Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1227/14 (A.L. i drugi)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1227/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1227/14, rješavajući apelacije A.L. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A.L., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 108860 12 Gž od 27. decembra 2013. godine;
Žarko Karišik, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 029621 14 Gž od 7. marta 2014. godine;
Jacek Drewniak, Dorota Drewniak i Agneieszka Drewniak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047586 13 Rev od 1. aprila 2014. godine;
Slavko Mihić, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 000834 14 GŽ 2 od 25. aprila 2014. godine;
Ivo Kozina, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 013783 13 Rev od 3. juna 2014. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1227/14 A.L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, podnijela je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 108860 12 Gž od 27. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda u osporenom dosuđujućem dijelu preinačena tako što je obavezan tuženi da apelantici nadoknadi na ime materijalne štete iznos od 4.072,08 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 9.903,08 KM, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev da joj tuženi na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je predmet spora u konkretnom slučaju apelantičin zahtjev da joj tuženi nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koja je nastala zbog pohađanja studija na nelicenciranom studijskom programu kod tuženog. U vezi s tim, utvrđeno je da prvostepeni sud nije mogao apelantici dosuditi troškove ishrane cijeneći cjenovnik ekspres restorana „Vidović“, jer radnjom tuženog apelantica nije pretrpjela taj vid štete, zato što je potreba za hranom postojala bez obzira gdje se apelantica nalazila. Isto tako, utvrđeno je da je sama apelantica izjavila da je ishrana u restoranu gdje je ona navodno jela bila loša, što znači da je u porodičnoj kući bila bogatija. Osim toga, utvrđeno je da nije ni dokazala da se hranila u tom restoranu, a i da jeste, potrebu za hranom je morala zadovoljavati gdje se god nalazila, pa, prema tome, prvostepeni sud nije pravilno postupio kada joj je za ovaj vid štete dosudio iznos od 5.831,00 KM, jer nisu ispunjeni uslovi iz određene odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Isto tako, utvrđeno je da apelantica nije dokazala da je pretrpjela duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti zbog prekinutog školovanja. Naime, utvrđeno je da ona u tom pravcu nije izvela i predložila dokaze, jer je izostalo izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, zato što se samo vještak može izjasniti o tome da li su duševni bolovi zbog prekinutog školovanja doveli do umanjenja njene životne aktivnosti.
2. AP-2206/14 Žarko Karišik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, Republika Srbija, podnio je 14. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 029621 14 Gž od 7. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena, te je potvrđena presuda prvostepenog suda, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog nesankcionisanja policajaca G.Ž., M.M. i A.Č., zbog neprofesionalnog i nezakonitog postupanja prema njemu, isplati određeni novčani iznos, kao i da mu na ime naknade materijalne štete za angažman oko obimne prepiske i pisanja tužbi, naknade zbog sprečavanja da on od S.K. naplati dug, te naknade zbog plaćene kazne apelanta nezakonito izrečene, isplati određeni novčani iznos. Također, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba je odbijena, te je potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je apelant kažnjen novčanom kaznom u određenom novčanom iznosu, radi vrijeđanja suda. U toku postupka je utvrđeno da apelant ničim nije dokazao da mu je pričinjena šteta, a pogotovo da mu je pričinjena šteta, zbog nezakonitog ponašanja radnika tužene strane. Naime, utvrđeno je da samo ponašanje apelanta, za događaj na kojem zasniva tužbeni zahtjev, je protivpravno zadržavanje lica i dolazak policijskih službenika na intervenciju radi puštanja istog, te je nejasno na osnovu čega apelant potražuje štetu, zbog navodnog nezakonitog postupanja službenih lica, iz čega proizilazi da apelant traži nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu. Isto tako, u pogledu predmetnog rješenja, utvrđeno je da je sadržaj podneska u sebi sadržavao izraze i riječi, koji se opravdano mogu smatrati vrijeđanjem suda, pa je, imajući u vidu sve navedeno, sud odlučio kao u izreci presude.
3. AP-2453/14 Jacek Drewniak, Dorota Drewniak i Agneieszka Drewniak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bielsko- Biala, Poljska, koje zastupa Rizah Pašalić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 28. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047586 13 Rev od 1. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su apelanti tražili da se obavežu tuženi da im na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplate određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da tuženi nisu pasivno legitimirani u ovom sporu za naknadu štete apelantima, a što jasno proizilazi iz Odluke o načinu nastanka rada Biroa osiguranja i člana 96. stav 1. Zakona o osiguranju imovine i lica, koji je izmijenjen članom 38. tog zakona, a kojom izmjenom nije obuhvaćena obaveza tuženih za naknadu štete koju prouzrokuju vozila osigurana kod osiguravajućeg društva koje prestane sa radom, kao što je u konkretnom predmetu slučaj. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-2973/14 Slavko Mihić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gackog, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Crna Gora, podnio je 27. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 1 P 000834 14 GŽ 2 od 25. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je tuženi da apelantu isplati na ime naknade nematerijalne štete (pretrpljenih duševnih bolova zbog nezakonitog upućivanja na izdržavanje kazne zatvora) iznos od 4.500,00 KM (umjesto iznosa od 6.000,00 KM dosuđenog prvostepenom presudom). U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da u konkretnom slučaju, iako je bilo propušteno donijeti rješenje o amnestiji po službenoj dužnosti, kako je to propisano relevantnom odredbom Zakona o amnestiji, apelant nije mogao biti upućen na izdržavanje kazne zatvora (djelo obuhvaćeno amnestijom) od strane Osnovnog suda u Trebinju, koji je u smislu relevantne odredbe Zakona o izvršenju krivičnih sankcija nadležan da osuđena lica upućuje na izdržavanje kazne zatvora. Zbog toga je, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje, pa cijeneći objektivne parametre – dužinu trajanja neosnovanog zadržavanja u KPZ Istočno Sarajevo, i subjektivne – društveni ugled (radi se o relativno mlađoj osobi), porodične prilike (oženjen), zaposlen (u ZP „Rudnik i Termoelektrana“ Gacko a.d.), stanje zdravlja nakon štetnog događaja (apelant ne ukazuje da mu se zdravstveno stanje promijenilo) ranije neosuđivan, sud zaključio da iznos od 4.500,00 KM predstavlja pravičnu naknadu za ovaj vid štete i odlučio kao u izreci presude.
5. AP-3932/14 Ivo Kozina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Mostara, podnio je 25. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 013783 13 Rev od 3. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu na ime naknade nematerijalne i materijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za duševne bolove zbog umanjenja žiovtne aktivnosti, za duševne boolove zbog naruženosti i za tuđu njegu i pomoć) isplati određene novčane iznose. U toku postupka je utvrđeno da je prema relevantnim odredbama Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti i Zakona o društvima za osiguranje u privatnom vlasništvu, svaki povjeritelj dužan prijaviti svoje potraživanje u likvidacionom postupku, pa i onaj koji je tužbu podnio prije postupka posebne likvidacije (konkretni slučaj) o čemu će odluku odnijeti likvidacioni sud, a što je u ovom slučaju Općinski sud u Mostaru. Dakle, utvrđeno je da je u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama apelant bio dužan podnijeti tužbu navedenom sudu, kao isključivo nadležnom sudu protiv likvidacionog dužnika radi utvrđivanja postojanja potraživanja, što apelant u ovom postupku nije dokazao da je učinio.
Shodno tome, sud je zaključio da apelant nema pravo potraživanja naknade štete u predmetnom parničnom postupku protiv tuženog, jer se ovaj spor trebao raspraviti pred nadležnim sudom u likvidacionom postupku, u kojem je apelant imao pravo da iskoristi sva pravna sredstva koja su mu stajala na raspolaganju u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom vlasništvu, a ukoliko bi bio nezadovoljan sa priznatim potraživanjem, tek tada je mogao podnijeti tužbu parničnom sudu za osporeno potraživanje, ali isključivo protiv likvidacionog dužnika. Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što u smislu člana 16. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, tuženi može preuzeti samo prava oštećenog, odnosno tužitelja, prema sredstvima društva u likvidaciji do onog iznosa koji je povjeritelju priznat u likvidacionom postupku, jer je odgovornost tuženog supsidijarna.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1227/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman