Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1085/14 (V. M. i S. R.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1085/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1085/14, rješavajući apelacije Vladimira Mijača i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Vladimir Mijač, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 PS 043186 13 PŽ 2 od 20. decembra 2013.
godine;
Sara Ristić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 025602 13 REV od 5. decembra 2013.
godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1085/14 Vladimir Mijač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 10. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 PS 043186 13 PŽ 2 od 20. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, u pravnoj stvari tužitelja „Dijalston“ d.o.o. Jelah, utvrđeno je da je nedopušteno izvršenje na određenim pokretnim stvarima (metalna krovna konstrukcija) tužitelja kao treće osobe, a koje su određene za prodaju zaključkom Općinskog suda u Travniku u izvršnoj stvari apelanta kao tražitelja izvršenja protiv izvršenika „Bosna drvo“ d.o.o. Vitez, radi naplate novčanog potraživanja. Sud je zaključio da je tužitelj u toku postupka dokazao da je vlasnik zgrade na kojoj se nalazi sporna metalna krovna konstrukcije koja je predmet izvršenja, odnosno da je navedenu zgradu kupio od izvršenika, te da sporna krovna konstrukcija predstavlja po svojoj naravi funkcionalnu cjelinu zgrade i ne može se smatrati zasebnom cjelinom. Obzirom da je utvrđeno da tužitelj na predmetu izvršenja ima pravo vlasništva, koje sprječava izvršenje, sud je zaključio da je izvršenje na tom predmetu nedopušteno u smislu odredaba člana 53. Zakona o izvršnom postupku.
2. AP-1092/14 Sara Ristić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Špionice, koju zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnijela je 10. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 025602 13 REV od 5. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje određeno rješenjem Općinskog suda u Srebreniku (prvostepenu odluku je donio Općinski sud Gradačac) na proizvodno-upravnom objektu i skladišno-prodajnom objektu u Špionici, a koje je određeno procjenom i prodajom navedenih nekretnina. U postupku je utvrđeno da je apelantica, kao zakonski zastupnik pravnog lica „Saramerc“ d.o.o. Srebrenik, potpisala Sporazum kojim se navedeno društvo (zajedno sa DJL „Sarpex“ Srebrenik, kao založnim drugodužnikom) saglasilo da se izvrši javna prodaja spornih nekretnina na kojima je zasnovano založno pravo u korist založnog povjerioca-Tuzlanske banke D.D. Tuzla, u slučaju da potraživanje prema založnom povjeriocu ne bude izmireno u ugovorenom roku, te da će založni povjerilac moći zahtijevati prodaju založenih nekretnina u izvršnom postupku. Sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je, kao fizičko lice, svojim sredstvima izgradila sporne objekte, niti da se radi o institutu građenja na tuđem zemljištu, nego je, naprotiv, utvrđeno da se radi o objektima koji su upisani u zemljišnim knjigama kao vlasništvo kao pravnog lica „Saramerc“ d.o.o. Srebrenik i koji su služili za obavljanje poslovne djelatnosti „Saramerc“ d.o.o. Srebrenik. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica nije dokazala da u pogledu predmeta izvršenja ima neko pravo koje sprječava izvršenje i na osnovu kojeg bi bilo opravdano proglasiti nedopuštenim izvršenje na spornim nekretninama.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1085/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman