Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3071/12 (B. J. i D. J.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanovi JNA
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Proporcionalnost
  • Povrat stana
  • Legitiman cilj
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3071/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3071/12, rješavajući apelaciju Branislave Jugović i Darka Jugovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Branislave Jugović i Darka Jugovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura prava apelanata u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Branislava Jugović i Darko Jugović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelant ili apelanti) iz Višegrada, koje zastupa advokat Jovan Debelica iz Sarajeva, podnijeli su 20. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 040427 10 Gž od 10. maja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 040427 04 P od 20. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 15. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Advokat apelanata je 1. aprila 2013. godine obavijestio Ustavni sud da je otkazao punomoć apelantima za zastupanje pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 3071/12 zbog odlaska u mirovinu i zatvaranja advokatske kancelarije.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 040427 04 P od 20. aprila 2010. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 040427 10 Gž od 10. maja 2012. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su kao nasljednici umrlog Slobodana Jugovića (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata), koji je zaključio Ugovor o kupoprodaji – otkupu stana broj 3513-1307-4 od 23. decembra 1991. godine sa prednikom tužene Federacije BiH - Vlade Federacije BiH, Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA Beograd, postali vlasnici dvosobnog stana u Ulici Behdžeta Mutevelića broj 81, pobliže označenog kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), uknjiženog u zemljišnim knjigama kod Osnovog suda I u Sarajevu, također kao u izreci presude, i da je slijedom toga tužena Federacija BiH - Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) dužna trpjeti da se apelanti uknjiže kao vlasnici predmetnog stana sa dijelom 1/2. Istom presudom je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je Ugovor o kupoprodaji – otkupu stana broj 3513- 1307-4 od 23. decembra 1991. godine koji je zaključen između pravnog prednika tužene i apelanata raskinut po sili zakona.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti 3. novembra 2004. godine podnijeli tužbu tom sudu protiv tužene radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom stanu, dok je tužena podnijela protivtužbeni zahtjev protiv apelanata kojim je tražila da se utvrdi da se Ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana, koji je pravni prednik apelanata zaključio sa pravnim prednikom tužene, ima smatrati raskinutim po sili zakona. Osnovanost protivtužbenog zahtjeva tužena temelji na činjenici da je pravni prednik apelanata nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama druge države, kako to proizlazi iz Rješenja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika PP broj 1072118-125/98 od 29. januara 1998. godine u Beogradu u kojem je evidentirano da je prednik apelanata umro 4. decembra 1997. godine, da je u momentu smrti bio profesionalni vojnik Vojske Jugoslavije i da mu, shodno odredbi člana 249. stav 2. tačka 1. Zakona o Vojsci Jugoslavije, pripadaju određena prava. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza kao nesporno utvrdio da je pravni prednik apelanata na predmetnom stanu imao Ugovor o korištenju tog stana broj 40-307/79, zaključen 5. marta 1979. godine sa Direkcijom za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom – Odjeljenje Sarajevo, da posjeduje Ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana broj 3515-1307-4 od 23. decembra 1991. godine, zaključen sa pravnim prednikom tužene, SFRJ – SSNO - Vojnom ustanovom za upravljanje SF JNA Beograd (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene), koji je sa porodicom – apelantima (prvoapelanticom – suprugom i drugoapelantom – sinom) napustio 1992. godine, nakon čega je predmetni stan proglašen napuštenim. Uvidom u potvrde VP o službi pravnog prednika apelanata u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS) od 30. septembra 2005. godine, 4. novembra 2003. godine utvrđeno je da je pravni prednik apelanata, nakon što je predmetni stan napustio, prvo bio u službi u Vojsci RS u Lukavici, zatim, u Han-Pijesku, a nakon toga u Bijeljini, dakle, da je ostao u Vojsci RS od 20. maja 1992. godine, te da je naredbom za unapređenje komandanta unaprijeđen u čin majora. Uvidom u priznanicu od 9. januara 1992. godine Općinski sud je utvrdio da je pravni prednik apelanata na ime otkupa predmetnog stana uplatio iznos od 181.519,00 dinara i 2.000,00 dinara. Dalje, iz izvoda iz matične knjige vjenčanih Općine Goražde od 26. maja 1974. godine je utvrđeno da je pravni prednik apelanata sklopio brak sa prvoapelanticom, a uvidom u Rješenje Osnovnog suda u Sokocu - Odjeljenje Istočno Sarajevo o nasljeđivanju zaostavštine iza pravnog prednika apelanata broj 089-1-0-07-000450 od 30. augusta 2007. godine utvrđeno je da njegovu zaostavštinu čine prava i obaveze iz Ugovora o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana broj 3513-1307-4, zaključenog 23. decembra 1991. godine, i da je zakonski nasljednik predmetnog stana prvoapelantica. Iz Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambene poslove) broj 26/6-372-P-4529/98 od 21. juna 2001. godine proizlazi da je odbijen kao neosnovan zahtjev prvoapelantice kao sunosioca stanarskog prava na predmetnom stanu za povrat predmetnog stana, koje je poništeno Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-312/01 od 25. februara 2002. godine. Predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, koji je u ponovnom postupku Rješenjem broj 23/6-372- 5-4529/98 od 16. decembra 2002. godine odbio kao neosnovan zahtjev prvoapelantice kao člana porodičnog domaćinstva za povrat predmetnog stana i utvrdio da odluku o daljnjem raspolaganju predmetnim stanom donosi Federalno ministarstvo odbrane.

7. Općinski sud je na temelju ovako izvedenih dokaza utvrdio da je pravnom predniku apelanata prestalo stanarsko pravo, a da je Rješenjem Uprave za stambena pitanja od 21. juna 2001. godine odbijen kao neosnovan zahtjev prvoapelantice kao sunosioca stanarskog prava za povrat stanarskog prava na predmetnom stanu. U vezi s tim, taj sud ukazao je da je odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da, ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstvu odbrane Federacije BiH taj stan koristi zakonito i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (u daljnjem tekstu: SSNO) u skladu sa odredbom člana 39. citiranog zakona, Ministarstvo odbrane FBiH je dužno izdati nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Dakle, kako je citiranom odredbom zakona propisano da lice koje je zaključilo pravno obavezujući ugovor prije 6. aprila 1992. godine mora biti nositelj stanarskog prava na stanu i legalni korisnik stana da bi se moglo uknjižiti kao vlasnik stana, a da u okolnostima konkretnog slučaja iz činjeničnog stanja proizlazi da je nositelj stanarskog prava, pravni prednik apelanata umro 4. decembra 1997. godine, kada je prestao biti nositelj stanarskog prava na navedenom stanu, a koje pravo ni prvoapelantica nije nikad stekla, jer joj je odbijen zahtjev kao sunosioca stanarskog prava za povrat predmetnog stana, koji je njen suprug napustio 1992. godine, te u koji se ona nije nakon njegovog odlaska nikad uselila. Prema tome, po ocjeni tog suda, samim tim što je pravni prednik apelanata zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana, što je isplatio kupoprodajnu cijenu za stan i bio korisnik navedenog stana do 1992. godine nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, imajući u vidu da citirana odredba zakona propisuje kumulativne uvjete, koje pravni prednik apelanata nije ispunjavao (status nositelja stanarskog prava i status legalnog korisnika stana), zbog čega apelanti svoje pravo vlasništva na predmetnom stanu nisu mogli izvesti iz prava njihovog prednika, a niti su ga sami mogli steći primjenom odredbe člana 39.a navedenog zakona, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Općinski sud je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tužene, je ona nije dokazala da pravni prednik apelanata, nakon što je napustio FBiH, nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu iz istog stambenog fonda ili novoformiranog stambenog fonda oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ, na temelju čega bi bio raskinut ugovor o otkupu stana u FBiH.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude zaključio da žalbe apelanata izjavljene protiv presude Općinskog suda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalanog prava nisu osnovane, jer, prema stanju spisa predmeta, slijedi da je pravni prednik apelanata sa članovima svoje porodice, apelantima, predmetni stan napustio 1992. godine, da je umro 4. decembra 1997. godine, te da, stoga, nije mogao ostvariti pravo na povrat predmetnog stana, kao i da povrat tog stana nisu ostvarili ni apelanti kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva. Dalje, taj sud je utvrdio da kupoprodajni ugovor koji je njihov pravni prednik zaključio nije proveden u zemljišne knjige, a da apelanti tužbenim zahtjevom upravo traže da im se prizna pravo vlasništva na predmetnom stanu kao zakonskim nasljednicima svog pravnog prednika i da im se to pravo upiše u zemljišne knjige sa dijelom 1/2. Dakle, kako je to prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelanti nisu ostvarili pravo na povrat predmetnog stana, da ga ne koriste, po ocjeni Kantonalnog suda, nije ispunjen zakonski uvjet iz člana 39.a Zakona o prodaji stanova da bi tužena izdala nalog za uknjižbu prava vlasništva apelantima na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog prije 6. aprila 1992. godine, tj. nisu ispunjeni zakonski uvjeti na osnovu kojih bi se prema Ugovoru o kupoprodaji – otkupu predmetog stana, zaključenom 23. decembra 1991. godine, mogla izvršiti uknjižba prava vlasništva na apelante sa dijelom 1/2 na predmetnom stanu. Stoga, Kantonalni sud je primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica ističe da je sunosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su ona i njen pravni prednik (suprug) stan otkupili zaključivanjem ugovora sa bivšom SSNO do 6. aprila 1992. godine, pa je Vlada FBiH, kako navodi, prema odredbi člana 39.a Zakona o prodaji stanova bila dužna da izda nalog da se ona i njen sin, kao zakonski nasljednici njihovog pravnog prednika, uknjiže kao vlasnici na predmetnom stanu u zemljišne knjige. Apelanti posebno naglašavaju da je odlukom najviših organa BiH 18. februara 1992. godine obustavljena prodaja vojnih stanova na području BiH, ali da je njihov pravni prednik stan otkupio 9. januara 1992. godine a da je kupoprodajni ugovor zaključio 1991. godine, dakle, da je sve poslove vezane za otkup i plaćanje predmetnog stana izvršio prije donošenja navedene odluke, zbog čega tvrde da je zaključeni ugovor pravno valjan i da im pripada pravo na povrat predmetnog stana.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud, Općinski sud, kao ni Pravobranilaštvo nisu dostavili odgovore na apelaciju.

V. Relevantni propisi

11. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:

Član 3. st 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:

"Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

13. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36&06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom periodu i relevantnom dijelu je glasio:

Član 39.

Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.

Član 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 040427 10 Gž od 10. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. jula 2012. godine a apelaciju su podnijeli 20. augusta 2012. godne, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

17. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

VII. Meritum

18. Apelanti tvrde da su im osporenim odlukama sudova kojim je njihov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana

8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na nemogućnost da kao zakonski nasljednici svog pravnog prednika uknjiže pravo vlasništva na predmetnom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, iznesen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u zakonodavstvu iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, te ukazuje na Odluku broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, putem ocjene ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).

19. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije postupio u skladu s nalogom Ustavnog suda iz Odluke broj U 15/11, pa su relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojima je bila propisana naknada prestale da važe narednog dana od dana objavljivanja Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine u „Službenom glasniku BiH“ (dostupno na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba, objavljeno u „Službenom glasniku BiH“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine).

20. Dovodeći navedeno u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano osporenim odlukama, prvenstveno razmotriti navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o tužbenom zahtjevu apelanata kao zakonskih nasljednika njihovog pravnog prednika, usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o otkupu tzv. vojnog stana koji je njihov pravni prednik zaključio sa prednikom tužene, te shodno tome uknjižbi apelanata kao vlasnika na takvom stanu sa dijelom 1/2.

24. Ustavni sud u tom kontekstu, u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom apelanata i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje, u kontekstu primjene člana 39. Zakona o prodaji stanova, razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 79/12, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11.

25. U navedenoj Odluci broj AP 1205/08 Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tuženog, zaključio da ti stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine i zaključio da je „nesporno da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu“ (tač. 32. do 34). Dalje, odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo «u skladu sa zakonom» i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku broj U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.a Zakona o prodaji stanova), te odluku u predmetu Đokić protiv BiH. U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana, nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje spornog stana u posjed“ (tačka 47).

26. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je preveliki teret na apelante (tačka 51).

27. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu u vezu s navedenim stavovima iz Odluke broj AP 1205/08, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da apelanti, također, kao nasljednici svog pravnog prednika, koji je zaključio pravno valjan ugovor o kupoprodaji – otkupu predmetnog stana na temelju kojeg se apelanti ne mogu uknjižiti kao vlasnici stana, te da ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nisu isticali zahtjev za naknadu u smislu člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, koji se primjenjivao u relevantnom periodu. S druge strane, nesporno je da, u smislu stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1205/08, taj stan predstavlja imovinu apelanata, da je osporenim odlukama odlučeno o njihovom tužbenom zahtjevu (u smislu da imaju pravno obavezujući ugovor, ali da nemaju pravo na uknjižbu), da je postupanjem sudova došlo do miješanja u imovinu apelanata, da je miješanje bilo zakonito, ali da iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja pripada apelantima umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan iz čega proizlazi da nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata.

28. U tom kontekstu Ustavni sud ponovo naglašava da su relevantne odredbe člana 39.e st. 3. i

4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i kojim je bila regulirana situacija apelanata (stav 3, da njihov pravni prednik ima pravno obavezujući ugovor, da je ostao u oružanim snagama van teritorije BiH), shodno Odluci Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. Međutim, iako je predmetna odredba prestala da važi, posmatrano iz perspektive apelanata, njihov status je u konačnici identičan ili gotovo identičan sa položajem apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Stoga je, dakle, nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno da je na njih stavljen pretjeran teret, pa je zbog toga došlo do povrede prava apelanata na imovinu.

29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu broj AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi se apelantima osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.

Ostali navodi

30. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode apelanata o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, te zato što uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja pripada apelantima umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetni stan, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno na apelante je stavljen prevelik teret.

32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3071/12 (B. J. i D. J.) | Sudska praksa | Aktio