Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-192/13 (I. D.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-192/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 192/13, rješavajući apelaciju Izeta Dulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Izeta Dulića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001740 10 Rev od 11. oktobra 2012. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Izetu Duliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Izetu Duliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da u skladu s članom 72. stav
5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Izeta Dulića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001740 10 Rev od 11. oktobra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Izet Dulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnio je 14. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 001740 10 Rev od 11. oktobra 2012. godine.
2. Podneskom od 27. marta 2015. godine Elvedin Alagić, advokat iz Bihaća, informirao je Ustavni sud da je nakon smrti advokata Slobodana Brčina preuzeo zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom u ovom predmetu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 192/13 od 12. februara 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi odgodio izvršenje pravomoćne presude.
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog „Fagus“ d.o.o. Maslovare – Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 23. juna do 3. jula 2015. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant 8. novembra 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci, koji se rješenjem od 14. februara 2006. godine oglasio mjesno nenadležnim za postupanje.
7. Osnovni sud u Banjaluci je predmet (iz raspoloživih dokaza nije vidljivo kada je to učinjeno) dostavio na nadležno postupanje Osnovnom sudu, koji je nakon održana dva ročišta (u februaru i aprilu 2008. godine) donio Presudu broj 073-0-P-06-000 169 od 7. maja 2008. godine.
8. Iz stanja spisa proizlazi da je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Rješenjem broj 011-0-Gž-08-001 275 od 30. oktobra 2008. godine ukinuo presudu Osnovnog suda od 7. maja 2008. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno postupanje.
9. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 001740 08 P od 27. aprila 2009. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio raskid ugovora o kupoprodaji građevinske stolarije zaključen između apelanta, kao naručioca, i tuženog, kao izvođača – prodavača po ponudi, čija je ugovorena cijena iznosila 15.680,00 KM i da se tuženom naloži da ugrađenu stolariju na apelantovoj kući demontira i odnese, te isplatu iznosa od 13.650,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u stavu 1. izreke presude. Stavom 2. navedene presude apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.
10. Osnovni sud je nakon provedenog postupka, ocjenom dokaza (o čemu se sud iscrpnije izjasnio u obrazloženju presude na str. od 2. do 4), u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je apelant neblagovremeno reklamirao evidentne nedostatke na stolariji koju je isporučio i ugradio tuženi. Obrazlažući svoj stav, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 481. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da je kupac dužan da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana jer, u protivnom, gubi pravo koje mu pripada po tom osnovu. U tom kontekstu je pojašnjeno da su radnici tuženog apelantu isporučili i montirali stolariju 14. oktobra 2004. godine, a apelant je tek u julu 2005. godine reklamirao kvalitet te stolarije, pa je prvostepeni sud utvrdio da apelant nije blagovremeno obavijestio tuženog o materijalnim nedostacima na stolariji, te da stoga apelantu ne pripada pravo iz člana 488. ZOO-a. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio shodno odredbama čl. 383. st. 1. i 2., 386. stav 2. i 396. st. 1. i 2. sve iz ZPP-a.
11. Odlučujuću o apelantovoj žalbi Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 73 0 P 001740 09 Gž od 16. decembra 2009. godine, kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio raskid ugovora o kupoprodaji stolarije, te tuženom naložio da ugrađenu stolariju demontira i odnese, te apelantu isplati iznos od 13.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
12. Obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud prilikom odlučenja zanemario okolnost da su radnici i direktor tuženog izašli na lice mjesta da bi vidjeli o kakvim se nedostacima radi, te da su parnične stranke u vezi s tim vršile pismenu prepisku čime je, prema ocjeni drugostepenog suda, tuženi prihvatio reklamaciju iako je ona bila neblagovremena. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, apelant je postupio shodno odredbi člana 484. stav 1. ZOO jer je u samom obavještenju o nedostacima od 3. septembra 2005. godine pobliže opisao nedostatke na stolariji i pozvao tuženog da je pregleda 27. septembra 2005. godine, pa je samim tim apelant stekao pravo tražiti raskid ugovora jer je prethodno ostavio prodavcu naknadni rok za ispunjenja ugovora, kako je regulirano odredbom člana 490. ZOO. Istaknuto je još da je apelant zahtijevao ispunjenje ugovora, ostavljajući tuženom primjeren rok, pa kako tuženi u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke, to apelant ima pravo tražiti raskid ugovora, u smislu odredbe člana 488. ZOO, odnosno ugovor se smatra raskinutim po samom zakonu nakon isteka roka u kojem je tuženi trebao otkloniti nedostatke. Uzevši u obzir sve navedeno Okružni sud je odlučio kao u izreci presude shodno odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a. Odluku o troškovima postupka drugostepeni sud je donio shodno odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a.
13. Presudom broj 73 0 P 001740 10 Rev od 11. oktobra 2012. godine Vrhovni sud je usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepenu presudu tako što je apelantovu žalbu odbio, te prvostepenu presudu potvrdio. Ispitujući osporenu presudu Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je stolarija, koju je tuženi isporučio apelantu dana 14. oktobra 2004. godine, na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog u augustu 2004. godine, imala materijalne nedostatke za koje je odgovoran tuženi, da je tužilac u julu 2005. godine neblagovremeno obavijestio tuženog o materijalnim nedostacima na stolariji. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je i zaključak Okružnog suda da je tuženi prihvatio neblagovremeni prigovor tužioca, što proizlazi iz dopisa tuženog upućenih apelantu 8. i 29. augusta 2005. godine prema kojima je tuženi slao svoje servisere kod apelanta, ali nedostaci nisu otklonjeni, niti su apelantu predate druge stvari bez nedostataka (odredba člana 488. stav 1. tačka 1. ZOO). Vrhovni sud je shodno takvom činjeničnom utvrđenju zaključio da je apelantu pripadalo pravo da se alternativno koristi pravom na sniženje cijene ili da traži raskid ugovor.
14. Kako je Vrhovni sud nadalje istakao, tokom postupka je nesporno utvrđeno da apelant nije isplatio tuženom dio ugovorene kupoprodajne cijene za primljenu stvar u iznosu od 1.120,00 KM. Nadalje je istaknuto da se tuženi prema sadržaju dopisa od 8. augusta 2005. godine, na kojem je Okružni sud zasnovao svoju odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva, saglasio da navedeni iznos prihvata kao sniženje cijene zbog materijalnog nedostatka stvari, čime je apelant iskoristio jedno od svojih prava iz odredbe člana 488. stav 1. ZOO-a, pa stoga ne može kumulativno tražiti i raskid kupoprodajnog ugovora, kao drugo alternativno pravo propisano istom zakonskom odredbom (stav 3). Odluka o troškovima postupka donesena je saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP-a, a o troškovima revizionog postupka odlučeno je saglasno odredbi člana 396. stav 2. ZPP-a. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelaciji, prije svega, hronološki opisuje tok postupka ukazujući na njegovu neprimjerenu dužinu trajanja. Zatim, između ostalog, ukazuje da nije imao pravičan postupak, da mu je bilo uskraćeno pravo na pravično suđenje jer mu nije bilo dozvoljeno da se tokom postupka izjasni o svim pitanjima i da pojasni sve činjenice, te da je bio prisiljen da na pitanja odgovara s da ili ne, dok je sud imao sasvim drugi pristup prema tuženom. Ističe da je izvršni postupak koji je pokrenuo radi izvršenja presude Okružnog suda namjerno odugovlačen jer se, prema apelantovoj ocjeni, čekala odluka Vrhovnog suda budući da se unaprijed znao ishod revizije. Nadalje navodi da je odluka Vrhovnog suda presedan u sudskoj praksi jer su sve činjenice koje su utvrđene presudom Okružnog suda ocijenjene nespornim i prihvaćene u cijelosti, da bi revizijski sud nakon toga izveo potpuno pogrešan zaključak da je apelant pristao na sniženje cijene iako niti u jednom aktu ta činjenica nije konstatirana, niti utvrđena. Iz svih dokaza jasno proizlazi da se radi o potpuno oštećenoj i neadekvatnoj stolariji u odnosu na onu koja je dogovorena. Ovu činjenicu je jasno obrazložio menadžer tuženog u podnesku od 8. augusta 2005. godine iz kojeg je Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak da je apelant pristao na sniženje cijene na ime reklamacije u iznosu od 1.120,00 KM. Apelant u iscrpnim navodima zapravo sugerira da je predmetna pravna stvar raspravljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da je predmetnom postupku diskriminiran jer su mu u istom oduzeta sva prava koja su mu zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju apelantove navode ocijenio neosnovanim, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.
17. Osnovni sud je istakao da je u skladu s odredbama procesnog zakona proveo postupak omogućivši strankama da predlažu i izvedu predložene dokaze nakon čega je, na osnovu provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica, donesena odluka u skladu s odredbama materijalnog prava.
18. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da apelant nije u cijelosti izvršio svoju ugovorenu obavezu, pa se u takvim okolnostima ne može pozivati na načelo savjesnosti i poštenja, naročito u okolnostima kada je tuženi reagirao po apelantovom pozivu radi otklanjanja nedostataka na ugrađenoj stolariji. Prema izvedenim dokazima (pa i sadržaju apelacije) nesporno je da apelant nije izvršio isplatu kupoprodajne cijene u iznosu od 1.120,00 KM, te da je Vrhovni sud jasno obrazložio svoju odluku, a da iz apelacije proizlazi apelantovo nezadovoljstvo presudom Vrhovnog suda, a ne kršenje apelantovih ustavnih prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Pregled stvari i vidljivi nedostaci Član 481.
(1) Kupac je dužan da primljenu stvar na uobičajeni način pregled ili da je pregleda čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.
(2) Kad je pregled izvršen u prisustvu obiju strana, kupac je dužan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopštiti prodavcu odmah, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.
(3) Ako je kupac otpremio stvar bez pretovara, a prodavcu je pri zaključenju ugovora bila poznata ili morala biti poznata takva mogućnost takve daljnje otpreme, pregled stvari može biti odložen do njenog prispjeća u novo mjesto opredjeljenja, i u tom slučaju kupac je dužan da prodavca obavijesti o nedostacima čim je po redovnom toku stvari mogao za njih doznati od svojih klijenata.
Skriveni nedostaci Član 482.
(1) Kad se poslije prijema stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkloniti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak), kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, da o tom nedostatku obavijesti prodavca u roku od osam dana, računajući od dana kad je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja.
(2) Prodavac ne odgovora za nedostatke koji se pokažu šest mjeseci od predaje stvari, izuzev kad je ugovorom određen duži rok.
II – PRAVA KUPCA
Ispunjenje, sniženje cijena, raskid ugovora, naknada štete Član 488.
(1) Kupac koji blagovremeno i uredno obavijesti prodavca o nedostatku može:
1) zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostataka (ispunjenje ugovora);
2) zahtijevati sniženje cijene;
3) izjaviti da raskida ugovor.
(2) U svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete.
(3) Pored toga, nezavisno od toga, prodavac odgovora kupcu i za štetu koju je ovaj zbog nedostataka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima, i to prema opštim pravilima i odgovornosti za štetu.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase: Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 250. stav 1.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 001740 10 Rev od 11. oktobra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 14. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako to apelant nije eksplicitno naglasio iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje i na kršenja prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu navedenih odredbi jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama što, u konkretnom slučaju, nije sporno. Navedeno stoga što se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u okviru koga je apelant tražio raskid kupoprodajnog ugovora, što svakako spada u građansko-pravni spor, pa Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
A)U odnosu na apelacione navode vezane za činjenično stanje i primjenu prava
29. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, što je rezultiralo donošenjem osporene odluke. Uz to, apelant problematizira i sam postupak u okviru koga mu, kako tvrdi, nisu pružene sve garancije iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno sugerira kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku.
30. U vezi s ključnim prigovorima apelanta Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i na proizvoljnoj primjeni prava.
32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, koju apelant isključivo i osporava, koristeći se ovlaštenjem iz odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a, preinačio drugostepenu odluku i predmetni spor raspravio na osnovu odredaba člana 488. ZOO. Ustavni sud podsjeća da citirane odredbe i to stav 1. tač. a), b) i c) alternativno propisuju prava koja kupcu stoje na raspolaganju u slučaju postojanja nekih nedostataka na kupljenoj stvari. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, imajući u vidu odredbe citiranog člana, došao do zaključka da je apelant iskoristio jedno od svojih alternativnih prava propisanih članom 488. ZOO i to pravo na sniženje cijene i da u takvim okolnostima apelant nema pravo tražiti i raskid ugovora uzevši u obzir činjenicu, koja tokom postupka nije bila sporna niti je apelant u apelaciji opovrgava, da apelant nije u cijelosti izmirio dug iz kupoprodajnog ugovora. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe, te okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud u datom obrazloženja Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti Ustavni sud nalazi bilo šta što ukazuje da je u konkretnom slučaju činjenično stanje proizvoljno i pogrešno utvrđeno. U vezi s apelantovim prigovorima da mu tokom postupka nije bilo pružena puna procesna zaštita u segmentu procesne ravnopravnosti stranaka Ustavni sud uočava da apelant ove prigovore ničim nije potkrijepio, pa se takvi prigovori mogu okarakterizirati paušalnim. Navedeno tim prije što iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je apelant takve prigovore iznosio tokom postupka niti u žalbi koju je koristio kako bi redovnim sudovima pružio mogućnost da se o tom prigovoru očituju, niti u činjenicama predmeta ima bilo šta što bi ukazivalo da je tuženi drugačije tretiran u odnosu na apelanta. Stoga, u takvim okolnostima, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim. Nadalje, prigovore apelanta koji se tiču „namjernog odugovlačenja izvršnog postupka“ Ustavni sud smatra neosnovanim u ovoj fazi postupaka budući da je apelant imao mogućnost da taj postupak blagovremeno, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, ospori pred Ustavnim sudom, što je apelant propustio učiniti.
33. Dakle, imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba ZOO-a u kontekstu činjeničnog utvrđenja Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost Vrhovnog suda koja bi za posljedicu dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i argumentirano obrazloženje koje, u okolnostima konkretnog slučaja, ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene prava i činjeničnog stanja.
34. Stoga, cijeneći postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom u kontekstu prigovora apelanta nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su apelantovi prigovori ocijenjeni neosnovanim.
B)Pravo na suđenje „u razumnom roku“
35. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i s aspekta njegove dužine trajanja jer je od dana podnošenja tužbe, 8. novembra 2005. godine, pa do donošenja presude Vrhovnog suda (11. oktobra 2012. godine) prošlo gotovo sedam godina.
a)Relevantni principi
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom 8. novembra 2005. godine, koji je pravomoćno okončan presudom Vrhovnog suda 11. oktobra 2012. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od skoro sedam godina.
c) Analiza dužine trajanja postupka
39. Ustavni sud smatra da se s obzirom na pitanja koja je trebalo raspraviti u konkretnom slučaju ne može govoriti o složenom predmetu.
40. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 8. novembra 2005. godine nenadležnom Osnovnom sudu u Banjaluci, koji se u relativno kratkom roku od tri mjeseca (14. februar 2006. godine) oglasio mjesno nenadležnim za postupanje povodom podnesene tužbe, proslijedivši predmet (iz raspoloživih podataka nije vidljivo tačno kada) na nadležno postupanje Osnovnom sudu. Ustavni sud smatra da se ovaj propust može staviti na teret apelantu, odnosno njegovom punomoćniku koji je trebao znati koji je sud mjesno nadležan za postupanje u konkretnom slučaju. Isto tako, Ustavni sud naglašava da se taj apelantov propust nije značajnije odrazio na ukupnu dužinu trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Okružni sud, postupajući u konkretnom predmetu u relativno kratkom vremenskom periodu (od februara 2006. godine do novembra 2009. godine), donijeli četiri odluke i to tri meritorne i jednu procesnu odluku što upućuje na zaključak da se vraćanje predmeta na ponovni postupak nije značajnije odrazilo na ukupnu dužinu trajanja postupka. Međutim, ono što je, prema ocjeni Ustavnog suda, ključno utjecalo da postupak traje skoro sedam godina je činjenica da je Vrhovni sud o reviziji odlučivao skoro tri godine, što je neprihvatljivo dug period uzme li se u obzir da se pred tim sudom nisu provodili dokazi, niti su se održavala ročišta, što bi eventualno moglo opravdati dužinu trajanja postupka pred revizionim sudom. Uz to, Ustavni sud zapaža se Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ni osvrnuo na ovaj segment prigovora apelanta kako bi eventualno opravdao svoju pasivnost u konkretnom slučaju.
41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka koji je na tri instance trajao skoro sedam godina (šest godina i osam mjeseci od momenta kada se Osnovni sud Banjaluci oglasio nenadležnim za postupanje u konkretnom slučaju, od toga skoro tri godine pred Vrhovnim sudom), u okolnostima kada se ne radi o složenom predmetu, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te postoji kršenje apelantovog prava na suđenje „u razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. U kontekstu naprijed navedenog, odlučujući o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da se ne radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama hitan i da je predmetni postupak trajao šest godina i 11 mjeseci, apelantu se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 900,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Nediskriminacija
44. S obzirom na akcesoran karakter prava na zabranu diskriminacije, budući da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije zapravo proizlazi da apelant kršenje prava na zabranu diskriminacije dovodi u kontekst prava na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već izjasnio. Stoga, Ustavni sud apelantovo pozivanje na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koju je doveo u kontekst kršenja prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatra neosnovanim. Navedeno posebno što iz raspoloživih dokaza ne proizlazi da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran u smislu člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. U vezi sa ostalim apelantovim prigovorima koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, već pozivanje na kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke razmatrajući osnovanost navoda o kršenju prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuju da postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak, koji nije bio složen, na tri sudske instance trajao skoro sedam godina, od toga skoro tri godine pred Vrhovnim sudom, koji u odgovoru na apelaciju nije ni pokušao opravdati razloge zbog kojih je postupak pred navedenim sudom trajao tako dugo, pri čemu je i sam apelant u neznatnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka.
47. Sa druge strane Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovih prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu ništa ne ukazuje da su apelantu tokom postupka bile uskraćene procesne garancije na koje je neosnovano ukazao.
48. Shodno zaključku iz prethodne tačke ove odluke Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije došlo ni do kršenja apelantovih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, odnosno prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je apelant pozivanje na kršenje navedenih prava zapravo vezao za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman