Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-147/14 (M. Š. i drugi)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-147/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-147/14, rješavajući apelacije Mirka Šešuma i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirko Šešum, Dragan Vujić, Dragoljub Šešum, Miodrag Vujatović, Milan Bjelovuk, Rajko Mijatović, Nedeljko Dragišić, Radislav Dončić, Radislav Bjelovuk, Risto Dončić, Dragoja Stajčić, Slavko Bjelovuk, Vojislav Bjelovuk, Dušan Dončić, Milenko Cvijić i Milan Misimović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001233 13 Rev od 27. novembra 2013.
godine;
Nedžad Lendić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 025099 14 Gž od 29. septembra 2014. godine;
„Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 081397 14 Rev od 18. septembra 2014. godine;
Vahid Suša, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 046007 13 Rev od 30. aprila 2015. godine;
Najfa Fazlić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000366 13 Rev od 28. maja 2015. godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-147/14 Šešum Mirko, Dragan Vujić, Dragoljub Šešum, Miodrag Vujatović, Milan Bjelovuk, Rajko Mijatović, Nedeljko Dragišić, Radislav Dončić, Radislav Bjelovuk, Risto Dončić, Dragoja Stajčić, Slavko Bjelovuk, Vojislav Bjelovuk, Dušan Dončić, Milenko Cvijić i Milan Misimović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijeli su 13. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 001233 13 Rev od 27. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija tužene je djelimično usvojena, pa su prvostepena i drugostepena presuda preinačene u usvajajućem dijelu, tako da su sniženi dosuđeni iznosi, te je obavezana tužena da apelantima na ime naknade štete (pričinjene gradom na zasadima voćnjaka do koje je došlo propuštanjem tužene da provede odgovarajuće preventivne mjere zaštite radi razbijanja gradonosnih oblaka, odnosno radi sprečavanja elementarne nepogode ili ublažavanja njenog dejstva) isplati određene novčane iznose precizirane u izreci presude.
U toku postupka je, pored ostalog, konstatovano da kada je, odgovarajućim vještačenjem, utvrđeno da je efikasnost tužene u vrijeme štetnog događaja u suzbijanju grada raketnim načinom zasijavanja bila u procentu od 30 do 40% u zaštiti poljoprivrednih kultura i objekata, onda tužena s pravom navodi da nije mogla biti obavezana da štetu nadoknadi u omjeru od 60%. Naime, utvrđeno je da se svjetski prosjek efikasnosti zaštite od grada (60 do 74%) ne može primijeniti u konkretnom slučaju (kako su to uradili redovni sudovi) kod činjenice da tužena, objektivno, nije raspolagala sredstvima, kadrovima i mogućnostima koji bi mogli osigurati taj prosjek. Dakle, utvrđeno je da se njena odgovornost kreće u granicama u kojima je ona objektivno mogla djelovati na sprečavanje nastanka elementarne nepogode (padanje grada) odnosno na ublažavanje štetnih posljedica. Kako je ta efikasnost – mogućnost sprečavanja štete da je tužena djelovala onako kako je trebala – utvrđena u procentu od 30 do 40%, sud je zaključio da su načela pravičnosti, jednakosti i solidarnosti nalagala da se tužena obaveže da apelantima naknadi štetu u omjeru od 35% (srednja vrijednost njene efikasnosti), na osnovu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, s tim da svaka stranka, saglasno odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku, snosi svoje troškove spora, jer je uspjeh u parnici jednak (imajući u vidu da se uspjeh apelanata odnosi i na utvrđivanje i dokazivanje osnova tužbenog zahtjeva, a ne samo na njegovu visinu).
2. AP-4486/14 Nedžad Lendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Dragan Davidović, advokat iz Modriče, podnio je 20. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 025099 14 Gž od 29. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade materijalne štete (nastale uslijed pucanja nastavka i izlijevanja vode iz cjevovoda) isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužiteljev otac zaključio usmeni ugovor sa apelantom o obavljanju radova na uvođenju vode u objekat i montaži i priključaka, kao i da je apelant zajedno sa svojim radnikom uradio kompletne radove vodoinstalacije, te da je u aprilu 2011. godine uradio završne radove koji se odnose na finu montažu priključaka na vodovod, obrazlažući to činjenicom da se radi o poslovima predviđenim u projektu koji zahtijevaju dinamiku rada i isti se ne mogu obavijati za dnevnicu. Isto tako, utvrđeno je da prvostepeni sud pravilno nije prihvatio iskaz M.A. i S.H. iz razloga što smatra da ovi svjedoci imaju interes da pomognu apelantu u ovom sporu, jer je M.A. radio predmetne radove kod tužitelja, a S.H. je prodavao materijal apelantu. Nadalje, utvrđeno je da je vještak mašinske struke u svom nalazu i mišljenju, a kasnije i u vještačenju pred sudom istakao da je pucanje nastavka i izlijevanje vode iz cjevovoda moglo biti izbjegnuto da je izvođač nakon grubog razvoda vodene instalacije u objektu izvršio stručno ispitivanje instalacija, kao i da je cijevni nastavak mogao da izvrši propuste vode i zbog nepravilne ugradnje kao i prilikom pritezanja i opterećenja kod zavrtanja čepa na cijevni nastavak, ističući da je kod takvog čepa korištena kudelja bez teflon trake te prilikom pritezanja i opterećenja može doći do pucanja što je slučaj u konkretnoj stvari jer vještak nije našao teflon traku na licu mjesta nego samo kudelju. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
3. AP-5517/14 „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Enver Arnautović, advokat iz Tuzle, podnio je 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 081397 14 Rev od 18. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, djelimično je usvojen eventualni tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tužiteljici na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da kako apelant nije ispunio svoju obavezu dodjele drugog stana, prije stupanja na snagu zakonskih propisa prema kojim više nije bilo moguće steći stanarsko pravo, to je na ime te činidbe apelant dužan isplatiti protuvrijednost stana. Nadalje, utvrđeno je da činjenica da tužiteljica tu činidbu imenuje kao naknadu štete i zahtjev ne postavlja u protuvrijednosti pripadajućeg stana (koju je vještak I.Č. utvrdila u nalazu tačka 4. – zamjenska stambena jedinica) već u visini i prema vrijednosti njenog stana u stanju kada je pretvoren u poslovni prostor, ne znači da zahtjev nije postavljen i da visina nije određena. Naprotiv, sud je zaključio da je zahtjev za činidbu-isplatu protuvrijednosti stana u visini koju tužiteljica traži postavljen jasno i potpuno, a to što je traženi novčani iznos na ime činidbe apelanta manji i od onog koliko iznosi vrijednost zamjenskog stana prema nalazu vještaka u tačci 4. kada se uzima u obzir najniža vrijednost jednog kvadratnog metra stambenog prostora (1.200,00 KM), kod pravila da je u većem sadržano manje, ne znači da visina zahtjeva nije određena.
4. AP-3702/15 Vahid Suša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Sead Gajević, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 046007 13 Rev od 30. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate određeni novčani iznos, na ime naknade štete za neisplaćene plate „Bosnafurnir“ d.d. Visoko u određenom vremenskom periodu, kao i da solidarno, na ime naknade materijalne štete zbog neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje „Bosnafurnir“ d.d. Visoko za apelanta za određeni vremenski period, Federalnom zavodu PIO uplate određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju cjelokupan postupak privatizacije u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća provela Agencija za privatizaciju ZDK, tj. prvotužena, na način da je zaključen ugovor, među kojima je u početnoj fazi bio i apelant, da je ista vršila nadzor nad izvršavanjem obaveza od strane kupca, a, po podnesenom izvještaju o provedenom postupku privatizacije donijela rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, osnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženih. Naime, sud je zaključio da je navedeno iz razloga što je štetu koju je pretrpio apelant u vidu neisplaćenih plata i neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, apelantu mogao pričiniti samo njegov poslodavac, tj. „Bosnafurnir“ d.d. Visoko, koji je po Zakonu o radu bio dužan da svom zaposleniku isplaćuje platu i da za njega vrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, a radnje tuženih, odnosno njihovo nečinjene ili propuštanje, nisu u uzročno posljedičnoj vezi sa štetom koju je pretrpio apelant u predmetnoj pravnoj stvari. Kako obveznik uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje može biti samo poslodavac, a ne i treća lica, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o doprinosima, te kako prvotužena nije počinila štetnu radnju, niti je postupanje prvotužene, a samim tim i drugotuženog u uzročno posljedičnoj vezi koju je pretrpio apelant, to je sud odlučio kao u izreci odluke.
5. AP-3729/15 Najfa Fazlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lipnice, koju zastupa Subhija Đuzić, advokatica iz Tuzle, podnijela je 24. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000366 13 Rev od 28. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade štete zbog oštećenja parcela, pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da kako iz izjašnjenja vještaka dr.sc. S.Z. slijedi da se predmetno slijeganje zemljišta ima vezati samo za period nakon završene eksploatacije 1972. godine, kao i da je proces tog slijeganja trajao najduže sedam godina, to se kod takvog stanja stvari i istaknuti prigovor zastare imao prihvatiti osnovanim, budući da je potraživani obim predmetne štete svoj konačni oblik dobio najkasnije 1979. godine, a u najpovoljnijoj situaciji za tužiteljicu 1987. godine kada je od strane tuženog vršeno tzv. peglanje zemljišta zbog posljedica slijeganja, dok je apelantičina tužba podnesena 28. novembra 2008. godine, dakle po proteku i roka zastare od pet godina, propisanog članom 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-147/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman