Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-614/14 (M. B. i drugi)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 55
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-614/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-614/14, rješavajući apelacije Mirsada Bjelića i dr., na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirsad Bjelić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 014688 12 UVP od 16. januara 2014 godine;
Adil Džinić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 014806 12 UVP od 16. januara 2014 godine;
Izet Bečić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 014948 12 UVP od 30. januara 2014 godine;
Amir Karabašić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 014761 12 UVP od 30. januara 2014 godine;
Željko Jurić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006518 12 UVP od 5. februara 2014 godine;
Emir Šehić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 014678 12 UVP od 5. februara 2014 godine;
Robert Mioč, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 006451 12 UVP od 5. februara 2014 godine;
Ahmet Mujagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 014811 12 UVP od 30. januara 2014 godine;
Nedžad Nuhić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 014567 12 UVP od 5. februara 2014 godine;
Edin Puriš, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 014681 12 UVP od 25. aprila 2014 godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Bjelić, Adil Džinić, Izet Bečić, Amir Karabašić, Željko Jurić, Emir Šehić, Robert Mioč, Ahmet Mujagić, Nedžad Nuhić i Edin Puriš (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu 7. februara do 26. juna 2014. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija koje se zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija broj AP-614/14, AP-615/14, AP-1470/14, AP-1472/14, AP-1473/14, AP-1609/14, AP-1610/14, AP-1611/14, AP-1612/14 i AP-2939/14, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-614/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
3. Apelantima je rješenjima direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u iznosima bliže označenima u rješenjima, dok je u pogledu isplate mirovina riješeno da se „isplata mirovina po ovom rješenju neće vršiti iz sredstava doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, a ista će započeti nakon osiguranja financijskih sredstava u budžetu institucija Bosne i Hercegovine“.
4. Nezadovoljni prvostepenim rješenjima, u dijelu koji se odnosi na isplatu, apelanti su se obratili Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), koji je rješenjima odbio žalbe apelanata.
5. Protiv drugostepenog rješenja, apelanti su pokrenuli upravne sporove kod Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), koji je uvažio tužbe apelanata, poništio osporena prvostepena i drugostepena rješenja u dijelu u kojemu je navedeno da se „isplata mirovina po ovom rješenju neće vršiti iz sredstava doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, a ista će započeti nakon osiguranja financijskih sredstava u budžetu institucija Bosne i Hercegovine“ preinačio na način da će se „sredstva osigurati iz doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranja vojnih osiguranika i iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine“. U ostalom dijelu osporena rješenja su ostala na snazi. Konačno, presudama Kantonalnog suda obavezan je Federalni zavod apelantima naknaditi troškove upravnog spora u iznosima bliže označenima u presudama.
6. Federalni zavod je protiv presuda Kantonalnog suda podnio zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je zahtjeve za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i presude Kantonalnog suda preinačio na način da su tužbe apelanata uvažene, rješenja Federalnog zavoda poništena i riješeno „Uvažava se žalba [apelanata] podnesena protiv rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu u dijelu koji se odnosi na tačku 4. izreke rješenja (koja se odnosi na isplatu mirovine), ta tačka se poništava, tako da tačka 4. izreke prvostepenog rješenja glasi: Isplata prijevremene starosne mirovine vršit će se sa podračuna-računa sredstava za mirovinsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika u skladu s članom 126. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju.“ Tačke 1., 2., 3. i 5. izreka prvostepenih rješenja su ostale neizmijenjene. Konačno, Vrhovni sud je odredio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju presuda Vrhovni sud je naveo da je u ovom postupku sporno da li je tačkom 4. dispozitiva prvostepenog rješenja pravilno riješeno da se apelantima isplata priznatih prijevremenih starosnih mirovina neće vršiti iz sredstava doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, te da će isplata započeti nakon osiguranja financijskih sredstava u proračunu institucija Bosne i Hercegovine, ili kako to traže apelanti da se ta tačka u potpunosti poništi, odnosno kako to nalazi Kantonalni sud koji je tu tačku izreke prvostepenog rješenja preinačio i riješio da će se sredstava za isplatu mirovina apelantima osigurati iz doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika i iz Budžeta institucija BiH.
8. Vrhovni sud je stava da se isplata prijevremenih starosnih mirovina treba vršiti sa podračuna-računa sredstava za mirovinsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika u skladu s članom 126. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakona o MIO/PIO). Naime, prema odredbi stava 1. tog člana, sredstva za mirovinsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika vode se na podračunu nosioca osiguranja i mirovine vojnih osiguranika isplaćuju se sa tog računa, a prema stavu 2. istog člana, matičnu evidenciju vojnih osiguranika nositelj osiguranja vodi odvojeno od ostalih osiguranika. Ni odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07, 59709 i 74/10) nije određeno na koji način se vrši isplata mirovina vojnim osiguranicima, već samo na koji način se osigurava financiranje sredstava za isplatu prava ostvarenih po tom zakonu, pa u pogledu isplate apelantima prijevremene starosne mirovine koja im je priznata treba dosljedno primijeniti odredbe člana 126. Zakona o MIO/PIO, i isplatu mirovine apelantima vršiti sa podračuna-računa na kojem se nalaze sredstva za mirovinsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika, s obzirom da navedene zakonske odredbe ne dozvoljavaju da se sredstva za mirovine vojnih osiguranika i ostalih korisnika vode zajedno i na istom podračunu, odnosno računu, već su sredstva strogo odvojena i posebno se isplaćuju mirovine za vojne osiguranike, a posebno za sve ostale osiguranike, neovisno od toga da li se na taj podračun-račun uplaćuju kako doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika tako i druga sredstva (iz budžeta i dr.). Iz tog razloga, naveo je Vrhovni sud, ni Kantonalni sud, a ni nadležni prvostepeni i tuženi organ nisu pravilno odlučili o isplati mirovina apelantima u skladu sa odredbama člana 126. Zakona o MIO/PIO, pa su iz tih razloga zahtjevi za vanredno preispitivanje sudske odluke uvaženi i presude Kantonalnog suda preinačeni.
9. U pogledu odluke o troškovima postupka, Vrhovni sud je u obrazloženju presuda istakao da, s obzirom da Vrhovni sud nije prihvatio način isplate prijevremene starosne mirovine apelantima na način kako su to odredili organi uprave, odnosno Kantonalni sud, kao ni način kako su to tražili apelanti, to je u skladu sa odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), koje se u upravnom sporu primjenjuju shodno odredbama člana 55. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", broj: 9/05), određeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka koje je imala u vezi sa predmetnim upravnim sporom.
10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda koji je propustio da im dosudi troškove postupka u cjelini. Apelanti smatraju da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da su samo djelimično uspjeli u postupku, te da zbog toga svaka strana treba podmiriti svoje troškove postupka, a da takav pogrešan zaključak ima posebnu težinu kada se uzme u obzir da apelanti nisu „skrivili“ upravni postupak niti upravni spor, da su morali angažirati stručnu pravnu pomoć radi zaštite svojih egzistencijalnih prava. Konačno, apelanti tvrde da su u predmetnom postupku uspjeli u potpunosti, kao i da pripadaju ugroženoj kategoriji stanovništva.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP-71/13 od 12. juna 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Stoga se Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP 71/13.
15. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman