Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3606/14 (Suša Commerce d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3606/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3606/14, rješavajući apelacije Suša Commerce d.o.o. Visoko, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Suša Commerce d.o.o. Visoko, protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 11061 14 UVP od 17. jula 2014. godine, broj S1 3 U 11066 14 UVP od 17. jula 2014. godine i broj S1 3 U 011065 14 UVP od 5. juna 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Suša Commerce d.o.o. Visoko, protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 11061 14 UVP od 17. jula 2014. godine, broj S1 3 U 11066 14 UVP od 17. jula 2014. godine i broj S1 3 U 011065 14 UVP od 5. juna 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3606/14 Suša Commerce d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamid Džandžanović advokat iz Sarajeva, podnio je 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 11061 14 UVP od 17. jula 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naknadne naplate manje plaćenih indirektnih poreza. Sud BiH je u obrazloženju konačno osporene odluke istakao da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je prihvatilo utvrđenje carinskih organa prema kojem je tužena u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja, kako u prvostepenom upravnom postupku, tako i po žalbi apelanta, utvrdila da je apelant kod nadležne carinske ispostave prijavio za uvozno carinjenje robu-smrznuto goveđe meso, za koje je naknadno utvrđeno da se radilo o robi koja je tarifirana u tarifni broj koji se razlikuje u odnosu na tarifni broj po kojem je ta roba bila prvobitno prijavljena i ocarinjena. Po ocjeni Suda BiH, neosnovani su navodi apelanta da je u predmetnoj upravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je prvostepeni upravni organ svoju odluku zasnovao na slobodnom uvjerenju, a ne činjenicama koje su utvrđene u postupku. Također je navedeno da su neosnovani navodi apelanta da mu je tokom postupka povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS BiH)
2. AP-3607/14 Apelant je podnio 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 11066 14 UVP od 17. jula 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 1. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naknadne naplate manje plaćenih indirektnih poreza. Sud BiH je u obrazloženju konačno osporene odluke istakao da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je prihvatilo utvrđenje carinskih organa prema kojem je tužena u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja, kako u prvostepenom upravnom postupku, tako i po žalbi apelanta, utvrdila da je apelant kod nadležne carinske ispostave prijavio za uvozno carinjenje robu-smrznuto goveđe meso, za koje je naknadno utvrđeno da se radilo o robi koja je tarifirana u tarifni broj koji se razlikuje u odnosu na tarifni broj po kojem je ta roba bila prvobitno prijavljena i ocarinjena. Po ocjeni Suda BiH, neosnovani su navodi apelanta da je u predmetnoj upravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je prvostepeni upravni organ svoju odluku zasnovao na slobodnom uvjerenju, a ne činjenicama koje su utvrđene u postupku. Također je navedeno da su neosnovani navodi apelanta da mu je tokom postupka povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. ZUS-a BiH.
3. AP-3608/14 Apelant je podnio 4. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda BiH broj S1 3 U 011065 14 UVP od 5. juni 2014 godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. augusta i 1. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude Suda BiH, kojom je kao neosnovana odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu naknadne naplate manje plaćenih indirektnih poreza. Sud BiH je u obrazloženju konačno osporene odluke istakao da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH pravilno postupilo kada je prihvatilo utvrđenje carinskih organa prema kojem je tužena u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja, kako u prvostepenom upravnom postupku, tako i po žalbi apelanta, utvrdila da je apelant kod nadležne carinske ispostave prijavio za uvozno carinjenje robu-smrznuto goveđe meso, za koje je naknadno utvrđeno da se radilo o robi koja je tarifirana u tarifni broj koji se razlikuje u odnosu na tarifni broj po kojem je ta roba bila prvobitno prijavljena i ocarinjena. Po ocjeni Suda BiH, neosnovani su navodi apelanta da je u predmetnoj upravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je prvostepeni upravni organ svoju odluku zasnovao na slobodnom uvjerenju, a ne činjenicama koje su utvrđene u postupku. Također je navedeno da su neosnovani navodi apelanta da mu je tokom postupka povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 54. stav 1. ZUS-a BiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3606/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava-prava na imovinu na kojeg se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman