Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4219/12 (H. M. i A. S.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4219/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4219/12, rješavajući apelaciju Halima Muhsinovića i Ademire Spahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Halima Muhsinovića i Ademire Spahić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 035099 11 Rev od 21. septembra 2012.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Halim Muhsinović i Ademira Spahić (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Lazo Radić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 4. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 035099 11 Rev od 21. septembra 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te učesnika u postupku Grada Banja Luka, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: protupredlagač), zatraženo je 16. septembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i protupredlagač dostavili su odgovore na apelaciju 23. septembra 2015. godine, a Okružni sud 7. oktobra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 V 035099 05 V od 19. avgusta 2010. godine obavezan je protupredlagač da apelantima na ime naknade za eksproprisane nekretnine pobliže opisane u izreci rješenja od 9. februara 1977. godine isplati naknadu u ukupnom iznosu od 1.006.565,00 KM, i to apelantu iznos od 926.039,80 KM, a apelantici iznos od 80.525,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. decembra 2008. godine. Istim rješenjem protupredlagač je obavezan da apelantima isplati uvećanu naknadu od 20% ili iznos od 201.313,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. avgusta 2010. godine kao dana donošenja rješenja, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 185.147,95 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je rješenjem SO Banja Luka od 9. februara 1977. godine eksproprisana stambeno-poslovna zgrada u Banjoj Luci pobliže opisana u obrazloženju rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), te da su apelanti i njihova majka Zahida Muhsinović bili suvlasnici sa po 1/3 dijela trosobnog stana na drugom spratu predmetne zgrade i poslovnog prostora od 130 m² u prizemlju te zgrade (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Utvrđeno je da je apelantima na osnovu sporazuma s korisnikom eksproprijacije od 2. novembra 1978. godine isplaćena naknada na ime akontacije u iznosu od 821.458,95 dinara, a na osnovu ugovora od 20. septembra 1979. godine apelantu je isplaćeno još 154.153,00 dinara. Prema nalazu i mišljenju vještakinje finansijske struke Milke Banjac, isplaćeni dinarski iznosi odgovaraju iznosu od 103.620,00 KM. Osnovni sud je naveo da prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke Dragana Dragosavljevića tržišna vrijednost eksproprisanih nekretnina iznosi ukupno 1.110.185,00 KM, te, imajući u vidu da je apelantima isplaćeno 103.620,00 KM, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 2, 12. stav 1. i 54. Zakona o eksproprijaciji, zaključio da je protupredlagač na ime razlike dužan apelantima isplatiti naknadu za eksproprisane nekretnine u iznosu od 1.006.565,00 KM, i to apelantu iznos od 926.039,80 KM, a apelantici iznos od 80.525,20 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 16. decembra 2008. godine. Imajući u vidu da su apelanti bili vlasnici eksproprisanih nekretnina i da su obavljali dozvoljenu poslovnu djelatnost, Osnovni sud je istakao da je zbog eksproprijacije ugrožena materijalna egzistencija apelanata, a i apelantovo zdravstveno stanje, te je s tim u vezi zaključio da apelantima pripada pravo na naknadu uvećanu za 20% ili iznos od 201.313,00 KM shodno odredbi člana 55. Zakona o eksproprijaciji. Osnovni sud je obavezao protupredlagača da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 185.147,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Odlučujući o žalbi protupredlagača protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 71 0 V 035099 09 Gž od 30. marta 2011. godine kojim je žalba djelimično uvažena i prvostepeno rješenje ukinuto u dijelu odluke o troškovima postupka, te u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je prvostepeno rješenje preinačeno u dijelu kojim je dosuđena naknada uvećana za 20% tako što je taj dio tužbenog zahtjeva apelanata odbijen. U preostalom dijelu žalba protupredlagača je odbijena i prvostepeno rješenje u tom dijelu potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i njegov pravni zaključak u pogledu naknade za eksproprisanu imovinu apelanata, ali je zaključio da odluka prvostepenog rješenja u dijelu u kojem je apelantima dosuđena uvećana naknada od 20%, odnosno iznos od 201.313,00 KM, nije pravilna. Naime, Okružni sud je u obrazloženju navedenog zaključka istakao da se na osnovu izvedenih dokaza i navoda iznesenih tokom postupka ne može utvrditi da je eksproprijacijom predmetnih nekretnina apelanata ugrožena njihova materijalna egzistencija, što, prema mišljenju Okružnog suda, osnovano ukazuje i žalba protupredlagača. Pri tom, Okružni sud je citirao odredbu člana 55. Zakona o eksproprijaciji, te je zaključio da u odnosu na apelante nisu ispunjeni uslovi iz citiranog člana, slijedom čega je žalbu protupredlagača uvažio i prvostepeno rješenje u tom dijelu preinačio, te zahtjev apelanata odbio shodno odredbama člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi s članom 2. Zakona o vanparničnom postupku.

7. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama stranaka, donio Rješenje broj 71 0 V 035099 11 Rev od 21. septembra 2012. godine kojim je reviziju apelanata odbio, a reviziju protupredlagača usvojio na način da je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 V 035099 09 Gž od 30. marta 2011. godine ukinuo u dijelu kojim je odbijena žalba protupredlagača i predmet u tom dijelu (naknade za eksproprisane nekretnine) vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te je zaključio da su utemeljeni revizioni navodi protupredlagača da je razlika naknade za eksproprisane nekretnine pogrešno obračunata, o čemu je Vrhovni sud detaljno iznio svoj pravni stav (str. 3, 4. i 5. obrazloženja rješenja). Vrhovni sud je zaključio da nije osnovana revizija apelanata koju su izjavili protiv drugostepenog rješenja i to dijela kojim je preinačeno prvostepeno rješenje u dijelu kojim je apelantima dosuđena naknada uvećana za 20%, te je taj dio zahtjeva apelanata odbio. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na to da iz sadržaja odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji proizlazi da ranijim vlasnicima pripada povećana naknada samo u slučaju kada je zbog ličnih i porodičnih prilika bivših vlasnika eksproprisanih nekretnina, kao što su: broj članova njihove porodice i njihovo zanimanje, okolnost da li su zaposleni, obaveze bivših vlasnika da izdržavaju neke članove porodice, njihovo zdravstveno stanje, podaci o nekretninama koje ranijim vlasnicima ostaju u svojini, prihodi koje ostvaruje porodica bivših vlasnika i drugo, usljed eksproprijacije ugrožena njihova materijalna egzistencija. Također, Vrhovni sud je naveo da se svakim širim tumačenjem te norme narušava princip davanja pravične naknade za eksproprisanu imovinu ustanovljen Zakonom o eksproprijaciji. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju predlagači-apelanti nisu stanovali u eksproprisanoj zgradi, a tokom postupka nije bilo sporno da su u stanovima na prvom i drugom spratu predmetne zgrade stanovala lica koja su na tim stanovima imala stanarsko pravo i kojima je korisnik eksproprijacije obezbijedio druge odgovarajuće stanove. Također, Vrhovni sud je naveo da nisu postojale ni druge okolnosti koje bi mogle dovesti do povećanja naknade u smislu člana 55. Zakona o eksproprijaciji, jer, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije zbog eksproprijacije onemogućen da obavlja poslastičarsku djelatnost, s obzirom na to da je još od 1972. godine (pet godina prije eksproprijacije) obavljao navedenu djelatnost u drugom objektu u ulici Maršala Tita (sada ulica Kralja Petra I Karađorđevića) u Banjoj Luci. Vrhovni sud je naveo da u spisu nema podataka o apelantovom zdravstvenom stanju (nema dokaza da boluje od dijabetesa i kada je obolio od te bolesti). Vrhovni sud je ukazao na okolnost da je u toku 1978. i 1979. godine apelantima isplaćen pretežan dio naknade za eksproprisane predmetne nekretnine, što jasno upućuje na zaključak da se nisu ostvarile zakonske pretpostavke za uvećanje naknade u smislu odredbe člana

55. Zakona o eksproprijaciji. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za isplatu apelantima naknade u smislu odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji, te da stoga nisu ni osnovani navodi revizije apelanata kojima se u tom dijelu osporava drugostepena odluka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelanti su osporili odluku Vrhovnog suda protiv stava 1. izreke rješenja Vrhovnog suda, dakle u dijelu kojim je u konačnici odbijen njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili da se protupredlagač obaveže da im isplati uvećanu naknadu od 20%, navodeći da su im osporenim rješenjem u tom dijelu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelanti su istakli da je u konkretnom slučaju nesporno dokazano da je eksproprisan njihov poslovni i stambeni objekt u strogom centru grada i time je bila ugrožena materijalna egzistencija cijele porodice. Također su naveli da je apelant u poslovnom prostoru obavljao dozvoljenu poslovnu djelatnost, a nakon eksproprijacije dovedeni su u nepovoljnu materijalnu situaciju i takvo stanje još uvijek traje. Smatraju da je uvećanje po osnovu ličnih prilika u iznosu od 20% od procijenjene vrijednosti eksproprisanih nekretnina minimalan iznos koji se može smatrati pravičnom naknadom koja im pripada u smislu odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji.

b) Odgovor na apelaciju

9. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava zagarantovana Ustavom a na čiju povredu apelanti ukazuju. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. Okružni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelanata o kršenju njihovih ustavnih prava, te je predložio da se apelacija odbije.

11. Tuženi je naveo da je osporeno rješenje Vrhovnog suda utemeljeno na pravilnoj primjeni Zakona o eksproprijaciji. Tuženi je istakao da nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata koja navode u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.

Član 55.

Lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti uzeće se u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade, ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, a naročito u slučaju ako je zbog eksproprijacije većeg dijela i cijelog zemljišta ili poslovne prostorije u kojoj je raniji vlasnik obavljao dozvoljenu poslovnu djelatnost, ugrožena njegova materijalna egzistencija, kao i u slučaju kad se zbog eksproprijacije članovi poljoprivrednog domaćinstva moraju seliti iz područja gdje su prebivali ili boravili.

VI.Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 V 035099 11 Rev od 21. septembra 2012. godine, i to u dijelu kojim je odbijena revizija apelanata vezano za isplatu uvećane naknade na ime ličnih prilika, protiv kojeg u tom dijelu nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 19. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

17. Apelanti osporavaju navedenu presudu tvrdeći da su im tom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

20. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju predmet spora odnosi na isplatu naknade po osnovu ličnih i porodičnih prilika apelanata, u smislu odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji, dakle, radilo se o postupku u kojem je odlučivano o pravima i obavezama građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

21. Apelanti smatraju da su Vrhovni sud i Okružni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, i pored nespornog utvrđenja da je izvršena eksproprijacija njihove imovine, utvrdili da im ne pripada pravo na naknadu uvećanu za 20% po osnovu ličnih i porodičnih prilika u smislu odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

22. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica, ali i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u vezi sa zahtjevom apelanata kojim su tražili isplatu naknade po osnovu ličnih i porodičnih prilika u smislu odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji, potvrđujući u tom dijelu rješenje Okružnog suda, dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelanti svoj tužbeni zahtjev, između ostalog, temeljili na odredbi člana 55. Zakona o eksproprijaciji, te da je Vrhovni sud na osnovu činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova zaključio da ne postoje okolnosti koje ukazuju na to da je apelantima zbog eksproprijacije ugrožena materijalna egzistencija, te da imaju pravo na isplatu naknade u smislu odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao na to da apelantu zbog eksproprijacije nije onemogućeno da obavlja poslastičarsku djelatnost, s obzirom na to da je od 1972. godine obavljao istu djelatnost u drugom objektu u Banjoj Luci, kao i da u spisu nema dokaza o njegovom zdravstvenom stanju. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao na to da je u toku 1978. i 1979. godine apelantima isplaćen pretežan dio naknade za eksproprisane nekretnine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, prihvatajući razloge drugostepenog suda, zaključio da u odnosu na apelante nisu ispunjeni uslovi za isplatu uvećane naknade od 20% po osnovu ličnih i porodičnih prilika u smislu odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe člana 55. Zakona o eksproprijaciji na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude u tom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, zbog čega proizlazi da su ti navodi apelanata neosnovani, te da im nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

25. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredbi člana 55. Zakona o eksproprijaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

27. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti te navode vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4219/12 (H. M. i A. S.) | Sudska praksa | Aktio