Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3210/15 (S. L.)
Odluka donesena 27. 10. 2015.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Lišavanje slobode
- Dokazni postupak
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 205
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3210/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3210/15, rješavajući apelaciju Sude Lavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Sude Lavića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenog Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 508851 15 Kž od 15. jula 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 508851 15 Kv 2 od 10. jula 2015. godine koja se odnose na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Sude Lavića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 508851 15 Kž od 15. jula 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 508851 15 Kv 2 od 10. jula 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sude Lavića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 508851 15 Kž od 15. jula 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 508851 15 Kv 2 od 10. jula 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sudo Lavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vlado Adamović i Suad Sultanić, advokati iz Sarajeva, podnio je 23. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 508851 15 Kž od 15. jula 2015. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 508851 15 Kv 2 od 10. jula 2015. godine. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu puštanje apelanta na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 30. jula 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 3. do 14. augusta 2015. godine.
4. Budući da Ustavni sud prilikom rješavanja predmetne apelacije nije raspolagao s informacijom o tome da li je apelantu, u međuvremenu, ukinut odnosno produžen pritvor, Ustavni sud je 15. oktobra 2015. godinu tu informaciju zatražio od Općinskog suda.
5. Općinski sud je traženu informaciju, potkrijepljenu relevantnim dokazima, dostavio 20. oktobra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Apelanta je Federalni MUP lišio slobode 10. juna 2015. godine jer mu je određen jednomjesečni pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo spolni odnošaj s djetetom zloupotrebom položaja iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu KZFBiH).
8. Kantonalno tužilaštvo je svojim aktom od 6. jula 2015. godine podnijelo prijedlog za produženje mjere pritvora apelantu za još dva mjeseca iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tač. b), c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) jer, prema stavu Kantonalnog tužilaštva, i dalje postoje razlozi zbog kojih je pritvor određen. Osporena rješenja
9. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 508851 15 Kv 2 od 10. jula 2015. godine apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca koji, po navedenom rješenju, teče od 10. jula 2015. godine i može trajati najduže do 10. septembra 2015. godine ili do nove odluke suda. Mjera pritvora apelantu je produžena u smislu odredaba člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH.
10. Na sjednici vijeća održanoj 9. jula 2015. godine Kantonalno tužilaštvo je u svemu ostalo kod obrazloženog prijedloga za produženje mjere pritvora apelantu, dok je apelantov branitelj iznio niz primjedbi na navedeni prijedlog kako u kontekstu nepostojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret tako i u kontekstu postojanja posebnih pritvorskih razloga za koje apelantova odbrana smatra da u konkretnom slučaju ne postoje.
11. Nakon izvršenog uvida u spis i razmatranja prijedloga Kantonalnog tužilaštva u kontekstu izjašnjenja odbrane i apelanta kao osumnjičenog, vijeće prvostepenog suda je zaključilo da je prijedlog osnovan jer postoje dovoljno čvrsti dokazi da se apelantu produži pritvor po osnovu odredaba člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH.
12. Obrazlažući takav stav vijeće prvostepenog suda je istaklo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret proizlazi iz brojnih dokaza koje je u spis priložilo Kantonalno tužilaštvo (između ostalog, zapisnici o saslušanju mldb. A.A. kao oštećene i drugih svjedoka, sudsko-psihijatrijski nalaz i mišljenje tima psihijatara i psihologa na okolnosti strukture ličnosti oštećene, njezine duševne razvijenosti, pouzdanosti njezinog iskaza i sl., i drugi dokazi koji su taksativno navedeni na str. 2. i 3. obrazloženja). Prvostepeno vijeće je iskaz oštećene i svjedoka detaljno elaboriralo na str. od 3. do 5. obrazloženja, pa je navedeno vijeće na osnovu tih iskaza i drugih provedenih dokaza izvelo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
13. Pored postojanja osnovane sumnje koja je neophodna za određivanje i produženje mjere pritvora, prvostepeno vijeće je stalo na stanovište da su ispunjeni i posebni zakonski razlozi iz posebnih pritvorskih osnova propisanih u tač. c) i d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH. Prvostepeno je vijeće je pri tome imalo u vidu da je za krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, čime je ispunjen „formalni uvjet“ za produženje mjere pritvora po osnovu citiranih tačaka člana 146. stav 1. ZKPFBiH.
14. U vezi s posebnim pritvorskim razlogom za produženje mjere pritvora iz tačke c) prvostepeno vijeće je navelo da, prema njegovoj ocjeni, postoji realna opasnost da bi apelant, u slučaju boravka na slobodi, mogao nastaviti s činjenjem istog ili istovrsnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, za koje se osnovano sumnja da ga je počinio imajući u vidu da postoji osnovana sumnja da je apelant kao nastavnik, odnosno direktor škole zloupotrebljavao svoj položaj u dužem vremenskom periodu (od 2007. do 2013. godine), čime je iskazao posebnu upornost u činjenju krivičnog djela za koje se sumnjiči. Dalje, u vezi s pritvorskim razlogom iz tačke d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH prvostepeno vijeće je uzelo u obzir da se radi o posebno teškom krivičnom djelu za koje se apelant sumnjiči, usmjerenom prema mldb. A.A., što može dovesti do ozbiljnih posljedica po njezin psihofizički razvoj, te imajući u vidu i činjenicu da je javnost posebno osjetljiva kada su u pitanju krivična djela koja se čine prema maloljetnicima što, po mišljenju tog vijeća, predstavlja vanredne okolnosti, pa s obzirom na sve navedeno postoji i opasnost od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanta na slobodu.
15. Nadalje, prvostepeno vijeće je odbilo prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora apelantu po osnovu tačke b) stav 1. člana 146. ZKPFBiH jer se iz predočenih dokaza ne može zaključiti da je apelant uticao i pokušao uticati na mldb. A.A. U tom pravcu prvostepeno vijeće je, između ostalog, istaklo da se iz provedenih dokaza nije moglo zaključiti da je apelant uticao ili pokušao uticati neposredno ili posredno na mldb. A.A., pri čemu je navedeno vijeće imalo u vidu i činjenicu da je apelant razriješen dužnosti direktora škole, kao i dužnosti nastavnika škole, pa apelant s pozicije direktora, odnosno nastavnika više nije u mogućnosti da utiče na svjedoke koje je potrebno saslušati u daljnjem toku istrage.
16. Konačno, prvostepeno vijeće je prilikom odlučenja razmotrilo i mogućnosti izricanja blažih mjera osiguranja, ali je nakon razmatranja tih mogućnosti izvelo zaključak da se u konkretnom slučaju ista svrha ne bi mogla postići nikakvim blažim mjerama zbog čega je u ovoj fazi postupka jedino pritvor adekvatna i neophodna mjera.
17. Imajući u vidu sve navedeno prvostepeno vijeće je odlučilo kao u izreci rješenja primjenom odredaba čl. 148. i 149. ZKPFBiH u vezi s članom 146. stav 1. tač. c) i d) citiranog zakona.
18. Odlučujući o žalbi branitelja apelanta Kantonalni sud je na sjednici vijeća donio Rješenje broj 65 0 K 508851 15 Kž od 15. jula 2015. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
19. Kantonalni sud je, suprotno žalbenim navodima, istakao da su u prvostepenom rješenju jasno i detaljno obrazloženi i postojanje općeg zakonskog uvjeta za određivanje mjere pritvora apelantu, osnovane sumnje kroz navođenje i objašnjenje dokaza iz spisa, kao i posebnih pritvorskih razloga u smislu člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH.
20. Drugostepeno vijeće je navelo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, što apelant osporava, proizlazi ne samo iz priloženih dokaza, već i iz samog zaključka prvostepenog vijeća prilikom dovođenja u vezu svih dokaza koje je prikupilo Kantonalno tužilaštvo u ovoj fazi postupka. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeno vijeće je dalo konkretno i detaljno obrazloženje u vezi s postojanjem osnovane sumnje, koje nije dovedeno u sumnju ni žalbenim prigovorima. Kantonalni sud je u vezi s tim prigovorom još naveo da je osnovana sumnja u ovoj fazi postupka dovoljno potkrijepljena priloženim dokazima i to kako iz izjava svjedoka, uključujući i mldb. A.A. tako i iz stručnih nalaza eksperata – vještaka neuropsihijatara i psihologa.
21. Potom je Kantonalni sud, razmatrajući navode žalbe kojima se pobija postojanje posebnih uvjeta za određivanje mjere pritvora, izveo zaključak da ni ovi žalbeni navodi nisu doveli u pitanje stav prvostepenog vijeća o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz tač. c) i d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH. Kantonalni sud je u tom pravcu pojasnio da opasnost od ponavljanja krivičnog djela nije striktno vezana za apelantovo ranije ponašanje u pogledu izvršenja krivičnih djela u prošlosti, već se dovodi u vezu s konkretnom situacijom. U tom pravcu Kantonalni sud se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu u predmetu Clooth protiv Belgije, koju slijedi i Ustavni sud. Naime, kako je istaklo drugostepeno vijeće, radnje izvršenja u obilježju navedenog krivičnog djela trajale su godinama prije nego što je mldb. A.A. prijavila apelanta, što dovoljno ukazuje na upornost u izvršenju krivičnog djela. Naime, kako je istakao Kantonalni sud, prvostepeno vijeće je, bez obzira na činjenicu što apelant ranije nije osuđivan, dovoljno cijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja, a prije svega prirodu i način izvršenja krivičnog djela kao i veliki broj radnji izvršenja, što sve dovoljno potkrepljuje zakonski uvjet za određivanje mjere pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, s obzirom da je zlostavljanje mldb. A.A. trajalo godinama.
22. U vezi s posebnim pritvorskim razlogom koji predviđa tačka d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, a tiče se opasnosti od ugrožavanja javnog reda puštanjem apelanta na slobodu, Kantonalni sud je i u tom dijelu podržao stav prvostepenog vijeća. U tom pravcu Kantonalni sud je ponovio navode prvostepenog vijeća, koje je u svemu prihvatio kao relevantne, uz naglasak da se ti navodi dovode u vezu s ostalim navodima iz kompletnog osporenog rješenja u kojem se kroz osnovanu sumnju dovoljno objašnjava narušavanje javnog reda puštanjem apelanta na slobodu. Kantonalni sud je posebno naglasio da se i po navedenom osnovu cijeni priroda i način izvršenja krivičnog djela, zatim atipičnost u izvršenju radnji koje se povezuju s vanrednim okolnostima izvršenja djela, što je u konkretnom slučaju sve ispunjeno. Isto tako, Kantonalni sud je uzeo u obzir težinu krivičnog djela za koje je zapriječena kazna do 10 godina zatvora, pri čemu karakteristike izvršenja tog krivičnog djela predstavljaju vanredne okolnosti, pri čemu se ugrožavanje javnog reda odnosi na konkretnu opasnost puštanja apelanta na slobodu koja nije povezana samo s mldb. A.A., već i sa različitim slojevima javnosti budući da je povjerenje u obrazovni sistem poljuljano, posebno na nivou osnovnog obrazovanja koje je zaduženo i za odgoj djece.
23. Kantonalni sud je, imajući u vidu sve okolnosti koje opravdavaju zakonski razlog za produženje mjere pritvora, zaključio da i prema njegovoj ocjeni u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za izricanje neke od alternativnih mjera koje zamjenjuju mjeru pritvora, te je na taj način u cijelosti podržao stav prvostepenog vijeća i u tom dijelu.
24. Shodno svemu navedenom Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje prvostepenog vijeća u pogledu odluke o produženju mjere pritvora apelantu kao osumnjičenom, u smislu člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH.
25. Iz naknadno dostavljene informacije Općinskog suda proizlazi da je navedeni sud Rješenjem broj 65 0 K 508851 15 Kps od 7. septembra 2015. godine potvrdio optužnicu Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 0 KT 0074890 14 od 4. septembra 2015. godine.
26. Nadalje iz informacije Općinskog suda proizlazi da je Rješenjem navedenog suda broj 65 0 K 508851 15 KV 3 od 9. septembra 2015. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 508851 15 Kž 2 od 15. septembra 2015. godine, apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca iz osnova propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH, tako da po navedenim rješenjima pritvor traje do 9. novembra 2015. godine ili do druge odluke suda.
27. Apelant nije dopunio apelaciju, niti je u međuvremenu osporio rješenja iz prethodne tačke ove odluke, tako da Ustavni sud u takvim okolnostima nema ovlaštenje preispitivati rješenja koja su donesena nakon podnošenja predmetne apelacija, a koja apelant nije osporio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelacijom se ukazuje da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i prava iz člana 6. Evropske konvencije. U suštini, apelacijom se ukazuje da iz prezentiranih dokaza Kantonalnog tužilaštva ne proizlazi da postoji dovoljno činjenica koje bi upućivale na zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu se apelacijom posebno akcentira segment ocjene dokaza kao i njihova vjerodostojnost, posebno iskaz svjedoka – oštećene mldb. A.A., koja u momentu davanja iskaza nije imala 14 godina, što upućuje na zaključak da nije bila maloljetnik u smislu člana 2. stav 10. KZFBiH u vezi s članom 95. stav 2. i članom 96. ZKPFBiH. Uz to se u apelaciji ističe da je Kantonalno tužilaštvo uzelo iskaz oštećene A.A. u vrijeme dok je bila dijete, bez pribavljenog nalaza i mišljenja nadležnog sudskog vještaka da je ona sposobna shvatiti značaj svog prava da ne mora svjedočiti, niti je odricanje od prava da ne mora svjedočiti uneseno u zapisnik, pa se u takvim okolnostima radi o nezakonitom dokazu na kojem se ne može zasnivati sudska odluka. Apelacijom se, između ostalog, nastoje diskreditirati i ostali dokazi, posebno iskazi svjedoka koji su, prema apelantovoj ocjeni, potpuno irelevantni, pri čemu je posebno naglašeno da u spisu ne postoji niti jedan materijalni dokaz na kojem bi se mogao zasnovati zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Stoga su, prema apelantovoj ocjeni, redovni sudovi, prilikom utvrđivanja osnovane sumnje, postupali arbitrarno i pristrano s isticanjem samo onoga što ne ide u prilog apelantu, pri čemu su grubo zanemarili ono što apelantu ide u prilog.
29. Apelacijom se osporava i postojanje posebnih pritvorskih razloga koji su bili osnov za produženje pritvora i koji su predviđeni odredbama člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKPFBiH. U tom pravcu apelacijom se, između ostalog, ukazuje na nedostatno i irelevantno obrazloženje redovnih sudova. Ukazuje se da su redovni sudovi propustili konkretizirati mogućnost ponavljanja krivičnog djela jer navedena mogućnost mora biti očekivana i predvidljiva. Apelacijom se ukazuje da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri obrazložili ni zašto mjeru pritvora nije bilo moguće zamijeniti nekom drugom blažom mjerom.
30. Nadalje se ukazuje da su redovni sudovi, proizvoljnom ocjenom dokaza, prekršili fundamentalno krivično-procesno načelo pretpostavke nevinosti, koje propisuje odredba člana 3. stav 1. ZKPFBiH i član 6. stav 2. Evropske konvencije i to tvrdnjom sudova da je apelant iskazao posebnu upornost u činjenju krivičnog djela za koje se sumnjiči, i to u periodu od 2007. do 2013. godine. Prema navodima apelacije, u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti u odnosu na apelanta, a pogotovo ne naročite, koje bi opravdale bojazan da će apelant boravkom na slobodi „nastaviti kriminalnim putem“ pa na taj način redovni sudovi, takvim neosnovanim tvrdnjama, grubo krše načelo pretpostavke nevinosti. Apelacijom se naglašava da je apelant porodičan čovjek, otac dvoje maloljetne djece, da ranije nije osuđivan, i da se kao direktor škole (apelant je u međuvremenu razriješen te dužnosti) uvijek trudio unaprijediti rad škole i da niko od zaposlenika škole, roditelji učenika i sami učenici nikada nisu imali bilo kakve pritužbe.
31. Zahtjev za donošenje privremene mjere je obrazložen činjenicom da je kod apelanta došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja, odnosno porasta anksioznosti i depresivnosti uzrokovanih lišavanjem slobode i boravkom u pritvoru, što je konstatovano u nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra koji je sačinjen nakon što je apelant pregledan po nalogu Kantonalnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
32. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da tokom postupka nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, budući da je tokom postupka dovoljno, savjesno i nepristrano ispitan osnovni uvjet za određivanje mjere pritvora koji se odnosi na osnovanu sumnju, te da su tokom postupka poštovana apelantova prava kako u skladu s odredbama ZKPFBiH tako i u skladu s Evropskom konvencijom. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
33. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore u odnosu na isticanje razloga da nije ispunjen opći uvjet o određivanju pritvora, kao i da su paušalno ocijenjeni posebni pritvorski razlozi, što je istaknuto i u žalbi, o čemu je odluku donio Kantonalni sud koji je žalbu odbio kao neosnovanu.
34. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istaklo da ne stoje navodi izneseni u apelaciji koji se odnose na saslušavanje svjedoka maloljetnika koji je oštećen krivičnim djelom, pogotovo imajući u vidu da se apelantu stavlja na teret izvršenje krivičnog djela spolnog odnošaja s djetetom zloupotrebom položaja. U tom pravcu je naglašeno da, ako bi se isključila mogućnost saslušanja svjedoka maloljetnika koji je objekat krivičnog djela, time bi bilo potpuno nemoguće dokazati izvršenje tog krivičnog djela. Naglašeno je još da je Kantonalno tužilaštvo provelo vještačenje oštećene A.A. te da je u naredbi za vještačenje posebno zatraženo da se vještaci izjasne i na okolnosti sposobnosti oštećene A.A. da učestvuje u postupku, što dovoljno govori da je Kantonalno tužilaštvo imalo u vidu da se radi o maloljetnoj osobi koja je oštećena krivičnim djelom, pri čemu je navedeni organ uzeo u obzir uzrast oštećene, njezinu duševnu razvijenost i sve druge okolnosti. Posebno je ukazano na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o posebnoj prirodi krivičnog djela i posebnom zaštitnom objektu, pa je i iz tog razloga nužno postojanje mjere pritvora iz detaljno obrazloženih razloga kako je Kantonalno tužilaštvo predložilo u svom prijedlogu za produženje mjere pritvora, a redovni sudovi prihvatili i obrazložili u svojim rješenjima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
35. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase: Član 2.
Značaj izraza u ovom zakonu (9) Dijete je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila četrnaest godina života. (10) Maloljetnik je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila osamnaest godina života.
Član 207.
Spolni odnošaj sa djetetom (1) Ko izvrši spolni odnošaj sa djetetom ili s njim izjednačenu spolnu radnju sa djetetom kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(3) Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom zloupotrebom položaja (član 205. Spolni odnošaj zloupotrebom položaja, stav 2), kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
36. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 96.
Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci (1) Ne može se saslušati kao svjedok:
d) maloljetna osoba koja, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.
Član 97.
Osobe koje mogu odbiti svjedočenje (1)Svjedočenje mogu odbiti:
a)bračni, odnosno vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog, b)roditelj ili dijete, usvojitelj ili usvojenik osumnjičenog odnosno optuženog.
(2)Organ koji vodi postupak dužan je da osobe iz stava 1. ovog člana, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom upozori da mogu odbiti svjedočenje. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik.
Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za to krivično djelo može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna,
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanjem na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost
37. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. a)Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije
39. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (nezakoniti dokazi i proizvoljna ocjena dokaza).
40. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03). U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju mjere pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).
41. Saglasno navedenome, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, preuranjena.
b) Dopustivost u odnosu na ostala prava
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 508851 15 Kž od 15. jula 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporeno rješenje doneseno je 15. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. jula 2015. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostala prava ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
44. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije odnosno, iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na kršenje člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c. Evropske konvencije
45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
46. Član 5. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
47. Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode i da se, prema raspoloživim podacima, još uvijek nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnih sudova o određivanju odnosno produženju mjere pritvora, pri čemu se apelant poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud također podsjeća da će predmet razmatranja u ovoj odluci biti isključivo rješenja koja je apelant osporio predmetnom apelacijom.
48. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).
49. U vezi s apelacionim prigovorima o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti u kontekstu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istaknuo da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret uvjet sine qua non za zakonito određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. Također je navedeno da ti standardi ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe, koja je pritvorena po osnovu navedenog člana, unaprijediti daljnju istragu tako da se potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36).
50. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su oba vijeća redovnih sudova na osnovu provedenih dokaza utvrdila da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, o čemu su dala, prema ocjeni Ustavnog suda, relevantne razloge. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. U tom pravcu Ustavni sud naglašava da je prvostepeno vijeće razmotrilo sve dostavljene dokaze koji je u spis priložilo Kantonalno tužilaštvo i to, između ostalog, zapisnike o saslušanju oštećene i svjedoka koji su sačinjeni pred Kantonalnim tužilaštvom, nalaze i mišljenja vještaka psihologa i psihijatara o vjerodostojnosti iskaza oštećene, te njezinoj procesnoj sposobnosti da učestvuje u postupku i sl., kao i druge dokaze koji su taksativno navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja. Ustavni sud smatra da je prvostepeno vijeće dalo dovoljno jasno obrazloženje o utvrđenju, do kojeg je došlo razmatranjem ponuđenih dokaza, pri čemu je Kantonalni sud, razmatrajući identične navode ovima iz apelacije, u cijelosti prihvatio argumentaciju prvostepenog vijeća da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s apelacionim prigovorima kojima se nastoji diskreditirati iskaz mldb. A.A. koji je dat pred Kantonalnim tužilaštvom zbog činjenice što se, prema apelantovim tvrdnjama, oštećena nije mogla ispitati u smislu člana 96. stav 1. tačka d) ZKPFBiH jer je u trenutku davanja iskaza bila dijete (maloljetnik koji nije navršio 14 godina) Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je Kantonalno tužilaštvo tokom preduzimanja istražnih radnji, suprotno apelantovom stavu, imalo u vidu starosnu dob oštećene, o čemu se detaljnije izjasnilo i samo Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju. Ustavni sud također podsjeća da u zavisnosti od godina starosti krivično zakonodavstvo BiH razlikuje nekoliko kategorija maloljetnika i to maloljetnik koji nije navršio 14 godina, mlađi maloljetnik (od 14 do 16 godina), te stariji maloljetnik (od 16 do 18 godina). Shodno navedenom, oštećena je u konkretnom slučaju u trenutku davanja iskaza imala status maloljetnika koji nije navršio 14 godina, s tim da relevantne odredbe ZKPFBiH koje se tiču svjedočenja ne prave distinkciju između djeteta i maloljetnika u smislu na koji se apelacijom sugerira, već sve osobe koje nisu navršile 18 godina podvode pod pojam maloljetnik. Osim toga, Ustavni sud smatra da ovakvi prigovori koji su usmjereni na postojanje nezakonitih dokaza, na čemu apelant zapravo i zasniva navode o nepostojanju osnovane sumnje spadaju u opseg člana 6. stav 1. Evropske konvencije, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru razmatranja dopustivosti predmetne apelacije, pa se takvi prigovori u ovoj fazi postupka čine preuranjenim. Konačno, Ustavni sud ponovo podsjeća na stav Evropskog suda (op.cit. O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva) da činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su provedeni dokazi u dovoljnoj mjeri za ovu fazu postupka redovnim sudovima ukazali na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, koja je, u konkretnom slučaju, opravdala pritvor. Posebni pritvorski razlozi
51. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni posebni pritvorski razlozi iz tač.
c) i d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH jer, prema apelantovoj ocjeni, takvi razlozi ne postoje, pri čemu redovni sudovi u vezi s tim nisu dali relevantno obrazloženje jer su propustili da konkretiziraju mogućnost ponavljanja krivičnog djela koja mora biti očekivana i predvidljiva, a ne apstraktna odnosno, kako apelant tvrdi, redovni sudovi nisu dostatno obrazložili, niti su učinili vjerovatnim postojanje vanrednih okolnosti i narušavanje javnog reda koje bi opravdalo pritvor. Prema apelantovoj ocjeni data obrazloženja redovnih sudova su zasnovana na pretpostavkama, a ne na relevantnim dokazima, pa apelant ukazuje na arbitrarnost obrazloženja redovnih sudova. Opasnost od ponovnog počinjenja krivičnog djela
52. U vezi s ispunjenjem navedenog pritvorskog razloga Ustavni sud podsjeća da se pritvor, shodno članu 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, može odrediti pod uvjetom da postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo kao uvjet sine qua non, te ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti uz uvjet da se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
53. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda, zauzet u predmetu Clooth protiv Belgije, na koji se drugostepeno vijeće pozvalo u osporenom rješenju, da ozbiljnost neke optužbe može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječili bilo kakve pokušaje da počini daljnja krivična djela. No, međutim, između ostalih uvjeta, potrebno je da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, a posebno prošlosti i osobnosti dotične osobe (vidi, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225).
54. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće u vezi s postojanjem ovog pritvorskog razloga istaklo „da opasnost od ponavljanja krivičnog djela nije striktno vezana samo za ponašanje osumnjičenog u pogledu izvršenja krivičnih djela u prošlosti, već se dovodi u vezu sa konkretnom situacijom“ kao i to „da su radnje izvršenja u obilježju navedenog krivičnog djela trajale godinama prije nego je oštećena prijavila osumnjičenog, što dovoljno ukazuje na upornost u izvršenju krivičnog djela“. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da redovnim sudovima nije bila sporna činjenica da apelant ranije nije bio osuđivan, niti činjenica da je u međuvremenu razriješen dužnosti direktora škole jer su, kako su naveli redovni sudovi, tokom postupka dovoljno cijenjene sve okolnosti konkretnog slučaja, a prije svega „priroda i način izvršenja krivičnog djela kao i veliki broj radnji izvršenja u periodu od 2007. godine do 2013. godine“.
55. Ustavni sud, međutim, imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, cijeni da je u osporenim rješenjima izostala sveobuhvatna analiza činjenica vezanih za utvrđivanje osnovanosti produženja pritvora bazirana na navedenim standardima.
56. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant nije evidentiran u krivičnoj evidenciji, što redovni sudovi prema obrazloženjima osporenih odluka uopće nisu cijenili, a trebali su prema ocjeni Ustavnog suda u kontekstu procjene apelantovog ponašanja u prošlosti, kako nalaže standard Evropskog suda. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da se u skladu s citiranom praksom Evropskog suda, prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga, posebno uzima u obzir upravo ličnost osumnjičenika, njegova osobnost i ponašanje u prošlosti. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja ne zapaža da su navedene okolnosti posebno cijenjene, kako nalažu standardi Evropske konvencije, već su navedene okolnosti cijenjene isključivo u kontekstu „prirode i načina izvršenja krivičnog djela i velikog broja radnji izvršenja u periodu od 2007. do 2013. godine“, što je suprotno stavu Evropskog suda. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelant osumnjičen da je počinio krivično djelo iz člana 207. stav 3. KZFBiH, koje je povezano s funkcijom koju je apelant obavljao, pa se u takvim okolnostima postavlja pitanje kakav je rizik da će apelant ponoviti krivično djelo koje mu je stavljeno na teret ako je u međuvremenu razriješen dužnosti direktora škole kao i dužnosti nastavnika. Uz to, Ustavni sud podsjeća da je redovnim sudovima činjenica da je apelant razriješen dužnosti direktora škole, odnosno nastavnika te škole, bila osnov za zaključak da ne postoje razlozi za primjenu pritvorskog razloga iz tačke b) stav 1. člana 146. ZKPFBiH (koluzioni razlozi), ali da navedena činjenica nije uzeta u obzir prilikom razmatranja pritvorskog razloga iz tačke c) citiranog člana, što ukazuje na kontradiktornost obrazloženja redovnih sudova.
57. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz raspoloživih dokaza ne proizlazi da je u postupku provedena stručna procjena vjerovatnosti da će apelant ponoviti krivično djelo koje mu se stavlja na teret kako bi redovni sudovi učinili vjerovatnom bojazan da bi apelant mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se sumnjiči, koja bi opravdala postojanje ovog pritvorskog razloga (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stav 96). Ustavni sud podsjeća da je Evropskom sudu u citiranom predmetu upravo propust nadležnih organa da obave stručnu procjenu vjerovatnosti da će podnosilac zahtjeva ponoviti krivično djelo u svjetlu činjenice da podnosilac zahtjeva ranije nije bio osuđivan i da je u međuvremenu razriješen dužnosti koju je obavljao bio dovoljan razlog za zaključak da osnova koja se zasniva na riziku od ponovnog počinjenja krivičnog djela nije sama po sebi opravdala nastavak pritvora podnosioca zahtjeva.
58. Dovodeći standarde Evropskog suda u vezu s konkretnim slučajem Ustavni sud smatra da redovni sudovi prilikom razmatranja ovog pritvorskog razloga nisu ispoštovali navedene standarde Evropskog suda jer ponuđenim obrazloženjem redovni sudovi nisu uvjerili Ustavni sud da postoje, odnosno nisu konkretizirali naročite okolnosti koje bi opravdale bojazan da će apelant ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno za koje se sumnjiči.
59. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo da samo u skladu sa zakonom može biti pritvoren, zagarantirano članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije u odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Zaštita javnog reda
60. U vezi s prigovorima koji se tiču zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora iz tačke
d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
61. Rizik od narušavanja javnog reda jedan je od najosjetljivijih razloga za procjenu je li odbijanje puštanja pritvorenika na slobodu osnovano ili ne. Pri procjeni opravdanosti mjere pritvora Evropski sud smatra da se ta osnova može uzeti u obzir samo izuzetno u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje pritvorenika na slobodu zaista narušilo javni red. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora, barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uvjetom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). Osim toga, Ustavni sud zapaža da Komitet ministara Vijeća Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Vijeća Evrope o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec 2006)13).
62. Ustavni sud nadalje podsjeća da je Evropski sud u predmetu Lakatoš i dr. protiv Srbije utvrdio kršenje prava aplikanata na slobodu i sigurnost u situaciji kada su domaći sudovi aplikantima produžavali pritvor s prilično apstraktnog i formalističkog stajališta uzimajući u obzir samo ozbiljnost moguće kazne i prirodu navodnog krivičnog djela, što je za Evropski sud bilo neprihvatljivo (vidi, Evropski sud, Lakatoš i dr. protiv Srbije, presuda od 7. januara 2014. godine, aplikacija broj 3363/08, stav 97).
63. Ustavni sud nalazi za shodno na ovom mjestu podsjetiti na Izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz augusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“, čija je svrha bila razmotriti postupak određivanja pritvora kojim se bolje štite prava i koji bi bio u većoj mjeri usaglašen s široko prihvaćenim međunarodnim standardima. OSCE je tom prilikom podsjetio da prema relevantnom zakonu u Bosni i Hercegovini sudija ne smije pribjegavati restriktivnijim ograničenjima od onih koja su nužna u datim okolnostima. Međutim, postoje izvjesne nedosljednosti u praktičnoj primjeni zakona, od kojih neke izazivaju zabrinutost u pogledu poštovanja prava optuženih osoba jer neki aspekti ukazuju na praksu u Bosni i Hercegovini koja nije u potpunosti usaglašena s potrebom za odgovarajućim obrazloženjem ograničavanja prava na slobodu ličnosti.
64. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH, OSCE je tom prilikom istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. Zatim, da je Evropski sud, u jednom od malobrojnih predmeta koji se odnosi na primjenu ovog osnova za pritvor, utvrdio da se ovaj osnov može koristiti samo kada činjenice pokazuju da bi puštanjem optuženog na slobodu zaista bio narušen javni red, a da je u predmetu I.A. protiv Francuske razjasnio da nije dovoljno puko pozivanje na apstraktan način na prirodu datog krivičnog djela, okolnosti pod kojima je počinjeno i eventualne reakcije porodice žrtve.
65. Analizirajući primjenu ovog osnova za pritvor u Bosni i Hercegovini, OSCE je istakao da su se nejasnoće u pogledu koncepta javnog reda i u pogledu pritvora kao preventivne, a ne kaznene mjere negativno odrazile na domaću sudsku praksu, da u brojnim predmetima određivanja pritvora po ovom osnovu obrazloženje otprilike glasi „ako je krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora u trajanju od deset godina, a imajući na umu način na koji je krivično djelo izvršeno… i posljedice krivičnog djela … sud nalazi da su način i posljedice krivičnog djela takvi da nalažu određivanje mjere pritvora u interesu sigurnosti građana“. OSCE je zaključio da ovakvo nizanje argumenata ne sadrži sveobuhvatan koncept javnog reda nego se zadržava na ranijoj ugroženosti javne sigurnosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno ili zbog posljedica navodnog djela. Zatim je OSCE istakao da ovakva obrazloženja također ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsređenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i najzad da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zapriječena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivično-procesni zakoni.
66. Konačno, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu zauzetu u Odluci broj AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2930/15 od 16. septembra 2015. godine, st. 72 i 73, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud upravo na osnovu prakse Evropskog suda utvrdio kršenje prava apelanata na ličnu slobodu i sigurnost u kontekstu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz tačke d) stav 1. člana 146 ZKPFBiH. Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, istakao da su: „Redovni sudovi, pri određivanju i produženju pritvora apelantima iz zakonskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, u smislu stavova Evropskog suda postupali sa apstraktnog i formalističkog stanovišta, pri čemu su propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak tog suda da će puštanje apelanata na slobodu rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.“
67. Sublimirajući navedene standarde Ustavni sud podsjeća da se navedeni osnov za određivanje mjere pritvora može uzeti u obzir samo izuzetno i to u „posebnim okolnostima“ pri čemu se moraju navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći, pri čemu ozbiljnost moguće kazne i priroda krivičnog djela, na čemu su redovni sudovi u konkretnom slučaju suštinski zasnovali stav o postojanju ovog zakonskog razloga za produženje pritvora, nisu relevantni razlozi za primjenu ovog pritvorskog osnova.
68. Dovodeći standarde Evropskog suda u vezu s konkretnim slučajem Ustavni sud iz osporenih rješenja zapravo ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge za postojanje stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanta na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako konačno proizlazi iz tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanja javnog reda“.
69. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi primjenu ovog zakonskog osnova u suštini vezali za težinu krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči, posljedice krivičnog djela na mldb. oštećenu, osjetljivost šire javnosti kada su u pitanju krivična djela koja su usmjerena prema maloljetnicima, te nepovjerenje šire javnosti u obrazovni sistem. Ustavni sud ove navode redovnih sudova koji su poslužili kao osnov za primjenu pritvorskog razloga iz tačke d) stav 1. člana 146. KPZFBiH smatra irelevantnim kada je riječ o uvjetu za određivanje ili produženje pritvora apelantu. Navedeno, prije svega, iz razloga što redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan dokaz, niti bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopće moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.
70. Uz to, Ustavni sud posebno naglašava, u kontekstu obrazloženja redovnih sudova koji su primjenu ovog posebnog zakonskog osnova za produženje mjere pritvora vezali za težinu krivičnog djela, da ma koliko neko krivično djelo bilo teško, ono per se ne može opravdati pritvor iz osnova koji propisuje tačka d) stav 1. člana 146. ZKPFBiH. U tom pravcu Ustavni sud ponovo ukazuje na stav Evropskog suda da težina kazne nije dokaz, niti može opravdati tvrdnju da je ugrožena sigurnost i imovina građana (vidi, Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, serija A, broj 241-A, st. 90. i 91) bez drugih konkretnih dokaza ili indicija koji bi opravdali zaključak da će doći do određenih nemira, protesta, osveta ili opasnosti po javni red (vidi Evropski sud, Kemmache protiv Francuske, presuda od 27. novembra 1991. godine, serija A, broj 218, stav 51). Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja takve dokaze, odnosno indicije ne zapaža. Osim navedenog, Ustavni sud iz osporenih rješenja ne zapaža ni da su redovni sudovi prilikom odlučenja ispitali da li apelant zaista predstavlja opasnost za javnu sigurnost (op. cit. Peša protiv Hrvatske, stav 103). U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je Evropskom sudu upravo propust nacionalnih sudova da ispitaju da li podnosilac zahtjeva predstavlja opasnost za javnu sigurnost bio jedan od razloga za zaključak da se tvrdnje Vlade koje se pozivaju na zaštitu javnog poretka ne mogu smatrati dostatnim za određivanje i produžavanje pritvora podnosiocu zahtjeva.
71. Kako su u osporenim rješenjima izostali konkretni dokazi da će zaista i doći do narušavanja javnog reda ukoliko apelant bude pušten iz pritvora, na kojima insistiraju standardi Evropskog suda, pri čemu su redovni sudovi strah od narušavanja javnog reda zasnovali na razlozima koji su nedostatni za primjenu ovog pritvorskog osnova, odnosno kao što je i OSCE svojevremeno u svome Izvještaju zaključio – usredsređujući se na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno umjesto na njegove eventualne buduće posljedice ako se apelantu ne odredi odnosno ne produži pritvor, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na zakonit pritvor zagarantiran članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije i u odnosu na postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
Alternativne mjere
72. U kontekstu apelantovog prigovora da redovni sudovi nisu dali relevantno obrazloženje ni u vezi s mogućnošću primjene alternativnih mjera koje zamjenjuju mjeru pritvora Ustavni sud podsjeća da sudski organ prilikom odlučenja mora biti svjestan da je lišavanje slobode nasuprot pravu na sigurnost kao osnovnom ljudskom pravu ultima ratio, te da alternative moraju biti upotrijebljene ako se može postići cilj (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud Stögmuller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, serija A, broj 9, stav 15). U tom pravcu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, razmatrajući okolnosti koje opravdavaju postojanje posebnih zakonskih razloga za produženje mjere pritvora, naveli „da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za izricanje neke od alternativnih mjera koje zamjenjuju mjeru pritvora“ odnosno „da se u konkretnom slučaju ista svrha ne bi mogla postići nikakvim blažim mjerama od pritvora, zbog čega je pritvor adekvatna i neophodna mjera u ovoj fazi postupka“.
73. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi izveli zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu alternativnih mjera, prije svega, kako je istakao Kantonalni sud, imajući u vidu okolnosti koje opravdavaju postojanje posebnih zakonskih razloga za produženje pritvora, koji, kako je navedeno u prethodnim tačkama ovog obrazloženja, ne korespondiraju sa standardima Evropske konvencije iznesenim u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje redovnih sudova u vezi s primjenom alternativnih mjera zapravo paušalno i proizvoljno.
74. Uzimajući u obzir da je pritvor koji je apelantu produžen osporenim rješenjima u međuvremenu istekao, Ustavni sud naglašava da samim tim nije bilo osnova da se osporena rješenja ukinu, te da je u takvim okolnostima sasvim dovoljno što je ovom odlukom ukazano na propuste redovnih sudova prilikom produženja mjere pritvora apelantu.
75. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačke c. Evropske konvencije u kontekstu nepostojanja posebnih pritvorskih razloga iz tač. c) i d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH.
Pretpostavka nevinosti
76. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
77. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
78. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u kontekstu ocjene dokaza odnosno postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
79. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u već citiranom predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (…). U svom relevantnom aspektu članak 6. stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali također obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudbene vlasti (…)“, (op. cit. Peša protiv Hrvatske, stav 138).
80. Za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njezina tačna formulacija i c) njezino značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
81. Apelacijom se ukazuje na kršenje principa presumpcije nevinosti, prije svega, u kontekstu proizvoljne ocjene dokaza prilikom utvrđivanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, posebno apostrofirajući tvrdnju redovnih sudova „da je osumnjičeni iskazao posebnu upornost u činjenju krivičnog djela za koje se sumnjiči i to u periodu od 2007. godine do 2013. godine“. Dovodeći navedene principe u kontekst s apelacionim prigovorima Ustavni sud je izvršio sadržajnu analizu obrazloženja osporenih rješenja s posebnim osvrtom na dio obrazloženja u kojem je sadržan citirani navod.
82. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da se dio rečenice na koju se apelacijom ukazuje nalazi u stavu 5. na strani 5. prvostepenog rješenja i koja izvorno glasi: „Naime, vijeće je posebno imalo u vidu činjenicu da je osumnjičeni kao nastavnik, odnosno kao direktor škole zloupotrebljavao svoj položaj u dužem vremenskom periodu i to od 2007. do 2013. godine, čime je iskazao svoju posebnu upornost u činjenju krivičnog djela za koje se sumnjiči.“ Isto tako Ustavni sud primjećuje da se slično izražavanje nalazi i u drugostepenom rješenju na strani 2. stav 4. obrazloženja koje glasi: „Radnje izvršenja u obilježju navedenog krivičnog djela, trajale su godinama prije nego što je oštećena prijavila osumnjičenog, što dovoljno ukazuje na upornost u izvršenju krivičnog djela“. Ustavni sud, iako i sam smatra da navodi sudova zvuče kao da je pravomoćno već utvrđeno da je apelant počinio navedeno krivično djelo na način i u periodu kako se navodi osporenim odlukama i da se to moglo napisati tako da bude jasno da je riječ o istrazi, a ne pravomoćno presuđenoj stvari, ipak zapaža da redovni sudovi nigdje u osporenim rješenjima, pa tako ni u spornim rečenicama nisu naveli bilo kakvu tvrdnju vezano za apelanta, a da nisu koristili riječi kao što su „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja“, što je upravo vidljivo iz citiranih rečenica redovnih sudova koji su koristili izraze „osumnjičeni“ i „krivično djelo koje mu se stavlja na teret“.
83. Shodno tome, imajući u vidu prethodno iznesene principe, Ustavni sud na osnovu sadržajne analize spornog izražavanja i obrazloženja u cjelini ne može izvesti zaključak da su redovni sudovi prejudicirali apelantovu krivnju u kontekstu na koji je apelant ukazao. Ustavni sud, također, podsjeća da se u vezi s apelantovim prigovorima o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se sumnjiči detaljnije izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši prigovore neosnovanim. Ustavni sud isto tako naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, odnosno da je sporno izražavanje izneseno kada su se redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza prethodno već uvjerili da predočeni dokazi u spisu u dovoljnoj mjeri za tu fazu postupka ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Uz to, Ustavni sud posebno naglašava da osporena rješenja nisu, niti su bila namijenjena medijima i javnosti. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni prigovori neosnovani, te da spornim izražavanjem na koje je apelant ukazao, nije prekršeno načelo pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
84. Ustavni sud zaključuje da u dijelu postupka do podnošenja apelacije nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
85. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u svrhu određivanja odnosno produženja pritvora postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačke c) i d) ZKPFBiH zasnovali na nedostatnim i neindividualiziranim razlozima, koji ne korespondiraju sa standardima Evropske konvencije.
86. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno načelo presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sudovi spornim izražavanjem, koje apelant dovodi u kontekst proizvoljne ocjene dokaza prilikom utvrđivanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, nisu prejudicirali apelantovu krivnju.
87. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
88. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
89. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman