28. Kolektivnog ugovora potvrđivao prvostepene presude kojima su im bili dosuđeni potraživani iznosi. Apelant se pozvao na presude Kantonalnog suda br. 01 0 Rs 004122 08 Rsž od 9. januara 2012. godine, 01 0 Rs 003545 08 Rsž od 7. juna 2011. godine i 01 0 Rs 004268 08 Rsž od 16. novembra 2011. godine. Također, apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da je tužbu podnio 14. juna 2005. godine, a postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 18. septembra 2012. godine, što je, prema njegovom mišljenju, nedopustivo dugo. Apelant zbog toga potražuje naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, suprotno apelantovom stanovištu, odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je odluka tog suda donesena u razumnom roku, odnosno da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant u toku konkretnog postupka proširio tužbeni zahtjev, nakon čega je uslijedilo vještačenje vještaka finansijske struke, kao i dopuna vještačenja, a što je utjecalo na konkretnu dužinu postupka. Općinski sud je naveo da smatra da je odluka tog suda donesena u razumnom roku, kao i da nisu povrijeđena ostala prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
17. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.
Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
18. U Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 51/00) relevantne odredbe glase: Član 28.
Osnovica za obračun plaća je najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog kolektivnog ugovora.
Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata.
Plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 035609 11 Rev od 18. septembra 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te prava iz člana II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 14, 17. i 18. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, koja se tiču njegovih građanskih prava, pa stoga primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.
Pravo na suđenje u razumnom roku
27. Ustavni sud zapaža da apelant osporava postupak s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.
a)Relevantni principi
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
30. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud zapaža da je apelant radni spor pokrenuo 14. juna 2005. godine i da je spor pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda od 18. septembra 2012. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine postupka jeste period od sedam godina i tri mjeseca.
c) Analiza dužine trajanja postupka
32. U konkretnom slučaju radi se o radnom sporu koji je apelant pokrenuo zbog toga što mu nisu vršene isplate plaće i regresa za utuženi period na način kako to nalaže Kolektivni ugovor. U konkretnom postupku sudovi su utvrdili iznose koje je apelant primio na ime plaća i regresa, zatim putem sudskog vještačenja iznose koje je apelant trebao primiti prema Kolektivnom ugovoru, kao i razliku navedenih iznosa. Dalje su utvrđivali da li su ispunjeni elementi (osnovica plaće i koeficijenti složenosti poslova) za primjenu Kolektivnog ugovora, te da li je apelant dokazao da je primio manju plaću od plaće službenika organa uprave. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta vrlo značajan.
33. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni radni spor na tri sudske instance trajao preko sedam godina i tri mjeseca. Ustavni sud ističe da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom proveden u roku od dvije godine i četiri mjeseca. S obzirom na to da je taj sud proveo obiman dokazni postupak radi utvrđivanja činjenica, Ustavni sud smatra da vrijeme od dvije godine i četiri mjeseca nije period van razumnog roka u odnosu na konkretni postupak. Nakon toga, Kantonalni sud je u roku od tri godine i sedam mjeseci odlučio o žalbi tužene. Ustavni sud ima u vidu da je Kantonalni sud svoju odluku donio na sjednici vijeća, to jeste da nije određivao provođenje rasprave. Budući da u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije određivao raspravu na kojoj bi utvrđivao činjenice ili izvodio dokaze ili ponovo izvodio već izvedene dokaze, već je odlučivao na temelju činjenica utvrđenih pred prvostepenim sudom, Ustavni sud smatra da je vrijeme od tri godine i sedam mjeseci van razumnog roka za konkretni drugostepeni postupak, posebno imajući u vidu da se radi o radnom sporu koji je zakonom određen kao hitan postupak. Vrhovni sud je u relativno kratkom roku (jedna godina i tri mjeseca) donio revizijsku odluku. Ustavni sud smatra da je period od sedam godina i tri mjeseca u kojem je okončan postupak radnog spora van razumnog roka, pri čemu je postupak pred Kantonalnim sudom u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka, na koju je u odlučujućoj mjeri utjecao postupak pred Kantonalnim sudom, ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
35. Apelant je zatražio da mu se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu.
Uzimajući u obzir predmet konkretnog sudskog postupka, njegov značaj za apelanta i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju u sličnim slučajevima (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 1030/11 od 18. novembra 2014. godine, objavljena na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 53), Ustavni sud smatra da je za apelanta dovoljna satisfakcija odluka kojom se utvrđuje kršenje njegovih ustavnih prava.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
36. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
37. U odnosu na apelantove navode da su Vrhovni i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka pogrešno ocijenili utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
39. Ustavni sud zapaža da je apelant bio u radnom odnosu kao profesor u srednjoj školi, zatim da je zaključen Kolektivni ugovor između Samostalnog sindikata djelatnika srednjeg obrazovanja Bosne i Hercegovine kao predstavnika uposlenika i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta/športa kao predstavnika poslodavca, te da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv tužene, svoga poslodavca – srednje škole, zato što mu plaće nisu isplaćivane u skladu s Kolektivnim ugovorom. Ustavni sud ističe da Kolektivnim ugovorom nisu precizno propisani osnovica i visina koeficijenta, nego je stavom 2. člana 28. Kolektivnog ugovora propisano da osnovicu i visinu koeficijenta svaka tri mjeseca utvrđuje Vlada kantona, s tim da, prema stavu 1. člana 28. Kolektivnog ugovora, ta osnovica ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH. Ustavni sud podsjeća na to da je u više navrata odlučivao o apelacijama koje su pokretale pitanja prava na pravično suđenje u postupcima u kojima su uposlenici tražili od svojih poslodavaca isplatu plaće u skladu sa zaključenim kolektivnim ugovorom. U predmetu broj AP 780/08 koji pokreće slična pravna pitanja Ustavni sud je zaključio da osporavanim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje apelanata kada apelanti, zbog toga što javne vlasti i poslodavci nisu donijeli odluku o visini koeficijenata za obračun plaća, nisu bili uskraćeni da u predmetnom postupku ostvaruju svoj zahtjev, ali drugim sredstvima u odnosu na ona koja su koristili (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 780/08 od 21. decembra 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao: „U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je dosudio razliku plaća, međutim, raspolagao je, između ostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plaće izračunao tako što je 'uzeo' koeficijent iz Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH, koji je množio sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Upravo obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obavezu stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da prvostepeni sud temelji odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebe 'preuzima normativnu djelatnost', a to nikako nije niti smije biti u nadležnosti suda (op. cit., AP 780/08 tačka 42).“
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev u smislu člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da plaće uposlenima u srednjoj školi ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Kako je na osnovu izvršenog finansijskog vještačenja utvrđeno da apelant u spornom periodu nije primio novčana sredstva na ime plaće i regresa u iznosima koji su propisani odredbama Kolektivnog ugovora, sud mu je dosudio razliku navedenih potraživanja. Suprotno stanovištu prvostepenog suda, Kantonalni sud odnosno Vrhovni sud zaključili su da, u situaciji kada Vlada nadležnog kantona nije donijela odluku o koeficijentima (budući da je osnovica odrediva, odnosno da ne može biti niža od 70% prosječne plaće u FBiH), apelant je mogao dokazivati da je plaća koja mu je isplaćivana niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici kantonalnih organa uprave USK iste stručne spreme i složenosti poslova, a da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je prihvatio nalaz vještaka koji je dosuđenu razliku utvrdio primjenjujući koeficijent koji je izračunao prema jedinstvenoj nomenklaturi zanimanja po naučnim principima organizacije rada i složenosti vrednovanja poslova za stepen 7.1. što bi bio najniži stepen u visokoj spremi. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, zaključio da je način na koji je vještak u konkretnom slučaju obračunao osnovne plaće proizvoljan i suprotan odredbama iz Kolektivnog ugovora.
41. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju predmet ispitivanja obrazloženja iz osporenih presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud prvenstveno ističe da se radi o parničnom postupku, odnosno da je postupak reguliran odredbama ZPP koji, prije svega, propisuje: „Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, odnosno svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev“. Dakle, parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je dosudio razliku plaća, međutim, raspolagao je, između ostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda proizlazi da je obaveza stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da je prvostepeni sud utemeljio svoju odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, odnosno suprotno materijalnom pravu.
42. Dalje, Ustavni sud će se očitovati o pitanju je li apelant bio lišen mogućnosti da, zbog toga što nadležni organ nije propisao koeficijente, u parničnom postupku eventualno ostvari svoj zahtjev, tj. da mu se isplati razlika plaće koju je u smislu Kolektivnog ugovora nesumnjivo imao pravo potraživati.
43. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1646/06 od 3. aprila 2008. godine, te Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U prvoj odluci (AP 1646/06) Ustavni sud je zaključio da je apelant proizvoljnom i pogrešnom primjenom procesnog zakona lišen naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iako je pravni osnov reguliran Zakonom o sudskoj i tužilačkoj funkciji, a visina utvrđena Općim kolektivnim ugovorom koji se, kao opći propis, u nedostatku propisa lex specialis primjenjuje i na apelanta. U drugoj odluci (AP 2587/05) Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres bez obzira na to što je osnova za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisano u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Zakonom o radu propisana mogućnost utvrđivanja visine plaća Kolektivnim ugovorom, koji je u konkretnom slučaju zaključen i koji, između ostalog, propisuje da osnovicu i koeficijent utvrđuje nadležni organ, a da tako utvrđene plaće uposlenih u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. U konkretnom slučaju, i ako se uzme da je osnovica za obračun plaće u smislu Kolektivnog ugovora određena tako da ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH, nadležni organ nije utvrdio koeficijent, tj. nedostaje jedan od elemenata za obračun plaće, odnosno razlike plaće koja se potražuje. Ustavni sud nalazi da navedeno predstavlja propust javnih vlasti i poslodavca da se postupa u skladu s dogovorenim. Međutim, Ustavni sud ne može konstatirati da je prvostepeni sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj. da on kao nezavisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelant je imao mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuje da je primao manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprečavala apelanta da zahtijeva svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuje da je manje plaćen od uposlenih u organima uprave. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava pa ga taj nedostatak u tome sprečava. Stoga se u ovom slučaju ne može ni primijeniti praksa Ustavnog suda iz citiranih odluka AP 1646/06 i AP 2587/05 (vidi, op. cit., AP 780/08 tačka 47).
45. Dalje, u odnosu na apelantove navode da tuženu tokom predmetnog postupka nije zastupala osoba ovlaštena za zastupanje, odnosno da je nije zastupao zakonski zastupnik, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno ispitao apelantove istaknute revizijske navode i o tome dao detaljno i argumentirano obrazloženje koje, kako smatra Ustavni sud, nije proizvoljno.
46. U skladu s navedenim, a u smislu iznesenih principa, Ustavni sud nalazi da su presude Kantonalnog i Vrhovnog suda argumentirane, bez elemenata proizvoljnosti, tj. da su Kantonalni i Vrhovni sud dali argumentirane razloge za svoje odlučenje. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije
47. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. Povredu tog prava apelant vidi u činjenici da je Kantonalni sud u drugim predmetima u kojim su uposlenici tužene tužili tuženu zbog manje isplaćenih plaća i regresa prema članu 28. Kolektivnog ugovora potvrđivao prvostepene presude kojima su im bili dosuđeni potraživani iznosi, a da je suprotno postupio u apelantovom slučaju, pozivajući se pri tome na konkretne odluke Kantonalnog suda.
49. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, zaštita zbog kršenja zabrane diskriminacije iz člana
14. Evropske konvencije je akcesorna. To znači da taj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo već se na zabranu diskriminacije prema tom članu može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se taj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze „u opseg“ garantiranog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).
50. Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
51. Ustavni sud nalazi da apelant navodi da je Kantonalni sud, odlučujući o tužbama drugih uposlenih tužene, dosuđivao razliku plaća. Međutim, Ustavni sud, imajući u vidu odluke Kantonalnog suda na koje se apelant pozvao i koje je dostavio Ustavnom sudu, nalazi da apelant ne nudi dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druge osobe. Naime, Ustavni sud zapaža da su činjenice navedenih predmeta drugačije u odnosu na konkretni predmet, odnosno da su u navedenim predmetima vještaci u pogledu razlike plaća razmatrali plaće uposlenika kantonalnih organa uprave, i to konkretnih radnih mjesta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su navodi apelacije u ovom dijelu neosnovani. Budući da je Ustavni sud već zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani, to su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
52. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava nije posebno obrazložio, već se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantove navode i s aspekta kršenja navedenog prava.
53. U odnosu na apelantove navode da su mu povrijeđena prava iz člana 17 (zabrana zloupotrebe prava) i člana 18 (granice korištenja ograničenja prava) Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da su ti članovi Evropske konvencije općeg karaktera i ne pružaju neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac i apelant ne može tvrditi da je žrtva povrede tih prava. Stoga, Ustavni sud nalazi da ispitivanje povrede tih prava nije potrebno u konkretnom slučaju. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni radni spor na tri sudske instance trajao sedam godina i tri mjeseca, za što najveći dio odgovornosti snosi Kantonalni sud.
55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto u konkretnom slučaju apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće nije osnovan, odnosno kada apelant, zbog toga što javne vlasti i poslodavci nisu donijeli odluku o visini koeficijenata za obračun plaća, nije bio uskraćen da u predmetnom postupku ostvaruje svoj zahtjev, ali drugim sredstvima u odnosu na ona koja je koristio.
56. Također, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije ponudio dokaze o tome da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druge osobe.
57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman