Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3897/12 (J. M.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3897/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3897/12, rješavajući apelaciju Juse Milaka na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Juse Milaka.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001356 12 Rev od 9. augusta 2012. godine.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da Jusi Milaku u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Jusi Milaku zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da u skladu s članom 72. stav 5.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Juse Milaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001356 12 Rev od 9. augusta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 001356 Gž od 10. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 001356 P od 15. oktobra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Juso Milak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, koga zastupa Mladen Marinčić, advokat iz Livna, podnio je 8. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 001356 12 Rev od 9. augusta 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 001356 Gž od 10. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 001356 P od 15. oktobra 2010. godine. Apelant smatra da mu je zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja, zaštićeno pravom na pravično suđenje.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda kao i od tuženog Sarajevo osiguranja d.o.o. Sarajevo, Poslovnica Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. jula 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je također zatraženo da na uvid dostavi predmetni spis.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. jula 2015. godine, Kantonalni sud 9. jula 2015. godine, Vrhovni sud 6. jula 2015. godine, a tuženi 13. jula 2015. godine. Općinski sud je 16. jula 2015. godine dostavio predmetni spis.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 19. jula 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja i isplate mjesečne rente. U tužbi je naveo da je s tuženim zaključio vansudsko poravnanje 28. oktobra 1985. godine, po kojem je u potpunosti izmiren s naknadom materijalne i nematerijalne štete nastale kao posljedica saobraćajne nezgode od 10. augusta 1984. godine u Donjem Vakufu. Međutim, u tužbi je navedeno da je: „pitanje buduće štete kao razlika u manjim primanjima na ime plaće jer da [apelant] neće biti u mogućnosti obavljati poslove vozača teretnog vozila ostala je za rješavanje kad ona nastane“.
6. Općinski sud je održao dva ročišta, 28. marta i 4. maja 2001. godine.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 649/00 od 7. juna 2005. godine apelantu je naloženo da uredi tužbu, te da priloži potrebnu dokumentaciju koja se odnosi na traženu rentu, posebno podatke o visini penzije od dana penzionisanja do danas.
8. Iz dokumentacije spisa proizlazi da je Općinski sud 19. novembra 2007. godine odgodio pripremno ročište na neodređeno vrijeme, s napomenom da će iduće zakazati nakon što se apelantov punomoćnik pismeno izjasni o zakazivanju novog ročišta.
9. Tuženi je 30. jula 2008. godine odbio apelantov prijedlog za sklapanje nagodbe iz razloga što se „tužbeni zahtjev u cjelosti osporava kao neosnovan prvenstveno zbog nastupanja zastare potraživanja, te zbog ostalih razloga istaknutih u dosadašnjem tijeku postupka“.
10. Iz dokumentacije spisa proizlazi da je Općinski sud 8. oktobra 2009. godine održao ročište na kojem je određeno i vještačenje po vještaku finansijske struke, a 31. augusta 2010. godine i glavnu raspravu.
11. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 001356 P od 15. oktobra 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđenja i isplate mjesečne rente za period od septembra 1996. godine do 1. oktobra 2010. godine, u preciziranim mjesečnim iznosima na način utvrđen dispozitivom prvostepene presude.
12. Općinski sud navodi da apelant „potražuje rentu - dio mirovine koja predstavlja razliku u manje isplaćenoj mirovini koja predstavlja razliku između isplaćene i zajamčene mirovine“. Općinski sud se pozvao na član 188. tačka (1) preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je utvrđeno da u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se, u pravilu, određuje u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme i ona se plaća periodično u unaprijed utvrđenim iznosima. Navodi se da ta šteta, tj. novčana renta predstavlja štetu koja je nastala zbog gubitka zarade kada je oštećenik, u ovom slučaju apelant, zbog potpune nesposobnosti za rad upućen u invalidsku penziju i iznosi razliku između onoga što bi on ostvario kao zaradu iz radnog odnosa da je stvarno radio i invalidske penzije koju sada prima. Budući da apelant potražuje rentu - dio penzije u visini razlike u penziji koju prima i zagarantirane penzije, i to počevši od dana podnošenja tužbe unatrag sve do 1996. godine, te od dana preciziranja tužbenog zahtjeva unatrag sve do 2000. godine, sud smatra da apelant nije dokazao kolika je razlika između penzije koju prima i zarade-plaće koju bi primao da je stvarno i radio, te ga je odbio s tužbenim zahtjevom.
13. S druge strane, kako navodi Općinski sud, tuženi je istakao prigovor zastare potraživanja rente čije pravo na potraživanje zastarijeva protekom roka od pet godina, iz razloga što je to pravo apelant ostvario odlaskom u penziju 1991. godine, dok je tužbu sudu podnio 2000. godine. Općinski sud smatra da je prigovor tuženog osnovan jer prema članu 372. stav (1) preuzetog ZOO potraživanja povremenih davanja dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razmacima (povremena potraživanja) bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje izdržavanja, i zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Dok prema članu 373. stav (1) istog zakona samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, a kada zastari pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Dalje se navodi da je apelantovo potraživanje povremeno potraživanje koje je dospjelo 1991. godine kada je apelant ostvario pravo i otišao u invalidsku penziju, dakle prije više od osam godina pa je tako apelantovo pravo na bilo kakvu rentu zastarjelo. Kako je apelantovo pravo na rentu zastarjelo, prema tome zastarjelo je, kako zaključuje Općinski sud, i njegovo pravo da zahtijeva buduća povremena davanja, tj. rente kao i pravo na rente koje su dospjele prije te zastare, pa je sud i iz ovih razloga odbio tužbeni zahtjev.
14. Apelant je 26. oktobra 2010. godine podnio žalbu na prvostepenu presudu.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 001356 Gž od 10. januara 2011. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
16. Kako navodi Kantonalni sud, apelant i tuženi su zaključili nagodbu u pogledu svih vidova štete nastale kao posljedica štetnog događaja, pa je tako utvrđena i naknada rente koja je posljednji iznos rente između plaće koju je apelant primao na radnom mjestu na kojem je radio prije povrede i plaće koju je primao na novom radnom mjestu koja je bila znatno manja, koju naknadu je apelant primao do penzionisanja 1991. godine od kada istu ne prima.
17. Imajući u vidu stanje spisa, provedene dokaze, navode samih stranaka, Kantonalni sud je utvrdio da apelant predmetnu rentu ne prima od dana penzionisanja, tj. 2. februara 1991. godine, što i sam apelant priznaje, a da je predmetnu tužbu apelant podnio 19. jula 2000. godine. Iz navedenih razloga Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta na osnovu člana 372. stav 1. ZOO jer je osnovan prigovor zastarjelosti koji je istakao tuženi zato što je prošlo više od tri godine od posljednje isplate rente do podnošenja tužbe, pa ne stoji niti jedan žalbeni prigovor apelanta u tom pravcu. Kantonalni sud je zaključio da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nije napravljena niti jedna povreda odredaba parničnog postupka na koju Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti.
18. Apelant je 2. februara 2012. godine podnio reviziju na drugostepenu presudu.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 001356 12 Rev od 9. augusta 2012. godine apelantova revizija je odbijena.
20. Vrhovni sud je prvenstveno utvrdio da ne stoji prigovor apelanta o povredi odredaba parničnog postupka ponovljen iz žalbe da sud nije pravilno ocijenio sve dokaze koji se nalaze u spisu. Suprotno ovim navodima, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je, rješavajući o žalbi tuženog u smislu člana 231. ZPP-a, ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, pa i istaknuti prigovor koji se odnosi na provedeno finansijsko vještačenje i o tome na strani 3. obrazloženja svoje presude dao valjane i jasne razloge koje prihvata i Vrhovni sud jer isti nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima i samim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Vrhovni sud smatra da također nije osnovan ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
21. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su parnične stranke 1985. godine zaključile vansudsku nagodbu u pogledu svih vidova štete, nastale kao posljedica štetnog događaja, te da je utvrđena i naknada rente između plaće koju je apelant primao na radnom mjestu prije povrede i plaće koju je primao na novom radnom mjestu, te da je apelant „rentu primao sve do odlaska u penziju 1991. godine, te od tada da istu više ne prima a tužbu je podnio dana 19.07.2000. godine“. Kako navodi Vrhovni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su pravilno, pozivanjem na odredbe čl. 372. i 373. ZOO, odbili tužbeni zahtjev i kroz obrazloženje svojih presuda dali jasne i pravilne razloge. I po ocjeni Vrhovnog suda pravilan je stav nižestepenih sudova da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja jer se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete cijeni prema odredbama čl. 376. i 377. ZOO-a bez obzira da li se naknada zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom toku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane naknade. Istaknuto je da je naknadu iz osnova izgubljene zarade u vidu mjesečne rente moguće potraživati unutar zastarnog roka propisanog članom 376. ZOO, ali samo onda ako nije nastupila zastarjelost samog prava. Navedeno je da, prema odredbi člana 373. stav 1. ZOO, samo pravo iz kojeg proistječe povremeno potraživanje zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanje. Nadalje je navedeno da je stavom 2. istog člana propisano da kad zastari pravo iz kojeg proistječe potraživanje, povjerilac gubi pravo zahtijevati ne samo buduća povremena davanja nego i dospjela povremena davanja. S obzirom da je tuženi od januara 1991. godine prestao apelantu isplaćivati naknadu na ime rente, a da je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari apelant podnio 19. jula 2000. godine Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant smatra da mu je zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja, zaštićeno pravom na pravično suđenje.
23. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog povrede materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka kao i zbog toga što nije imao jednak tretman pred zakonom u odnosu na druge građane. On navodi da nakon teške saobraćajne nezgode nije mogao obavljati poslove vozača teretnog vozila i autobusa, već je do penzionisanja obavljao druge lakše poslove, sa znatno manjom plaćom, pa smatra da su se stoga i stekli zakonski uvjeti za ostvarenje novčane rente kao stalnog novčanog primanja. Apelant navodi da je svoj zahtjev postavio u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke kome niko nije prigovorio, pa je visina postavljenog zahtjeva nesporna. Navodi da je tužena strana osporila, a sud pogrešno prihvatio, da se radi o povremenim primanjima, što je očigledna greška jer se renta isplaćuje mjesečno i na godišnjem nivou. Apelant zaključuje da redovni sud nije dovoljno raspravio, utvrdio i ocijenio apelantov tužbeni zahtjev, pa je apelacija opravdana i na zakonu zasnovana.
b) Odgovor na apelaciju
24. Općinski sud navodi da je svoju odluku donio po slobodnom sudijskom uvjerenju, te utvrđenim činjenicama tokom postupka. S obzirom da apelant ne navodi niti jednu činjenicu kojom Općinski sud nije pravilno ocijenio ustanovljeno činjenično stanje i da na osnovu toga nije pravilno primijenio materijalno pravo, niti je sud sudio analogijom na koju se poziva apelantov punomoćnik, Općinski sud nije našao za potrebno dalje komentirati donesene presude viših sudova.
25. Kantonalni sud smatra da je u obrazloženju svoje presude detaljno naveo razloge kojim se rukovodio kada je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Isto tako, navedenu presudu Kantonalnog suda potvrdio je i Vrhovni sud koji je apelantovu reviziju odbio, zbog čega sud predlaže da se apelantova apelacija odbije kao neosnovana.
26. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer pri donošenju presude nisu uskraćena prava apelanta na koja se poziva niti je primjena prava u samoj revizionoj presudi s tim u vezi bila proizvoljna.
27. Tuženi navodi da nema govora o proizvoljnoj primjeni prava od strane sudova u parničnom postupku, niti je apelantu bilo uskraćeno pravo na učestvovanje u istom. Kao posljedica toga očito je neosnovana predmetna apelacija budući da apelant nije dokazao koja su mu konkretno ustavna prava povrijeđena i na koji način.
V. Relevantni propisi
28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i “Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Naknada u obliku novčane rente Član 188. tačka 1 U slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknade se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.[…] Povremena potraživanja Član 372. stav 1 Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja […] Zastarjevanje samog prava Član 373.
(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vratio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.
(3) Ne može zastariti pravo na izdržavanje određeno zakonom.
29. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
30. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 001356 12 Rev od 9. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je zbog dužine parničnog postupka povrijeđeno pravo na „razuman rok“ odlučivanja, zaštićeno pravom na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
37. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tužbom u parničnom postupku od tuženog zatražio utvrđenje i isplatu mjesečne rente. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđenja i isplate mjesečne rente iz razloga što apelant nije dokazao kolika je razlika između penzije koju prima i zarade-plaće koju bi primao da je stvarno i radio, kao i zbog toga što je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor tuženog da je apelantovo pravo na rentu zastarjelo kao i njegovo pravo da zahtijeva buduća povremena davanja, tj. rente kao i pravo na rente koje su dospjele prije te zastare. Ustavni sud nadalje zapaža da je Kantonalni sud potvrdio odluku prvostepenog suda, zaključujući da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je, primjenom odredbi člana 372. stav 1. ZOO, odbio apelanta s postavljenim tužbenim zahtjevom budući da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da apelant predmetnu rentu ne prima od dana penzionisanja, tj. 2. februara 1991. godine, a da je predmetnu tužbu apelant podnio 19. jula 2000. godine, dakle nakon proteka više od tri godine od posljednje isplate rente. I konačno, Ustavni sud konstatira da je i Vrhovni sud utvrdio kao pravilan stav nižestepenih sudova da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja, te da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbi čl. 372. i 373. ZOO odbili apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud također podsjeća da je u brojnim svojim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/09, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 27/12 i Odluku AP 150/04 od 17. februara 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 36/05, kao i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanju roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je i prema stavu Evropskog suda svrha rokova zastarjelosti osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi potencijalno odgovornu osobu od zastarjelih zahtjeva kojim bi se mogla teško suprotstaviti, te spriječiti nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti.
40. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bila povremena potraživanja iz člana 372. stav 1 ZOO, za koja je tim zakonom utvrđeno da „zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja […]“. Također, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi pozvali i na član 373. ZOO koji glasi da: „Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vratio davanja. (2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.“ Dovodeći u kontekst navedene stavove Ustavnog suda, utvrđenja redovnih sudova u konkretnom slučaju i citirane relevantne zakonske odredbe na koje su se redovni sudovi u osporenim odlukama i pozvali, Ustavni sud konstatira da su, kako su to obrazložili redovni sudovi, od dana saznanja za nastanak štete do dana podnošenja predmetne tužbe nesporno protekli zastarni rokovi propisani navedenim odredbama ZOO-a. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo, te da su i apelantovi navodi s tim u vezi neosnovani.
41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
43. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem tužbe 19. jula 2000. godine, te da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 68 0 P 001356 12 Rev od 9. augusta 2012. godine, iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao 12 godina, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda.
Analiza razumnosti trajanja postupka
45. U pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče apelantovog tužbenog zahtjeva radi naknade štete. S obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi u pogledu imovine koja je bila predmet tužbenog zahtjeva, zatim dokaza koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o složenom predmetu.
46. U vezi s ponašanjem redovnih sudova Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, odlučujući o apelantovoj tužbi, donio presudu tek 15. oktobra 2010. godine. U vezi s tim Ustavni sud prventveno zapaža da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju uopće nije izjašnjavao na apelantove navode kojim je ukazao na neprimjerenu dužinu predmetnog postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije spisa i predmetne apelacije proizlazi da je pred Općinskim sudom, iako je nesporno sud preduzimao određene aktivnosti u smislu prikupljanja dokumentacije i vještačenja, kao i druge dokazne i procesne radnje, postupak u ovoj prvostepenoj fazi trajao deset godina što, uz evidentno apelantovo angažiranje, ipak predstavlja pretjerano dug vremenski period trajanja postupka. Osim toga, iz dostupne dokumentacije i spisa predmeta se vidi da Općinski sud u periodu od 4. maja 2001. godine do 7. juna 2005. godine (preko četiri godine) nije ispoljio nikakvu aktivnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sudu odluku o žalbi donio u roku od tri mjeseca, a Vrhovni sud odluku o reviziji u roku od šest mjeseci, dakle u rokovima koji se smatraju „razumnim“ i prihvatljim. Međutim, Ustavni sud zapaža da iako je predmetni postupak u pojedinim fazama okončan relativno brzo (žalbeni i revizioni postupak) to ne utječe na činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe trajao 12 godina. Cijeneći sve navedeno Ustavni sud smatra da ukupna dužina ovog parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
48. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
49. U kontekstu naprijed navedenog, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se ne radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitan i da je predmetni postupak trajao 12 godina, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona 10 u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda, u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, predstavlja izvršnu ispravu.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po apelantovoj tužbi radi utvrđenja i isplate mjesečne rente trajao 12 godina, od kojih u najvećem dijelu pred Općinskim sudom koji nije ponudio nikakav argument iz kojeg bi proizlazile objektivne okolnosti koje su utjecale na ovako dugo trajanje postupka.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman