Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1596/15 (L. T.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1596/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1596/15, rješavajući apelaciju Ljubiše Terzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ljubiše Terzića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je Presudom Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000918 14 Uvp od 28. aprila 2014. godine vraćen na ponovno odlučivanje.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 62.
stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča postupak u predmetu broj S1 3 U 000918 14 U2, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ljubiša Terzić (u daljnjem tekstu: apelant), nastanjen u Kanadi, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka povodom njegove tužbe, a koji se vodi u Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u predmetu broj S1 3 U 000918 14 U2.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 9. juna 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 16. juna 2015. godine.
4. Također, Ustavni sud je uzeo u obzir izjašnjenje Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj 05-50-1-3522/12 od 28. februara 2013. godine na pitanje delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine povodom preostalih zahtjeva za rješavanje statusa vojnih stanova u BiH i tužbi u upravnom sporu pred Sudom BiH koji nisu riješeni: „Kada će biti formirana nova Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica za nastavak obaveza vlasti BiH na implementaciji Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini; [...]?, dobijen povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 3391/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3391/12 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovog navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Status Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
6. Iz odgovora koje je Vijeće ministara dostavilo na delegatsko pitanje proizlazi da su mandat i nadležnost Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) regulirani Sporazumom zaključenim između Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije u skladu sa članom XVI Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i da je Komisija imenovana u maju 2004. godine.
7. Zatim, iz predmetnog odgovora proizlazi da je na 95. sjednici, održanoj 23. jula 2009. godine, Vijeće ministara BiH raspravljalo o radu Komisije, te je na osnovu mišljenja Vijeća broj 05-07-2388-29/09 Komisija prestala da radi. Na istoj sjednici Vijeća ministara donesen je zaključak da Ministarstvo pravde i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u saradnji sa entitetskim ministarstvima pravde formiraju tročlanu komisiju koja će predložiti način rješavanja navedene problematike, te postupiti po neriješenim predmetima Komisije i pripremiti izjašnjenje na tužbe podnesene Sudu BiH povodom rješenja koje je donijela Komisija. Tročlana komisija, koja bi trebalo da riješi preostale obaveze koje su bile u nadležnosti bivše Komisije, formirana je na 124. sjednici Vijeća ministara BiH, održanoj 10. juna 2010. godine, i dostavila je Vijeću ministara informaciju s prijedlogom načina rješavanja preostalih obaveza bivše Komisije, ali novoformirana komisija nije nastavila da radi na preostalim predmetima iz nadležnosti bivše Komisije, niti je izvršila primopredaju arhivske građe i materijalno-tehničkih sredstava Komisije Arhivu BiH.
8. S ciljem realiziranja obaveza i izvršenja zaključaka sa 95. sjednice Vijeća ministara BiH, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice sačinilo je informaciju o radu Komisije s prijedlogom zaključaka, koja je usvojena na 31. sjednici Vijeća ministara BiH od 11. decembra 2012. godine. U predmetnoj informaciji navedene su aktivnosti i ostvarena korespondencija ovog ministarstva i bivše predsjedavajuće Komisije s Vijećem ministara BiH, Ministarstvom pravde i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice povodom pitanja formiranja i nastavka rada nove komisije i primopredaje arhivske građe i materijalno-tehničkih sredstava Komisije Arhivu Bosne i Hercegovine. Pravni osnov za nastavak rada novoformirane komisije i imenovanje novih članova ove komisije je usvajanje izmjena i dopuna Sporazuma o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije u skladu sa članom XVI Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
9. Posljednjim izmjenama i dopunama Sporazuma zaključenim između Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije u skladu sa članom XVI Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini produžen je mandat novoformiranoj Komisiji do završetka posla, a najduže godinu dana od dana imenovanja nove komisije. Prijedlog imenovanja novih članova Komisije zatražen je od Vijeća ministara BiH, Vlade Federacije BiH i Vlade Republike Srpske.
10. Konačno, iz predmetnog odgovora proizlazi da je Predsjedništvo BiH, na osnovu prijedloga Vijeća ministara BiH, Vlade Republike Srpske i Vlade Federacije BiH, na 32. sjednici održanoj 13. februara 2013. godine imenovalo novu tročlanu komisiju, čiji zadatak je da u roku od godinu dana od dana imenovanja završi sve preostale predmete iz nadležnosti Komisije. Uvodne napomene
11. Odlukom Komisije broj 511-102984-1/1 od 8. oktobra 2002. godine potvrđeno je da je 1. aprila 1992. godine apelantova majka (Vukosava Terzić) bila nositelj stanarskog prava na stanu u Sarajevu - Centar, Ulica Hajduk-Veljkova broj 25 (nova adresa: Muse Ćazima Ćatića broj 25, u daljnjem tekstu: sporni stan).
12. Apelant navodi da je paralelno sa navedenim postupkom vodio postupak pred Upravom za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekst: Uprava) radi vraćanja spornog stana u posjed, te da je Uprava vodila postupak izvršenja navedene odluke Komisije.
13. Odlukom Komisije broj R-511-102984-1/1-01-84/04 od 28. decembra 2004. godine usvojeni su zahtjevi privremenog korisnika S.K. i Općine Stari Grad za ponovno razmatranje odluke Komisije od 8. oktobra 2002. godine. Stavom II izreke Komisija je odluku od 8. oktobra 2002. godine stavila van snage, dok je stavom III izreke odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu.
14. Odlukom Komisije broj R-511-102984-1/1-01-84-146/05 od 27. oktobra 2006.
godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da se ponovo razmatra Odluka Komisije broj R- 511-102984-1/1-01-84/04 od 28. decembra 2004. godine.
Osporeni postupak
15. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant 26. januara 2008. godine podnio tužbu Sudu BiH radi poništenja Odluke Komisije broj R-511-102984-1/1-01-84-146/05 od 27. oktobra 2006. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev da se ponovo razmatra Odluka Komisije broj R-511- 102984-1/1-01-84/04 od 28. decembra 2004. godine.
16. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000918 13 U od 17. februara 2014. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba. Nezadovoljan navedenom presudom, apelant je protiv presude podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
17. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 000918 14 Uvp od 28.
aprila 2014. godine uvažen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke, ukinuta je Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 000918 13 U od 17. februara 2014. godine i predmet je vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da će Vijeće za upravne postupke, u ponovnom postupku, na javnoj raspravi izvesti sve procesne radnje i raspraviti o pitanjima koja su istaknuta u tužbi i zahtjevu za preispitivanje sudske odluke.
18. Iz spisa proizlazi da je apelant više puta (22. septembra 2014. godine, 9. januara, 3. i 27. februara i 6. marta 2015. godine) urgirao kod Suda BiH da zakaže ročište ili donese odluku u ponovnom postupku.
19. Iz predočenih dokumenata proizlazi da predmetni postupak nije okončan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na pristup sudu i posljedično pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju postupanja u konkretnom predmetu, predloživši da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, naloži Sudu BiH da donese odluku u predmetnom upravnom sporu koji je pokrenut u januaru 2008. godine, te obaveže Bosnu i Hercegovinu da mu naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog dugotrajnosti postupka, i to po 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana donošenja odluke Ustavnog suda do konačne isplate.
b) Odgovor na apelaciju
21. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ukratko izložio hronologiju postupka, kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, navodeći da je poduzeo sve neophodne mjere potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke, posebno istaknuvši činjenicu da postoji Komisija, koja je tužena strana u ovom sporu, kako je i objašnjeno u Odluci Ustavnog suda broj AP 3391/12. Dalje se navodi da je, nakon odluke kojom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje, sud poduzeo radnje radi okončanja predmetnog upravnog spora (zatražio od Arhiva BiH da dostavi originalni predmet Komisije i podatke od nadležne službe u vezi sa eventualnim ostankom apelanta u oružanim snagama izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine i 14. decembra 1995. godine, kao i podatak da li je riješio svoje stambeno pitanje). Na kraju Sud BiH je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te da je poduzeo sve radnje radi okončanja predmetnog upravnog spora.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 19/02, 88/07, 83/08, 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Ako tužbu ne odbaci po članu 24. stavu 2. ili po članu 25. ovog zakona, niti poništi upravni akt po članu 26. ovog zakona, Sud će po jedan prepis tužbe s prilozima dostaviti na odgovor instituciji čiji se upravni akt pobija (u daljem tekstu: tužena strana) i zainteresiranim licima, ako takvih lica ima.
Odgovor na tužbu daje se u roku koji Sud odredi u svakom pojedinom slučaju. Ovaj rok ne može biti kraći od 10 ni duži od 20 dana.
U roku iz stava 2. ovog člana tužena strana dužna je poslati Sudu sve spise koji se odnose na predmet. Ako tužena strana i poslije drugog traženja Suda ne pošalje spise predmeta ili ako izjavi da ih ne može poslati, Sud će riješiti stvar i bez spisa u skladu s odredbom člana 35. stav 4. ovog zakona.
Član 35. stav 4.
U slučaju iz stava 3. ovog člana Sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi, ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog suda ili preko drugog organa. Na raspravu se poziva i stranka. Ako Sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda ili preko drugog organa, taj sud, odnosno organ obavezni su postupiti po zahtjevu suda u roku koji sud odredi.
Član 64. stav 2.
Po zahtjevu stranke iz stava 1. ovog člana Sud će zatražiti od nadležne institucije spis predmeta i obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležna institucija dužna je dostaviti spis i dati obavještenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako ona to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni Suda, ne opravdava neizvršenje sudske presude, Sud će donijeti odluku koja u svemu zamjenjuje konačni upravni akt nadležne institucije i dostaviti je nadležnoj instituciji za izvršenje koja je dužna bez odgađanja izvršiti ovu odluku.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine iz kojih proizlazi da ne postoji efektivan pravni lijek u pogledu dužine postupka pred nadležnim sudom povodom pokrenutog upravnog spora (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3311/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da ovaj upravni spor nije okončan ni nakon više od sedam godina, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog upravnog spora, povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu i pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21. stav 6. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Sud BiH donio odluku u ponovnom postupku, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa. Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom koja je u Sudu BiH zaprimljena 26. januara 2008. godine pokrenuo predmetni upravni spor koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste sedam godina i pet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
32. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o upravnom sporu koji je apelant pokrenuo protiv Komisije radi poništenja Odluke broj R-511-102984-1/1-01-84-146/05 od 27. oktobra 2006. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se ponovo razmatra Odluka Komisije broj R-511-102984-1/1-01- 84/04 od 28. decembra 2004. godine, te da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je trebalo razmotriti.
33. Sumirajući predmetni postupak, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom Sudu BiH pokrenuo upravni spor 26. januara 2008. godine, koji još uvijek nije okončan. Ocjenjujući ponašanje Suda BiH, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH odluku u upravnom sporu donio tek nakon šest godina (17. februara 2014. godine). Nakon toga, Sud BiH je u nastavku postupka, postupajući po apelantovom zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, donio presudu (28. aprila 2014. godine) kojom je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Imajući u vidu navode Suda BiH iz odgovora na apelaciju, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je nakon prestanka rada Komisije 2009. godine javna vlast poduzimala određene aktivnosti s ciljem da ispuni svoje pozitivne obaveze da uredi pravni status preostalih predmeta iz nadležnosti Komisije, a zastoj u rješavanju tog pitanja objektivno je utjecao i na mogućnost Suda BiH da odlučuje u upravnim sporovima po tužbama protiv Komisije, koja je 2009. godine prestala da radi i čiji spisi nisu dostavljeni Sudu BiH. Uvažavajući prethodno izneseno kao objektivne smetnje koje su utjecale na dužinu postupka, Ustavni sud iz priloženih dokaza, suprotno navodima Suda BiH iz odgovora na apelaciju, ne uočava da postoje objektivne procesne smetnje za nepostupanje po apelantovoj tužbi u periodu nakon imenovanja nove tročlane Komisije u februaru 2013. godine, pa do donošenja prve odluke Suda BiH, dakle, radi se o periodu od godinu dana u kojem Sud BiH nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, što je posebno neprihvatljivo uzme li se u obzir okolnost da je postupak do tog momenta već trajao šest godina. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao na raspolaganju i procesnu mogućnost da riješi stvar i bez spisa tužene ako tužena strana i poslije drugog traženja Suda ne pošalje spise predmeta, ili ako izjavi da ih ne može poslati (član 28. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH). Dakle, imajući u vidu sve navedeno i naročito činjenicu da Sud BiH, prema raspoloživim podacima iz spisa, ni nakon sedam godina i pet mjeseci još uvijek nije okončao predmetni postupak, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
35. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje i što je izdat nalog Sudu BiH da po hitnom postupku okonča predmetni postupak.
Ostali navodi
37. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi prava na pristup sudu, prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na pravo na pristup sudu, pravo na dom i pravo na imovinu.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada postupak pred Sudom BiH u upravnom sporu traje više od sedam godina i pet mjeseci i kada još uvijek nije okončan, a što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Sudu BiH, koji nije vodio postupak na način kako je to propisano Zakonom o upravnim sporovima BiH.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman