Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2680/12 (R. A. i H. A.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2680/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2680/12, rješavajući apelaciju Refike Ališković i Haseme Ališković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Refike Ališković i Haseme Ališković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 007091 11 U od 28. maja 2012. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.020/017-399/10 od 5.
aprila 2011. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Prijedoru broj Un-477/09 od 4. oktobra 2010.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Refika Ališković i Hasema Ališković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Prijedora podnijele su 17. jula 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 007091 11 U od 28. maja 2012. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.020/017-399/10 od 5. aprila 2011. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) broj Un- 477/09 od 4. oktobra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Ministarstva pravde zatraženo je 24. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je 30. juna 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo pravde 10. jula 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da su apelantice 25. maja 2009. godine podnijele zahtjev Pravobranilaštvu radi ostvarivanja prava na naknadu nematerijalne štete u smislu odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete) zbog smrti bliskog licasupruga i oca Esada Ališkovića, koji je poginuo kao civilna žrtva rata.
6. Zaključkom Pravobranilaštva broj Un-477/09 od 4. oktobra 2010. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva broj 08.020/017-399/10 od 5. aprila 2011. godine, zahtjev apelantica je odbačen zbog nenadležnosti, i to primjenom člana 54. stav 3. Zakona o općem upravnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02 i 50/10, u daljnjem tekstu: ZOUP), jer za odlučivanje o podnesenom zahtjevu, po ocjeni tih organa, nisu relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. S tim u vezi je ukazano da je članom 5. stav 1. citiranog zakona propisano da pravo na naknadu štete imaju fizička lica i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima primljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine, dok je stavom 2. istog člana propisano da pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi primljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročnoposljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine. Shodno tome, te imajući u vidu da su apelantice zahtjev za naknadu štete podnijele 25. maja 2009. godine, dakle, poslije 19. juna 2001. godine, i da nastala nematerijalna šteta nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe ili poslova odbrane, odlučeno je kao u izreci tih odluka.
7. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 007091 11 U od 28. maja 2012. godine odbio kao neosnovanu tužbu koju su apelantice podnijele protiv rješenja Ministarstva pravde.
8. Okružni sud je naveo da je, razmotrivši tužbu i osporeni akt, te postupajući prema članu 30. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), odlučio kao u izreci presude. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 2. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava propisano da pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine pretrpjela fizičke i duševne bolove, zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti ili nestanka bliskog lica, a da je članom 8. stav 1. citiranog zakona propisano da pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine, dok je stavom 2. istog člana propisano da pravo iz stava 1. tog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, kao i lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine s tim da je zahtjev podnesen u skladu sa članom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava („Službeni glasnik RS“ broj 118/09) najkasnije do 28. februara 2010. godine. Okružni sud je, također, ukazao da je na osnovu ovlaštenja iz člana 7. Zakona o ostvarivanju prava Ministarstvo pravde donijelo Uputstvo o sprovođenju postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996 godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 9/06, u daljnjem tekstu: Uputstvo), kojim je članom 6. propisao da se u postupku vansudskog poravnanja za priznavanje prava na naknadu štete primjenjuju odredbe ZOUP-a koje se odnose na osnovna načela, nadležnost, stranke i njihovo zastupanje, općenje organa i stranaka, dostavljanje, rokove, održavanje reda, troškove postupka, pokretanje postupka, te analognu primjenu odredaba o žalbenom postupku u postupku po prigovoru. Dakle, kako se na postupak ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete shodno članu 6. Uputstva primjenjuju odredbe ZOUP-a, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni organ pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nije nadležan da odlučuje o podnesenom zahtjevu apelantica, jer niti apelantice kao podnositelji zahtjeva, niti njihov bliski srodnik, koji je poginuo kao civilna žrtva rata, nemaju status lica iz člana 2. stav 2. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, jer ne postoji uzročno-posljedična veza između vršenja službe u Vojsci RS, ili poslova odbrane RS i nastale nematerijalne štete. Ovo zbog toga što iz činjeničnog utvrđenja jasno proizlazi da suprug, odnosno otac apelantica nije poginuo kao pripadnik VRS, niti vršeći druge poslove za odbranu RS, zbog čega za odlučivanje o njihovom zahtjevu nisu relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Potom, Okružni sud je zaključio da su neosnovani tužbeni navodi apelantica da im je povrijeđeno načelo o saslušanju stranke i načelo istine, jer je prvostepeni organ odlučivao o procesnim pitanjima, odnosno da li je tuženi organ uopće nadležan da odlučuje o podnesenom zahtjevu, te s obzirom na to da u upravnom postupku nije odlučivano o meritumu podnesenog zahtjeva, smatra da nije došlo do povrede prava na koje se apelantice pozivaju, zagarantiranih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Konstatirajući da iz navedenog slijedi da je u predmetnoj pravnoj stvari prvostepeni organ pravilno postupio kada je zaključkom odbacio zahtjev apelantica zbog nenadležnosti, kao i tuženi kada je njihovu žalbu odbio kao neosnovanu, Okružni sud je na temelju ovlaštenja iz člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantice vide u proizvoljnoj primjeni Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. S tim u vezi, ističu da jedno od osnovnih načela građanskog prava glasi „da ko drugome počini štetu dužan je da je naknadi“, a da je u konkretnom slučaju nesporno da im je nematerijalna šteta pričinjena u ratnom periodu, zbog čega smatraju da je njihovom zahtjevu trebalo biti udovoljeno. Apelantice, također, ukazuju „da je jedno od osnovnih načela istine koje obavezuje organ koji vodi postupak da mora prije donošenja rješenja utvrditi pravo stanje stvari, te da je u tom cilju dužan utvrditi sve činjenice koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja“, tvrdeći da to u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Također, tvrde da im je prema trenutno važećim propisima onemogućeno ostvarivanje pravične nadoknade štete.
b) Odgovori na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude i da smatra da tom presudom nisu povrijeđena prava na koja apelantice ukazuju u apelaciji.
11. Ministarstvo pravde je istaklo da apelantice nisu iskoristile mogućnost podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, odnosno da nisu navele razloge zbog kojih nisu koristile taj pravni lijek. Pored toga, navelo je da je apelacija neosnovana i da u konkretnom slučaju nema povrede prava na koje apelantice ukazuju jer su osporene odluke pravilne i zasnovane na zakonu, pa je predložilo da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/05) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.
Član 2. st. 1. i 2.
Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona, pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti bliskog lica.
Pravo na naknadu štete iz člana 2. stav 1. ako je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem, prelazi na nasljedinka u slučaju smrti nosioca prava.
[…].
Član 5.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Član 8. st. 1. i 2.
Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine. Pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno – posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2007. godine.
[…].
Član 9.
Ukoliko nadležni organ iz člana 4. ovog zakona ocijeni da je zahtjev lica osnovan, ponudiće mu poravnanje.
Podnosilac zahtjeva dužan je da se izjasni o poravnanju u roku od pet dana.
Član 10.
Nadležni organ iz člana 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje.
Na rješenje, odnosno zaključak iz stava 1. ovog člana podnosilac zahtjeva može uložiti prigovor Ministarstvu pravde, u roku od osam dana od dana prijema istog.
Prigovor razmatra i priprema prijedlog za rješavanje komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, a odluku donosi Ministarstvo pravde.
Odluka Ministarstva pravde je konačna.
Protiv odluke Ministarstva pravde može se pokrenuti upravni spor.
13. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 49/09 i 118/09, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ostvarivanju prava) relevantne odredbe glase: Član 1. stav 1.
Ovim zakonom uređuju se postupak, uvjeti i kriteriji za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjev za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskog poravnanja za navedenu štetu.
[…].
Član 2.
Pravo na naknadu nematerijalne štete (satisfakciju) imaju fizička lica koja su u periodu iz člana 1. ovog zakona, pretrpjela fizičke ili duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha, kao i zbog smrti ili nestanka bliskog lica.
Pravo na naknadu štete iz člana 2. stav 1. ako je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili vansudskim poravnanjem, prelazi na nasljedinka u slučaju smrti nosioca prava.
Član 3a.
Ostvarivanje prava iz člana 1. ovog zakona vrši se u postupku pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.
Predmeti u kojima je zahtjev podnesen Pravobranilaštvu Republike Srpske i u istima stranke ne žele zaključiti vansudsko poravnanje, u smislu člana 1. ovog zakona, obustavit će se pred Pravobranilaštvom Republike Srpske.
Član 6. st. 1. i 2.
Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine. Pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno – posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine.
Član 8.
Nadležni organ iz člana 3a. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje.
Na rješenje, odnosno zaključak iz stava 1. ovog člana podnosilac zahtjeva može uložiti prigovor Ministarstvu pravde, u roku od osam dana od dana prijema istog.
Prigovor razmatra i priprema prijedlog za rješavanje komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, a odluku donosi Ministarstvo pravde.
Odluka Ministarstva pravde je konačna.
Protiv odluke Ministarstva pravde može se pokrenuti upravni spor.
14. U Zakonu o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/08 i 50/10) relevantne odredbe glase:
Član 54. stav 3.
[…] Ako organ nije nadležan za prijem podneska, službeno lice tog organa će upozoriti na to podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Ako podnosilac i pored toga zahtjeva da se njegov podnesak primi, službeno lice je dužno da primi takav posnesak. Ako organ nađe da nije nadležan za rad po takvom podnesku donjeće zaključak kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti.
15. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 61/11) relevantne odredbe glase:
Član 31. st. 1. i 2.
Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 007091 11 U od 28. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 17. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelantice pobijaju osporene odluke, tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2331/12 od 10. februara 2015. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2331/12 od 10. februara 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ispitujući apelaciju sa aspekta povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukazao da je zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete nastale kao posljedica ratnih djejstava a u vezi s njihovim sinom koji je kao civilno lice ubijen 20. jula 1992. godine u mjestu Bišćani, od organa uprave primjenom člana 54. stav 3. ZOUP-a odbačen zbog nenadležnosti, nakon čega je Okružni sud tužbu apelanata odbio kao neosnovanu zaključivši da apelanti kao podnositelji zahtjeva nemaju status lica iz člana 2. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji uzročno-posljedična veza između vršenja službe u Vojsci RS i nastale nematerijalne štete, jer iz spisa predmeta nesporno proizlazi da sin apelanata nije poginuo kao pripadnik Vojske RS, niti vršeći druge poslove za odbranu RS, zbog čega za odlučivanje o njihovom zahtjevu nisu bile relevantne odredbe navedenog zakona. U citiranoj odluci je, također, ukazano na odredbu člana 8. st. 1. i 2. tog zakona (člana 6. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama citiranog zakona) kojom je propisano da pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine i da pravo iz stava 1. istog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi s obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, kao i lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine s tim da je zahtjev podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine. Prema tome, Ustavni sud je zaključio da su osporenim odlukama data jasna, detaljna i argumentirana obrazloženja primjene relevantnih odredbi Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, pa suprotno navodima apelanata, nije našao ništa što bi ukazalo na njihovo proizvoljno postupanje u ovoj situaciji.
21. Ustavni sud je, također, u citiranoj odluci u odnosu na navode apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, utvrdio da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi sa povredom prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega je zaključio da nije neophodno dalje da ispituje navode apelanata u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
22. Ustavni sud ukazuje da je i u konkretnom slučaju zahtjev apelantica za naknadu nematerijalne štete nastale kao posljedica ratnih djejstava zbog smrti bliskog lica - supruga i oca Esada Ališkovića kao civilne žrtve rata, osporenim odlukama organa uprave primjenom člana 54. stav 3. ZOUP-a odbačen zbog nenadležnosti. Također, Ustavni sud ukazuje da je nakon toga Okružni sud osporenom presudom tužbu apelantica odbio kao neosnovanu, pozivajući se na odredbe čl. 2. i 8. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, odnosno člana 6. Zakona o izmjenama i dopunama tog zakona i obrazloživši da ne postoji uzročno-posljedična veza između vršenja službe u Vojsci RS, ili poslova odbrane RS i nastale nematerijalne štete, jer iz činjeničnog utvrđenja jasno proizlazi da suprug, odnosno otac apelantica nije poginuo kao pripadnik VRS, niti vršeći druge poslove za odbranu RS, zbog čega za odlučivanje o njihovom zahtjevu nisu relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su apelantice u predmetnoj apelaciji istakle gotovo identične apelacione navode kao i apelanti u apelaciji o kojoj je donesena odluka Ustavnog suda broj AP 2331/12 od 10. februara 2015. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao u predmetnoj apelaciji razmatrao u citiranoj Odluci broj AP 2331/12 i smatra da se razlozi dati u Odluci broj AP 2331/12 odnose i na konkretan slučaj. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u ovoj odluci, te zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelantica iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
23. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su Okružni sud, Ministarstvo pravde i Pravobranilaštvo detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
24. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantice kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman