Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3057/15 (N. C.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3057/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3057/15, rješavajući apelacije Nemanje Crnogorca i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nemanja Crnogorac, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 002580 15 Gž od 11. marta 2015. godine;

Vlado Bogdan, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 012521 14 Gž od 7. jula 2015. godine;

N.I., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 3 P 014452 5 Rev od 27. jula 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3057/15 Nemanja Crnogorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gackog, kojeg zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnio je 22. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 002580 15 Gž od 11. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom tuženi je obavezan da apelantu isplati određene novčane iznose za pričinjenu nematerijalnu štetu, i to za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za pretrpljeni strah. Također, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 615,75 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da cijeneći trajanje i intenzitet straha, da nije ostavio posljedice na psihički život apelanta i narušio psihičku ravnotežu, neosnovan je zahtjev za ovaj vid štete. Isto tako, utvrđeno je da je neosnovan i zahtjev za naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, jer apelantova životna aktivnost nije ograničena, ni otežana (vještak odredio umanjenje životne aktivnosti od 5%, jer postoji manji deformitet nosne piramide, koji eventualno zahtjeva estetsku korekciju). Nadalje, utvrđeno je da apelantu pripadaju troškovi postupka i to za sastav tužbe u iznosu od 320,00 KM, zastupanje na tri ročišta od po 380,00 KM, paušala od 25% u iznosu od 365,00 KM, troškovi vještačenja od 500,00 KM i taksa od 200,00 KM, pa kako je uspio u postupku od 15%, to mu pripadaju troškovi postupka u iznosu od 574,25 KM. S druge strane, utvrđeno je da je tuženi uspio u sporu sa 85%, pa obzirom da njegovi troškovi zastupanja na dva ročišta iznose 800,00 KM i sastava žalbe od 600,00 KM, to mu pripadaju troškovi postupka u iznosu od 1.190,00 KM. Dakle, kada se izvrši prebijanje ovih troškova proizilazi da apelant tuženom treba isplatiti iznos od 615,75 KM.

2. AP-4122/15 Vlado Bogdan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Velimir Marić, advokat iz Mostara, podnio je 7. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 012521 14 Gž od 7. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu nadoknadi nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog boravka u pritvorskoj jedinici. U toku postupka je utvrđeno da uslijed izostanka naredbe o provođenju istrage, oslobađajuće ili odbijajuće presude, mjera pritvora određena apelantu po karakteru nije neopravdana, čime nije ostvaren zakonom propisan uslov za naknadu štete. Nadalje, utvrđeno je da ovaj uslov nije ostvaren ni uslijed činjenice da je apelant bio pritvoren od 22. decembra 2010. do 15. februara 2011. godine pa da naknadu štete potražuje po osnovu činjenica da povodom boravka u pritvoru nije došlo do pokretanja krivičnog postupka. Naime, utvrđeno je da u vrijeme podnošenja tužbe protiv apelanta nije pokrenut krivični postupak, ali je međutim Tužilaštvo BiH predmet dostavio na dalje postupanje nadležnom entitetskom tužilaštvu koje do zaključenja glavne rasprave nije donijelo odluku o pokretanju krivičnog postupka ili o obustavi postupka. Isto tako, utvrđeno je da postupak koji se vodi pred entitetskim tužilaštvom predstavlja nastavak postupka pokrenutog pred Tužilaštvom BiH i nalaze se u procesnom jedinstvu, te će se stoga opravdanost radnji preduzetih pred Tužilaštvom BiH, pa i mjera pritvora određena apelantu, cijeniti zavisno od ishoda postupka pred entitetskim tužilaštvom. Budući da nema konačne odluke u krivičnom postupku u kome je apelantu određena mjera pritvora, sud je zaključio da nije ispunjen ni jedan osnov za naknadu štete propisan relevantnom odredbom Zakona o krivičnom postupku BiH, pa je donio odluku kao u izreci presude.

3. AP-4512/15 N.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnio je 5. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 3 P 014452 5 Rev od 27. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je tužena da apelantu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti isplati iznos od 65.000,00 KM (apelant je tražio iznos od 158.600,00 KM), kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.093,18 KM, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da imajući u vidu, kod utvrđivanja visine nematerijalne štete, sve kriterije i mjerila propisane odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, a posebno ugled koji je apelant ranije uživao u sredini u kojoj je živio, neprijatnosti koje je imao zbog djela koje mu je stavljeno na teret, prisilno odvajanje od porodice, prijatelja i životne okoline, težina i priroda krivičnog djela (genocid), vrijeme trajanja lišenja slobode – 793 dana, posljedice pritvaranja odnosno lišenja slobode, objavljivanje u dnevnim novinama i drugim sredstvima informisanja njegovog imena, krivičnog djela i činjenice određivanja pritvora, strah od ishoda krivičnog postupka, sud je zaključio da apelantu za duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti pravična novčana naknada predstavlja navedeni iznos. U vezi s tim, utvrđeno je da su sloboda, čast i ugled čovjeka kategorije čija se vrijednost ne može novčano izraziti, ali kada su isti povrijeđeni, kao što je ovdje slučaj, novčana naknada koja se priznaje ima svrhu satisfakcije, kojom se donekle pokušava kompenzirati duševna bol koju je osoba pretrpjela, a koja se izvjesno novcem ne može otkloniti. Osim toga, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju odluka o naknadi troškova zastupanja utvrđuje prema visini usvojenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete (65.000,00 KM), pa je donio odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3057/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3057/15 (N. C.) | Sudska praksa | Aktio