Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2014/14 (E.M. i drugi)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2014/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2014/14, rješavajući apelacije E.M. i Mehmeda Topčagića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
E.M. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 025825 13 REV od 20. februara 2014. godine i Mehmed Topčagić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 010398 13 GŽ od 3. aprila 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2014/14 E.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ljiljana Stajić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 5. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 025825 13 REV od 20. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda u Banjoj Luci, kojom je potvrđena odbijajuća prvostepena presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci u predmetu utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina. Apelant je. također, obavezan da tuženima naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je sporni ugovor zaključen (između apelanta i prednika 1993. godine u Banjoj Luci) u pismenoj formi, te potpisan od strane punomoćnika apelanta i prednika tuženih i dva svjedoka. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da sporni ugovor, suprotno tvrdnji apelanta, ispunjava formu iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, jer je zaključen u skladu sa zakonom. Dalje je Vrhovni sud naveo da apelant nije izveo niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da je bio pod teškim i ozbiljnim strahom, te pritiskom da mora napustiti Banju Luku, na čemu on zasniva svoju tvrdnju o izostanku dobrovoljnosti za zaključenje spornog ugovora. U tom smislu je konstatovano da postojanje opštih ratnih okolnosti, bez utvrđivanja subjektivnih okolnosti koje su bitno utjecale i ograničavale stvarnu volju ugovornih strana da se ugovor zaključi, same po sebi nisu dovoljne da se ima smatrati da je takav ugovor ništav. Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilne su nižestepene sudske odluke kojima je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim predmetnog kupoprodajnog ugovora iz razloga odsustva dobrovoljnosti za njegovo zaključenje. Također je Vrhovni sud naveo da je neosnovan apelantov prigovor iz revizije da je predmetni tužbeni zahtjev trebalo usvojiti zbog činjenice da je apelant prodao predmetne nekretnine u bescjenje, budući da se predmetni zahtjev ne temelji na tvrdnji da se radi o zelenaškom ugovoru iz odredbe člana 141. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ili da je njegovim zaključenjem prekomjerno oštećen, što bi bio razlog za poništenje ugovora u smislu odredbe člana 129. navedenog Zakona. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku RS.
2. AP-2733/14 Mehmed Topčagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 010398 13 GŽ od 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda u Velikoj Kladuši, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina iz 1997. godine, po kojem je apelant prodao tuženom parcelu, te da se utvrdi da je ništav upis posjeda u katastar na ime tuženog. U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud istakao da je predmetni tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je sporni ugovor ništav uz tvrdnju da je apelant isti zaključio pod prijetnjom tuženog koja je kod njega stvorila strah po opasnost za ugroženost njegovog života i njegove porodice. S tim u vezi je navedeno da apelant u tužbi, tokom postupka, a što ponavlja i u žalbenim navodima, navodi činjenično-pravne razloge za poništenje predmetnog ugovora, a tužbeni zahtjevom traži utvrđenje ništavosti ugovora, dok poništenje nije tražio. Iz tih razloga je, po ocjeni Kantonalnog suda, tužbeni zahtjev neosnovan i kao takvog ga je trebalo odbiti, kako je to učinjeno prvostepenom presudom. Također je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je predmetni tužbeni zahtjev odbio, ali i iz drugih razloga jer apelant nije dokazao da je sporni ugovor zaključen po prijetnjom tuženog i da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena izvan roka predviđenog članom 117. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2014/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant E.M. se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman