Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1231/12 (S. D.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Kazna
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1231/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1231/12, rješavajući apelaciju S. D. na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka (b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija S. D.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 020044 11 Kž od 23. decembra 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija S. D. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 020044 11 Kž od 23. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 020044 02 K od 7. juna 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 3. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 020044 11 Kž od 23. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 020044 02 K od 7. juna 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Osnovnog suda 15. januara 2015. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 71 0 K 020044 02 K. Ustavni sud je 13. maja 2015. godine od Tužilaštva takođe zatražio da dostavi na uvid spise predmeta u predkrivičnom postupku vođenom protiv apelanta i ostalih optuženih.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 1. decembra 2014. godine, Tužilaštvo 1. decembra 2014. godine, dok Vrhovni i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju. Osnovni sud je 19. januara 2015. godine dostavio traženi spis, a Tužilaštvo 20. maja 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Centar javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centar javne bezbjednosti) je 9. marta 1999. godine Tužilaštvu podnio krivičnu prijavu broj KU-304/99 protiv apelanta i E. B., G. B. (u daljnjem tekstu: prvooptuženi i drugooptuženi ili ostali optuženi) zbog postojanja osnovane sumnje da su 6. marta 1999. godine počinili krivično djelo teško razbojništvo i razbojnička krađa iz člana 151 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS), a Okružnom sudu (istražnom sudiji tog suda) istog dana i pod istim brojem i izvještaj o lišenju slobode i sprovođenju apelanta i ostalih optuženih radi preduzimanja posebnih istražnih radnji iz člana 193 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili navedeno krivično djelo u mjestu, na način i u vrijeme, pobliže navedeno u predmetnom izvještaju, uz napomenu tom sudu da je rješenjem od 6. marta 1999. godine apelantu i ostalim osumnjičenim određen pritvor u trajanju od tri dana, počev od 6. marta 1999. godine kada su lišeni slobode (u 22 časa), koji može trajati najduže tri dana.
6. Okružni sud je Tužilaštvu 10. marta 1999. godine dostavio kompletan materijal predkrivičnog postupka vođenog protiv apelanta i ostalih optuženih i to: krivičnu prijavu Centra javne bezbjednosti broj KU-304/99, zapisnik o uviđaju, službene zabilješke o obavljenim informativnim razgovorima, fotodokumentaciju lica mjesta, potvrdu o privremenom oduzimanju vatrenog oružja, zapisnik o prepoznavanju, izvod iz kaznene evidencije za prijavljene i nalaz i mišljenje Doma zdravlja Ključ od 7. marta 1999. godine i Rješenje istražnog sudije tog suda broj Kri. 31/99 od 9. marta 1999. godine kojim je apelantu i ostalim osumnjičenim određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji po ovom rješenju može trajati najduže do 6. aprila 1999. godine do 22 časa, sve u cilju preduzimanja posebnih istražnih radnji.
7. Tužilaštvo je 11. marta 1999. godine istražnom sudiji Okružnog suda podnijelo zahtjev za sprovođenje istrage protiv apelanta i ostalih optuženih broj Kt.45/99 zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili predmetno krivično djelo.
8. Istražni sudija Okružnog suda je 17. marta 1999. godine donio rješenje o sprovođenju istrage protiv okrivljenih broj Ki. 36/99. U obrazloženju rješenja je navedeno da je istražni sudija tog suda, postupajući po zahtjevu Tužilaštva broj Kt.45/99 od 11. marta 1999. godine za sprovođenje istrage protiv apelanta i ostalih okrivljenih zbog počinjenog predmetnog krivičnog djela, sproveo posebne istražne radnje i našao osnovanim zahtjev Tužilaštva, te odredio izvođenje svih ostalih dokaza za kojima se u predmetnom postupku ukaže potreba.
9. Tužilaštvo je 12. aprila 1999. godine Okružnom sudu podnijelo optužnicu broj KT: 45/99 protiv apelanta i ostalih optuženih na način što je predložilo da taj sud, kao stvarno i mjesno nadležan, zakaže i održi glavni pretres na kojem će se izvršiti uvid u sve predložene dokaze i da se okivljeni proglase krivim za počinjeno krivično djelo, te osude po zakonu.
10. Apelant je 16. aprila 1999. godine primio optužni prijedlog i poziv Okružnog suda za glavni pretres, koji je zakazan za 12. septembar 1999. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je taj sud u periodu od 12. septembra 1999. godine do 3. jula 2002. godine zakazao devet ročišta, od kojih je održao četiri.
11. Postupajući po optužnici Tužilaštva od 12. aprila 1999. godine, Okružni sud je 3. jula 2002. godine donio presudu broj K-36/99 kojom je na osnovu člana 350 tačka 3 ZKPRS apelanta oslobodio optužbe da je počinio predmetno krivično djelo, dok je ostale optužene oglasio krivim, i prvooptuženom E. B. izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a drugooptuženom G. B. kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
12. Nakon ocjene provedenih dokaza (koji su taksativno navedeni na str. od 4 do 10 osporene presude), Okružni sud je zaključio da tokom trajanja postupka nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom Tužilaštva stavljeno na teret iz razloga što taj sud iz izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću zaključiti da li je apelant znao zašto i iz kojih razloga s ostalim optuženim ide u Ključ gdje je predmetno krivično djelo počinjeno, odnosno u zlatarsku radnju, vlasništvo F. H, jer po ocjeni suda iz iskaza ostalih optuženih, kojima je taj sud poklonio vjeru, proizlazi da je apelant samo vozio kola, da mu nije bilo rečeno zbog čega idu u Ključ, da apelant nije ulazio u zlatarsku radnju, niti je na bilo koji način učestvovao u izvršenju predmetnog krivičnog djela, bilo pomaganjem, podstrekavanjem ili na drugi saizvršilački način.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-126/02 od 7. oktobra 2002. godine žalbu prvooptuženog i Tužilaštva uvažio, Presudu Okružnog suda broj K-36/99 od 3. jula 2002. godine ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje.
14. Iz spisa predmeta koji je dostavljen Ustavnom sudu proizlazi da je Vrhovni sud predmetni spis dostavio Osnovnom sudu na ponovni postupak 4. novembra 2009, koji je taj sud registrovao pod brojem 71 0 K 020044 02 K.
15. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 020044 02 K od 7. juna 2011. godine apelant je oglašen krivim da je u vrijeme, u mjestu i na način, precizno opisan u dispozitivu ove presude, počinio krivično djelo teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151 stav 3 KZRS, u vezi s članom 22 citiranog zakona - opšti dio, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom oštećeni F. H. (u daljnjem tekstu: oštećeni) je primjenom člana 108 stav 2 ZKPRS s imovinskopravnim zahtjevom upućen na građansku parnicu.
16. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud je u pogledu apelantove odgovornosti za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, cijeneći sve izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio nedosljednost u iskazima ostalih optuženih jer je prvooptuženi E. B. u jednom momentu tvrdio da se apelant u vrijeme počinjenja krivičnog djela nalazio ispred zlatarske radnje, a drugi put da se nalazio u autu, dok je drugooptuženi G. B. takođe u jednom momentu tvrdio da se apelant nalazio ispred zlatarske radnje na udaljenosti od 20 do 30 metara, drugi put da se nalazio u autu, a sam apelant je u svom iskazu takođe istakao da nije siguran gdje se nalazio u kritično vrijeme, tako da je u jednom momentu naveo da se nalazio 5 do 6 metara ispred zlatarske radnje, dalje, da se nalazio u autu, dok je treći put izjavio da je ostale optužene čekao na udaljenosti od nekih 50 metara od zlatarske radnje i 50 metara udaljen od vozila. Osnovni sud je na osnovu iskaza ošećenog F. H., datom na glavnom pretresu, utvrdio da iz iskaza jasno proizlazi da su sva trojica optuženih ušla u njegovu radnju jer je oštećeni na glavnom pretresu prepoznao svu trojicu počinilaca predmetnog krivičnog djela, iznoseći detalje samog događaja, posebno ulogu prvooptuženog E. B. Analizom izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da nijedan od optuženih nije siguran gdje se nalazio apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a da iz iskaza oštećenog, kojem je sud poklonio vjeru, jasno slijedi da su u njegovu radnju ušla sva trojica optuženih jer je oštećeni ukazao gdje se ko od trojice optuženih nalazio u momentu izvršenja krivičnog djela. Osim toga, Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je apelant doprinio izvršenju krivičnog djela korišćenjem svog vozila, znajući gdje i zašto ide s ostalim optuženim, a na apelantovo znanje i svijest, po ocjeni suda, ukazuje i činjenica da su ostali optuženi u vozilu držali vatreno oružje s prigušivačem. Stoga, taj sud cijeni da bi bilo naivno povjerovati ijednom optuženom da pored takvog spremanja i kretanja na put od Banje Luke do Ključa apelant nije imao saznanja zašto s ostalim optuženim ide u Ključ. Što se tiče subjektivne strane ovog krivičnog djela, taj sud je takođe utvrdio da iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da su optuženi zajednički učestvovali u izvršenju predmetnog krivičnog djela, da predmetno krivično djelo predstavlja rezultat njihovog zajedničkog djelovanja, da se ne može zanemariti uloga niti jednog optuženog, pa tako ni apelanta koji je svojim vozilom omogućio dolazak na daljinu od oko stotinu kilometara, te da zajedno s ostalim optuženim učestvuje u izvršenju krivičnog djela. Dakle, uloga svakog od optuženih je od bitnog značaja da je od početka pripremanja za izvršenje navedenog krivičnog djela kod istih postojala svijest o zajedničkom djelovanju i saradnji, s tim da u izvršenju samog krivičnog djela svi učesnici ne moraju da učestvuju u svim djelatnostima koje su neophodne da bi krivično djelo bilo izvršeno, niti moraju svi da učestvuju na isti način u njegovom izvršenju. Da je nesporno da je između apelanta i ostalih optuženih postojao prethodni dogovor o izvršenju tog djela i njegovoj realizaciji, po ocjeni tog suda, jasno proizlazi iz dokazane činjenice da su novac oduzet od oštećenog zajednički podijelili između sebe, što je u svom iskazu istakao i prvooptuženi E. B., navodeći da mu je drugooptuženi G. B. na putu prema Banjoj Luci dao 200,00 DEM na ime starog duga, a da je apelantu dao 200 DEM, koji ovaj novac nije odbio da uzme, što takođe potvrđuje njihovo zajedičko djelovanje i dogovor u vezi s izvršenjem predmetnog krivičnog djela. Osnovni sud je na kraju zaključio da su u radnjama svih optuženih sadržani svi elementi bića predmetnog krivičnog djela. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne, sud je pored zakonom propisane kazne za počinjeno krivično djelo, cijenio sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). Od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta sud je posebno cijenio da isti ranije nije osuđivan, da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio relativno mlad, koja okolnost se može pripisati njegovoj nepromišljenosti, posebno kada se ima u vidu da je predmetno krivično djelo počinjeno neposredno nakon rata, zbog čega je, primjenom člana 42 stav 1 tačka 1 i člana 43 stav 1 tačka 1 KZRS – opšti dio, odlučio kao u izreci presude.
17. Okružni sud je Presudom broj 71 0 K 020044 11 Kž od 23. decembra 2011. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i ostalih optuženih i potvrdio presudu Osnovnog suda broj 71 0 K 020044 02 K od 7. juna 2011. godine.
18. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant tom sudu 11. jula 2011. godine podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda od 7. juna 2011. godine, koju je Okružni sud ispitao u granicama apelantovih žalbenih navoda i po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz člana 376 stav 1 ZKPRS, zaključivši da njegovim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost osporene presude, pa je primjenom člana 384 ZKPRS odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode u vezi s pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, ocijenivši da je prvostepeni sud nakon svestrane analize i ocjene svih izvedenih dokaza pravilno zaključio da se apelant solidarisao s ostalim optuženim, pristajući na radnje i posljedice izvršenja počinjenog krivičnog djela, u čemu se ogleda njegov umišljaj u izvršenju tog djela, na koje je okolnosti i činjenice taj sud jasno i argumentovano ukazao, te na osnovu kojih je pravilno izveo zaključak da je apelant znao gdje i zbog čega, zajedno s ostalim optuženim, ide u Ključ (zlataru vlasništvo oštećenog), nakon čega je ostale optužene vozilom vratio u Banju Luku i u međuvremenu od njih uzeo dio oduzetog novca. Okružni sud je na kraju odlučio kao u izreci presude, zaključivši da ne stoje razlozi zbog kojih je apelant osporavao prvostepenu presudu, odnosno da njegovim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost osporene presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na slobodu iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na brak iz člana II/3j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12 Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog dužine trajanja predmetnog postupka koji je, kako navoodi, pred redovnim sudovima trajao 13 godina. S tim u vezi apelant tvrdi da ničim nije doprinio da predmetni postupak traje „nerazumno dugo“ jer se na svaki poziv suda redovno odazivao. Takođe navodi hronologiju ovog postupka, broj glavnih pretresa kojima je prisustvovao, tvrdeći da se u predmetnom slučaju promijenilo više tužilaca, sudija i advokata. Apelant se takođe žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na odluku o visini izrečene kazne.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da apelantove navode smatra djelimično osnovanim, i to samo u dijelu koji se tiče dužine trajanja postupka koji je nesporno trajao blizu 13 godina, dok njegove ostale navode smatra neosnovanim. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. U odgovoru Tužilaštva na apelaciju se navodi da predmetni postupak nije vođen samo protiv apelanta, već i protiv još dvojice saizvršilaca koji su permanentno vršili opstrukciju predmetnog postupka tako da je glavni pretres, zakazan za 17. februar 2003. godine, odgođen jer je jedan od optuženih izjavio da mu je navodno branilac otkazao punomoć, da je sljedeći pretres, zakazan za 14. mart 2003. godine, odložen iz razloga što jedan od branilaca optuženih nije pristupio zakazanom pretresu, da je pretres, zakazan za 22. april 2003. godine, opravdano odgođen zbog bolesti sudije, a sljedeći, zakazan za 26. maj 2003. godine, odložen je jer nisu pristupili pozvani svjedoci, te zbog nedostupnosti optuženih ili sličnih problema. Takođe podsjeća da je apelant nakon lišenja slobode 16. marta 1999. godine u pritvoru ostao samo mjesec dana, dakle do 16. aprila 1999. godine, tj. samo koliko je to bilo i nužno.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Republike Srpske – posebni dio („Službeni list SRBiH“ br. 16/77, 32/84, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
Teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva Član 151. stav 1.
(1)Ako je pri izvršenju razbojničke krađe ili razbojništva nanesena nekom licu sa umišljajem teška tjelesna povreda ili vrijednost ukradeninih stvari prelazi iznos od deset hiljada dinara ili ako je razbojništvo učinjeno u sastavu grupe ili bande, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje pet godina.
[…]
23. Krivični zakon Republike Srpske – opšti dio („Službeni glasnik SFRJ“ br. 44/76, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/93) u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugu način zajednički izvrše krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/93, 14/94, 6/97 i 43/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i da se onemogući svaka zloupotreba prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
Član 350. tačka 3.
Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe sud će izreći:
3) ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje.
25. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09 i 92/09) u relevantnom dijelu glasi:
1. Žalba na presudu prvostepenog suda Član 298. stav 1.
Pravo na žalbu i rok (1)Protiv presude donesene u prvom stepenu može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
Član 307.
Podnošenje žalbe (1)Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu stranku i branioca radi davanja odgovora.
Član 319.
Odbijanje žalbe Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom.
2. Žalba na presudu drugostepenog suda Član 324. stav (2) Opšta odredba (2)O žalbi protiv drugostepene presude rješava sud trećeg stepena, shodno odredbama koje važe za postupak u drugom stepenu.
Član 339.
Pravila ponovljenog postupka (1)Na novi postupak, koji se vodi na osnovu rješenja kojim je dozvoljeno ponavljanje krivičnog postupka, važe iste odredbe kao i za raniji postupak. U novom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u ranijem postupku.
VI.Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 K 020044 11 Kž od 23. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na slobodu iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na brak iz člana II/3j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12 Evropske konvencije.
31. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog dužine trajanja predmetnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o visini izrečene kazne.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Suština navoda apelacije, s aspekta prava na pravično suđenje, svodi se na tvrdnju da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o visini izrečene kazne, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
A) Pravo na suđenje u razumnom roku
34. Ustavni s ud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora da ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pri ocjeni pitanja da li je suđenje sprovedeno u razumnom roku, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Takvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojima je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9 i 138; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 95/10, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dalje, „optužba“ u smislu člana 6 Evropske konvencije autonoman je pojam koji se primjenjuje bez obzira na definiciju koju „optužba“ ima u domaćem zakonu. Evropski sud je istakao da se „optužba“ može definisati kao zvanično obavještenje koje pojedincu daje nadležni organ vlasti o navodima da je to lice počinilo krivično djelo ili kada je lice zvanično obaviješteno da se vodi krivični postupak protiv njega (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, Presuda broj 1936/63 od 27. juna 1986. godine). S druge strane, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterijume i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe, moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može da predstavlja i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da je postupak utvrđivanja njegove odgovornosti započeo 6. marta 1999. godine kada mu je Centar javne bezbjednosti odredio pritvor u trajanju od tri dana, počev od 6. marta 1999. godine kada je i lišen slobode zbog osnovane sumnje da je s ostalim optuženim počinio predmetno krivično djelo. Dakle, u smislu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, da li je suđenje sprovedeno u razumnom roku, početkom relevantnog perioda u konkretnom slučaju smatra se 6. mart 1999. godine s obzirom da iz činjeničnog stanja konkretnog predmeta nesporno proizlazi da je apelant navedenog datuma lišen slobode jer mu je tog dana određen pritvor, te je on tog dana postao svjestan da je osumnjičen za predmetno krivično djelo. Budući da je krivični postupak okončan donošenjem osporene presude Okružnog suda 23. decembra 2011. godine, Ustavni sud smatra da je period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka period od 12 godina, 11 mjeseci i 17 dana.
36. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti u predmetnom krivičnom postupku Ustavni sud smatra da se radi o složenom postupku.
37. Ustavni sud zapaža da je apelant 6. marta 1999. godine lišen slobode i da mu je određen pritvor u trajanju od tri dana, računajući od dana kada je lišen slobode (u 22 časa), zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teški slučaj razbojništva i razbojničke krađe iz člana 151 stav 1 KZRS, da mu je pritvor nakon toga produžen rješenjem istražnog sudije Okružnog suda (rješenje broj Kri.31/99) u trajanju od jednog mjeseca i da je prema navedenom rješenju trajao do 6. aprila 1999. godine (do 22 časa), da je Tužilaštvo 11. marta 1999. godine Okružnom sudu (istražnom sudiji tog suda) podnijelo zahtjev za sprovođenje istrage, nakon čega je taj sud 17. marta 1999. godine donio rješenje o sprovođenju istrage i nakon izvršene analize izvedenih dokaza provedenih u predkrivičnom postupku zaključio da je zahtjev Tužilaštva osnovan.
38. Ustavni sud takođe zapaža da je Tužilaštvo 12. aprila 1999. godine podiglo optužnicu protiv apelanta i ostalih optuženih pred Okružnim sudom, koji je prvostepenu presudu donio 3. jula 2002. godine, dakle u roku od dvije godine, devet mjeseci od zakazivanja prve glavne rasprave (12. septembra 1999. godine), što Ustavni sud smatra razumnim rokom za donošenje presude u predmetu koji je s činjeničnog i pravog aspekta okarakterisan kao složen.
39. Ustavni sud dalje nalazi da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbi Tužilaštva i prvooptuženog E. B., rješenjem od 7. oktobra 2002. godine ukinuo presudu prvostepenog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Iz spisa predmeta Ustavni sud nalazi da je taj sud predmetni spis Osnovnom sudu na ponovno odlučivanje dostavio tek 4. novembra 2009. godine, dakle protekom više od sedam godina. Ustavni sud za ovakvo postupanje Vrhovnog suda smatra da je van razumnog roka. Ustavni sud ne može da nađe niti jedan argument na osnovu kojeg bi se držanje spisa sedam godina nakon ukidanja presude nižestepenog suda moglo da opravda. Posebno se ima u vidu da Vrhovni sud takvo postupanje nije pokušao da opravda ni kroz odgovor na apelaciju jer ga nije ni dostavio na traženje Ustavnog suda.
40. Ustavni sud dalje primjećuje da je Osnovni sud u ponovom postupku odlučio u roku od dvije godine (7. juna 2011. godine) dok je Okružni sud, odlučujući po žalbi apelanta i ostalih optuženih izjavljenoj protiv presude tog suda, odlučio u roku od nešto više od šest mjeseci (23. decembra 2011. godine), koje postupanje tih sudova Ustavni sud smatra razumnim i objektivnim rokom za odlučivanje u ponovnom postupku i po izjavljenoj žalbi.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
42. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji razumno i objektivno opravdanje za trajanje krivičnog postupka u periodu od skoro 13 godina, da je u konkretnom slučaju dužini predmetnog postupka isključivo doprinio Vrhovni sud koji nije preduzeo zakonom propisane procesne radnje u rokovima koji bi bili smatrani razumnim u kontekstu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud ne može da utvrdi bilo kakav apelantov doprinos ukupnoj dužini postupka budući da iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelant, čak u više navrata, urgirao postupanje redovnih sudova.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
44. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o visini izrečene kazne, Ustavni sud prije svega ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i odluke o visini izrečene kazne apelantu (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica, dokaza, te ocjeni visine kazne koju su izrekli redovni sudovi (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), već da je generalno zadatak Ustavnog suda da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
45. Dovodeći navedene stavove u kontekst s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama sudova zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o visini izrečene kazne povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U vezi s tim ističe da je za krivično djelo teški slučaj razbojništva i razbojničke krađe, koje mu je stavljeno na teret, Presudom Okružnog suda broj K-36/99 od 3. jula 2002. godine oslobođen optužbe da je predmetno krivično djelo počinio primjenom člana 350 tačka 3 ZKPRS, a da je zatim Presudom Osnovnog suda od 7. jula 2011. godine za isto krivično djelo i na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u ponovnom postupku postupio prema rješenju Vrhovnog suda od 7. oktobra 2002. godine na osnovu člana 339 ZKPRS, kojom odredbom su propisana pravila ponovljenog postupka. Dakle taj sud je na osnovu činjenica i dokaza izvedenih u prvostepenom postupku nesporno mogao da donese osuđujuću presudu budući da je citiranom odredbom zakona propisano da sud u ponovnom postupku, koji se tretira kao novi postupak, nije vezan za rješenje suda doneseno u prvostepenom postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u okolnostima konkretnog slučaja, analizirajući činjenično stanje i dokaze izvedene u prvostepenom postupku, zaključio da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je apelanta oslobodio odgovornosti. Navedeno iz razloga što je analizom izvedenih dokaza zaključio da je apelant nesumnjivo imao saznanja da će zajedno s ostalim optuženim da počini predmetno krivično djelo s obzirom da se zajedno s ostalim optuženim svojim vozilom dovezao do mjesta izvršenja krivičnog djela, dakle vozeći se od Banje Luke do Ključa, u kom vozilu se nalazilo vatreno oružje s prigušivačem, zbog čega je zaključio „da bi bilo naivno povjerovati da pored takvog spremanja i kretanja na put od Banja Luke do Ključa, apelant nije imao saznanja zašto skupa sa ostalim optuženim ide u Ključ“. Osim toga, po ocjeni tog suda, dalje proizlazi da je između optuženih postojao dogovor o izvršenju predmetnog krivičnog djela, na što posebno ukazuje činjenica da su novac oduzet od oštećenog zajednički podijelili između sebe. Prema tome, analizirajući način na koji je taj sud sproveo predmetni postupak i izvršio ocjenu već izvedenih dokaza, za koje je dao jasne i argumetovane razloge, Ustavni sud smatra da u razlozima osporenih presuda ne može da nađe elemente proizvoljnosti ili arbitrarnost u donošenju istih, na osnovu čega je zaključio da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
46. Apelant takođe smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog krivičnog postupka povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na slobodu iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na brak iz člana II/3j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode dovodi u vezu s navodima o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, pa s obzirom na to smatra da nema potrebe da ispituje naprijed pobrojana apelantova prava.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni krivični postupak trajao skoro 13 godina, od kojih se više od sedam godina može u cijelosti staviti na teret Vrhovnom sudu koji nije dao razloge za ovako dugo trajanje postupka pred tim sudom.
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencijije u vezi s utvrđenim čijeničnim stanjem i odlukom o visini izrečene kazne apelantu.
49. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka (b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman