Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3841/15 (R.L. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3841/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3841/15, rješavajući apelacije R.L. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

R.L., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001503 14 Rev od 9. juna 2015. godine;

"ANOS" d.o.o. Subotica, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 000637 14 Rev od 4. juna 2015.

godine;

Sabina Huskić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012063 14 Gž od 1. jula 2015. godine;

Novak Radovanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 017240 14 Rev od 12. augusta 2015. godine;

"If" Skadeforsikring, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 020556 15 Rev od 14. jula 2015 godine, zbog toga što su (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3841/15 R.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, podnio je 5. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001503 14 Rev od 9. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je drugotužena da apelantu isplati na ime materijalne štete na imovini iznos od 600,00 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva do iznosa od 8.660,00 KM, ili da ukloni postavljena četiri visokonaponska dalekovodna stuba sa apelantovih nekretnina, uključujući i jedan niskonaponski stub, sa parcela preciziranih u izreci prvostepene presude, apelant odbijen. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotužena, zajedno sa drugotuženom solidarno isplati materijalnu štetu na imovini u iznosu od 8.660,00 KM ili da izvrši činidbu zajedno sa drugotuženom, a koja se odnosi na uklanjanje dalekovodnih stubova. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženu, zbog zastarjelosti zahtjeva apelanta u predmetnom dijelu, protekom petogodišnjeg roka zastarjelosti potraživanja utvrđenog odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima. Isto tako, sud je zaključio da apelant time što nije dokazao postojanje pravno odlučnih činjenica iz kojih proizilazi odgovornost ove tužene za nastalu štetu apelantu, ne može zvlačiti pravno povoljne posljedice u vidu usvajanja njegovog tužbenog zahtjeva, pa je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-4076/15 "ANOS" d.o.o. Subotica (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Bileći, koga zastupa Milenko- Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 2. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 000637 14 Rev od 4. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je precizirana tužba apelanta za utvrđivanje prava služnosti puta na parceli k.č. 593 k.o. Čepelica, kao i zahtjev za uspostavu ranijeg stanja koje je je bilo prije izvršene rekonstrukcije puta 2007. godine, dok je zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene dobiti nastale u periodu rekonstrukcije sporne dionice puta, zbog smanjenog prometa u motelu koji je u apelantovom vlasništvu, odbijen. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i Zakona o javnim putevima, apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja prava stvarne služnosti spornog puta neosnovan, iz razloga što prema odredbi člana 49. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima pravo služnosti može da postoji samo na nekretnini drugog vlasnika, na poslužnom dobru, jer je prema toj zakonskoj odredbi nerazdvojno povezano sa pravom svojine. Budući da tuženi nije vlasnik predmetne parcele kao poslužnog dobra, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, apelant prema njemu uspješno nije ni mogao postaviti zahtjev za utvrđenje prava služnosti jer tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju.

Osim toga, utvrđeno je da apelantov zahtjev za utvrđenje stvarne služnosti pristupa njegovom objektu preko javnog puta, kao dobra u općoj upotrebi, nije osnovan. Kako apelant svoj zahtjev za naknadu štete temelji na činjenici da mu je tuženi uskratio to pravo u spornom periodu za koji traži izmaklu korist u konkretnoj parnici, proizilazi da iz tog razloga ne postoji osnov ni za naknadu štete koju apelant traži. S obzirom da je tužena u okviru obavljanja svoje djelatnosti i svog predmeta poslovanja u drugoj polovini 2007. godine izvršila rekonstrukciju dionice spornog puta u skladu sa zakonskim ovlaštenjem, to u njenom postupanju nije bilo ni protivpravnosti, kao jedne od pretpostavki za obavezu naknade štete. Shodno navedenom, sud je zaključio da kako u radnjama tuženog ne postoje pretpostavke za njegovu odgovornost za naknadu štete propisane relevantnom odredbom Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-4086/15 Sabina Huskić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Sulejman Hasanović, advokat iz Lukavca, podnijela je 2. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 012063 14 Gž od 1. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena da joj na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužena zbog pokretanja prekršajnog postupka dana 3. augusta 2005. godine privremeno oduzela apelantici njeno vozilo, te da je pravosnažnim rješenjem od 31. augusta 2006. godine utvrdila odgovornost apelantice za počinjeni prekršaj iz Zakona o carinskim prekršajima BiH, izrekla novčanu kaznu i zaštitnu mjeru oduzimanja predmetnog vozila. U vezi s tim, utvrđeno je da samo postupanje državnog organa koje zadire u prava građana ne može biti osnov za naknadu štete, pošto se njegova odgovornost ne zasniva na samom faktu postupanja jer bi time svako postojanje štete bilo dovoljno da se ostvari pravo na njenu naknadu. Dakle, utvrđeno je da je bitan uslov za ostvarivanje prava na naknadu štete to da je rad državnog organa bio nezakonit i nepravilan, odnosno protivan normama i pojmu uobičajene i dobre službe. Nadalje, utvrđeno je da činjenica da je nakon usvajanja apelantičine prethodne apelacije, Kantonalni sud u Tuzli rješenjem od 22. augusta 2012. godine obustavio prekršajni postupak zbog nastupanja zastarjelosti vođenja prekršajnog postupka, ne podrazumijeva da je tužena donijela nepravilne odluke, jer je u vrijeme njihovog preduzimanja i donošenja tužena postupala na zakonom propisan način. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da okolnost što je prekršajni postupak protiv apelantice obustavljen zbog zastarjelosti prekršajnog gonjenja, ne predstavlja pravni osnov za dosuđenje naknade štete nastale u periodu od oduzimanja vozila do njegovog vraćanja ukoliko u tim radnjama nema elemenata protivpravnosti.

4. AP-4484/15 Novak Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, podnio je 1. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 017240 14 Rev od 12. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Fond PIO RS da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos (zbog nepravilno i nezakonito utvrđenog prava na penziju), te da mu od dana donošenja presude utvrdi mjesečnu penziju u određenom iznosu i da mu za to izda odgovarajuće rješenje. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da, shodno relevantnim odredbama Zakona o PIO, sud u parničnom postupku nije ovlašten nalagati tuženom, kao upravnoj organizaciji, da donese rješenje i utvrdi visinu penzije u određenom iznosu, jer je to stvar upravnog postupka koji se vodi kod tuženog. Također, utvrđeno je da apelant nije dokazao da je pretrpio predmetnu štetu, pa tako sve i da je utvrđeno da je tuženi po nekom od zakonom priznatih osnova odgovoran za njen nastanak (a nije, jer apelant nije ni provodio dokaze u tom pravcu, insistirajući samo na nezakonitosti akata tuženog kojima je odlučivano o njegovim pravima i penzijskog i invalidskog osiguranja, čiju pravilnost sud, iz navedenih razloga, ne može cijeniti), takvom zahtjevu nije bilo moguće udovoljiti.

5. AP-4525/15 "If" Skadeforsikring (u daljnjem tekstu: apelant) iz Norveške, koga zastupaju Sabina Nikolić i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 7. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 020556 15 Rev od 14. jula 2015 godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime regresne naknade štete (na ime naknade štete za opravku vozila i na ime troškova transporta) isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete pričinjene na vozilu njegovog osiguranika, za koju štetu je odgovoran vozač vozila osiguranog kod tuženog. Nadalje, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju mjesto izvršenja radnje i mjesto nastupanja posljedice identično, odnosno u Sarajevu je izvršena radnja kojom je šteta prouzrokovana, što nije sporno, ali je Sarajevo i mjesto u kojem je nastupila posljedica, te se zbog toga na konkretan spor ima primijeniti relevantno domaće pravo, odnosno relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na utvrđenje da popravak vozila ne bi bio otežan u BiH, kako u odnosu na pribavljanje dijelova koje je trebalo zamijeniti, tako i u odnosu na postojanje stručnog servisa za popravak takvog vozila, tada pravo apelantovog osiguranika, kao i apelantovo pravo na regresnu štetu treba tumačiti saglasno općem načelu obligacionog prava, prema kojem je učesnik u obligacionom odnosu dužan da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupaka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika-odredba člana 18. stav 3. predmetnog zakona. Također, utvrđeno je da je saglasno toj odredbi osiguranik apelanta, s obzirom na raspoložive mogućnosti u BiH, vozilo bio dužan popraviti u BiH, pa apelantu pripada regresna šteta u visini cijena rezervnih dijelova i cijene rada u BiH. Pri tome, sud je zaključio da je apelant isplatom potpunog iznosa svom osiguraniku po osnovu njihovog ugovora o osiguranju preuzeo rizik da u regresnom zahtjevu neće naplatiti cjelokupan isplaćeni iznos, jer je šteta pričinjena na teritoriji druge države, pa da će se u vezi s tim za rješenje spora primijeniti relevantno pravo te države.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3841/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3841/15 (R.L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio