Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3083/15 („Bosna-Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, P. B.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3083/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3083/15, rješavajući apelacije „Bosna-Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Bihać i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Bosna-Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Bihać, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 036818 13 Gž od 14. aprila 2015. godine;
„Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022046 14 Gž od 8.
juna 2015. godine;
Obrad Kuprešak, Milomir Kuprešak i Radana Kuprešak, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044494 12 Rev od 28. maja 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3083/15 „Bosna-Sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa „Milas, Martinović i Partneri“, advokatsko društvo iz Mostara, podnio je 23. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 036818 13 Gž od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelant je obavezan da tužitelju na ime naknade štete, koju štetu, prema tvrdnji apelanta, je apelant pretrpio uslijed tjelesnog povrjeđivanja dana 30. oktobra 2009. godine, kada ga je, kao pješaka, u Sarajevu, udario trolejbus u vlasništvu KJKP „Gras“ Sarajevo, a koje vozilo je bilo osigurano kod apelanta, isplati iznos od 2.500,00 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelant učinio ponudu tužitelju za isplatu iznosa od 2.500,00 KM na ime naknade štete po svim vidovima nematerijalne i materijalne štete, pa je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete i za ovaj ponuđeni iznos od 2.500,00 KM. Naime, sud je zaključio da je radi toga žalbu u tom dijelu valjalo uvažiti i obavezati apelanta na isplatu ponuđenog iznosa od 2.500,00 KM na ime naknade štete tužitelju iz predmetnog štetnog događaja, a kako je šteta u navedenom iznosu sada dosuđena tužitelju prema učinjenoj ponudi, to je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete preko ovog sada dosuđenog iznosa.
2. AP-3806/15 „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa „Milas, Martinović i Partneri“, advokatsko društvo iz Ljubuškog, podnio je 31. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 022046 14 Gž od 8. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati određeni novčani iznos, i to: na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime troškova liječenja. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je prvostepeni sud, suprotno neosnovanim navodima apelanta, pravilno postupio kada je glede zadobivenih povreda tužiteljice prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke iz kojeg proizilazi da je kod tužiteljice, nakon završenog liječenja došlo do umanjenja životne aktivnosti od 4% zbog umanjene pokretljivosti vrata u lakom stepenu, da je trpjela bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg deset dana i slabog u trajanju od 30 dana, kao i da je primarni strah jakog intenziteta trpjela u trenutku ozljeđivanja, a potom sekundarni strah koji se manifestirao kao zabrinutost za ishod liječenja u trajanju od 15 dana. Imajući u vidu navedeno i relevantnu odredbu Zakona o obligacionim odnosima, sud je za sve vidove nematerijalne štete utvrdio adekvatne novčane iznose, koji predstavljaju odgovarajuću novčanu naknadu, te odlučio kao u izreci presude.
3. AP-3829/15 Obrad Kuprešak, Milomir Kuprešak i Radana Kuprešak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Laktaša, koje zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac, advokati iz Banja Luke, podnijeli su 4. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044494 12 Rev od 28. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi „Zaštitni fond RS“ i „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški obavežu da im solidarno isplate na ime naknade materijalne i nematerijalne štete (nastale uslijed smrti bliskog lica) određene novčane iznose. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je, odlučujući o tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženog, pravilno prvostepeni sud pošao od činjenice da korisnik i vlasnik bicikla sa motorom u momentu kada se desila nesreća (3. juna 2007. godine) nije imao obavezu da zaključuje ugovor o obaveznom osiguranju (obaveza osiguranja bicikla sa motorom je uvedena tek 8. augusta 2007. godine), tako da u skladu sa relevantnim zakonskim propisima proizilazi da prvotuženi nije bio u obavezi da stane na mjesto nesavjesnog vlasnika-korisnika takvog vozila. Nadalje, utvrđeno je da je, u pogledu drugotuženog, prvostepeni sud našao da apelanti nisu proveli ni jedan dokaz na okolnost nastanka predmetne štete, niti su dokazali visinu materijalne i nematerijalne štete, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na ovog tuženog. Osim toga, sud je zaključio da nije bilo moguće utvrditi uzročnu vezu između smrti prednika apelanata i naleta vozila Lada, kao opasne stvari, odnosno, da li su, povrede, koje su dovele do smrti R.K., nastale u trenutku pada motora, na kojem je bio, kao suvozač i proklizavanja istog po putu, ili je smrt nastupila u momentu kontakta vozila Lada sa prevrnutim motorom. Dakle, sud je zaključio da ovu odlučnu činjenicu, od koje zavisi osnov, kao i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, mogao je utvrditi samo vještak medicinske struke, a koje vještačenje nije predloženo, ni provedeno tokom postupka.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3083/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman