Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3386/12 (Ž. B.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Nadležan sud
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pretpostavka nevinosti
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3386/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3386/12, rješavajući apelaciju Željka Blagojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Blagojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 05435 11 K od 7.
novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Željko Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 13. avgusta 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda zatraženo je 22. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 18. juna 2014. godine, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine, apelanta i ostale optužene proglasio krivim za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10, u daljnjem tekstu: KZRS) pa mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
6. U obrazloženju presude detaljno su pobrojani brojni materijalni dokazi, među kojim i 312 transkripta tonskih zapisa zabilježenih razgovora i SMS poruka, te su navedeni i svjedoci koje je predložilo Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo). Nadalje, u obrazloženju presude su navedeni i dokazi koji su izvedeni a koje je predložio svaki od optuženih. Tako je navedeno da je apelant predložio da se u svojstvu svjedoka saslušaju svjedoci E.B. i O.K. Nadalje, u obrazloženju presude je navedeno da je razdvojen i posebno dovršen krivični postupak u odnosu na svjedoke E.B. i O.K., koji su zaključili sporazum o priznanju krivice sa Tužilaštvom, kao i da se optuženi M.K. nalazi u bjekstvu, pa je postupak u odnosu na njega razdvojen u fazi izjašnjenja o krivici.
7. Okružni sud je neosnovanim ocijenio tvrdnje da za suđenje u ovom predmetu nije stvarno nadležan ovaj sud, već Sud BiH. S tim u vezi je ukazano da je zaključeno da radnje koje čine obilježje krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga, a koje su apelantu i ostalim optuženim stavljene na teret optužnicom, nemaju međunarodni karakter, odnosno da se ne radi o djelu sa međunarodnom dimenzijom, ali da taj sud ocjenjuje nadležnost ovog suda s obzirom na mjesto izvršenja krivičnog djela, odnosno mjestu gdje su nastupile posljedice tog djela.
8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je 14 svjedoka optužbe promijenilo svoju izjavu na glavnom pretresu u odnosu na izjave koje su dali u prethodnom postupku. Ovi svjedoci su na glavnom pretresu tvrdili da nisu dali izjave kako je navedeno u zapisnicima iz prethodnog postupka, da su natjerani da potpišu zapisnik a da nisu znali šta je u njemu navedeno, jer ga je sastavljao inspektor koji ih je saslušao a oni ga nisu pročitali. Provjeravajući ove navode, a na prijedlog Okružnog tužilaštva, saslušano je osam lica zaposlenih u CJB Banja Luka, te tri lica zaposlena u MUP-u FBiH - Federalna uprava policije, koji su potvrdili da su saslušavali 14 navedenih svjedoka, da su ih tom prilikom prvenstveno upoznali sa njihovim pravima, da niti jedan od njih nije izjavio da je pod uticajem droge u vrijeme saslušanja, da su u zapisnike unesene izjave onako kako su date, te, najzad, da u toku saslušanja prema njima nije primjenjivana prinuda, sila ili prijetnja. Okružni sud je zaključio da su iskazi lica zaposlenih u CJB Banja Luka i Federalnoj upravi policije identični, da su pri davanju iskaza bili kategorični i uvjerljivi u svojim iskazima, ukazano je da se radi o ovlašćenim službenim licima koja su profesionalci u svojoj struci, pa je sud njihovim iskazima i poklonio vjeru. Takođe, ukazano je i da je uvidom u zapisnike o saslušanju svih 14 svjedoka koji su uvršteni u dokazni materijal u skladu sa članom 288 stav 1 Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) utvrđeno da su ovi svjedoci izjave pročitali, da nisu stavili bilo kakve primjedbe, te da su potpisali zapisnike. Na temelju navedenog Okružni sud je, ocjenjujući iskaze 14 svjedoka, te ovlašćenih službenih lica pojedinačno i u uzajamnoj vezi prihvatio iskaze 14 svjedoka koje su dali u istrazi, nalazeći da su iskazi dati na glavnom pretresu iskonstruisani i usmjereni na dovođenje apelanta i ostalih optuženih u povoljniji položaj. Nadalje, ukazano je da se iz iskaza ovih svjedoka koje su dali u prethodnom postupku vidi da su detaljno objasnili način na koji su i od koga nabavljali opojnu drogu - marihuanu u označenom periodu, te da su naveli brojeve telefona za koje je nesporno utvrđeno da su ih koristili apelant i ostali optuženi. Okružni sud je u obrazloženju detaljno interpretirao i sadržinu iskaza svih 14 svjedoka. Na temelju iskaza ovih svjedoka utvrđeno je da su drogu kupovali od apelanta i ostalih optuženih, a da im je apelant pričao da je drogu nabavljao od optuženog N.B.
9. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je preslušavanjem CD medija sa pratećom analizom tonskih zapisa SMS poruka utvrđeno da su apelant i ostali optuženi zajedno sa, pored ostalih, E.B. i O.K., protiv kojih su postupci razdvojeni jer su zaključili sporazum o priznanju krivice, tako da je sud u odvojenim postupcima prihvatio sporazume kojim ih je proglasio krivim, međusobno komunicirali, kao i sa navedenim svjedocima, da su se kontinuirano, po prethodnim dogovorima, koje su međusobno ostvarili putem mobilnih telefona, bavili kupovinom opojnih droga radi njene prodaje, držanja i posredovanja a s ciljem sticanja finanijske koristi. Nadalje, na temelju označenih telefonskih razgovora i presretnutih SMS poruka utvrđeno je da su apelant i ostali optuženi često kontaktirali putem mobilnih telefona i da su imali česte fizičke susrete na temelju čega je dokazano da se apelant zajedno sa ostalim optuženim bavio prodajom opojne droge - marihuane, da je apelant za njenu prodaju angažovao optuženog A.S., kao i da je optuženi N.B. često snabdijevao apelanta opojnom drogom radi daljnje preprodaje.
10. Okružni sud je u pogledu vinosti apelanta i njegovog subjektivnog odnosa prema izvršenju krivičnog djela utvrdio da je apelant djelo počinio sa direktnim umišljajem, jer je u cijelosti bio svjestan tog djela i htio je da ga izvrši, da se apelantov umišljaj sastoji u svijesti da je zajedno sa ostalim optuženim stavljao u promet supstance za koje je nesumnjivo znao da su proglašene za opojne droge, odnosno da je bio svjestan radnji izvršenja ovog krivičnog djela. Prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne taj sud je imao u vidu okolnosti koje utiču na vrstu i visinu kazne, pa je na apelantovoj strani od olakšavajućih okolnosti našao da je samohrani roditelj jednog mldb. djeteta, jer je supruga napustila zajedničko domaćinstvo, a od otežavajućih okolnosti da je apelant više puta osuđivan, da je izvršio veliki broj krivičnih djela, da je prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela iskazao upornost i bezobzirnost, jer je droga prodavana krajnjim korisnicima, mladim ljudima, čijem zdravlju su nanesene nesagledive štetne posljedice, kao i da je drogu, zajedno sa ostalim optuženim, rasturao na širem području Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS) i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: FBiH) za šta tokom trajanja postupka nije iskazao kajanje. Okružni sud je na osnovu člana 44 KZRS apelantu u izrečenu kaznu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 5. novembra 2010. godine, od 12 časova, pa nadalje.
11. Vrhovni sud, izjašnjavajući se o pojedinačnim žalbenim navodima apelanta i ostalih optuženih, saglasio se sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude ukazujući zbog čega ih prihvata. Nadalje, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je prvostepena presuda utemeljena na brojnim nezakonitim dokazima pribavljenim sprovođenjem posebnih istražnih radnji, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, zaključivši da je prvostepeni sud za navedene radnje donio odgovarajuće naredbe u skladu sa odredbom člana 234 stav 1 ZKPRS, te da je svaku od tih naredbi izdao sudija za prethodni postupak i da je registrovana pod određenim brojem, sa jasno definisanim licem protiv kojeg se ove radnje sprovode, vremenom i kontinuitetom sprovođenja tih radnji. Vrhovni sud je, takođe, odbio kao neosnovane navode apelantove odbrane o bitnoj povredi krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS u pogledu nerazumljivosti izreke prvostepene presude i izostanka razloga o odlučnim činjenicama, ocijenivši da je prvostepeni sud činjenični opis u izreci prvostepene presude dao potpuno jasno, da opis sadrži subjektivne i objektivne elemente krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, pa takav opis radnji jasno opredjeljuje ulogu apelanta kao saizvršioca u izvršenju krivičnog djela za koje je osuđen. Vrhovni sud je odbio žalbene navode apelantove odbrane kojim osporava iskaze svjedoka, inspektora zaposlenih u CJB Banja Luka, tj. dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama - tonske zapise telefonskih razgovora između apelanta i ostalih optuženih preslušanih na glavnom pretresu na temelju kojih je jasno utvrđeno od koga je apelant kupovao opojnu drogu marihuanu, te da je apelant u razgovoru sa ostalim optuženim prilikom kupovanja droge „koristio šifre“, što sve potvrđuje pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud sve dokaze optužbe i odbrane pravilno ocijenio, te da su neosnovani navodi apelantove odbrane o nezakonitosti pribavljenih dokaza od prvostepenog suda. Vrhovni sud je, takođe, odbio kao neosnovane navode apelantove odbrane u pogledu odluke o kazni, zaključivši da je taj sud dao jasno i argumentovano obrazloženje svih olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, koje ovaj sud prihvata kao valjane.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer smatra da su osporene presude zasnovane na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka sadržanih u članu 311 stav 1 tač. g), e), z) i i) ZKPRS. U vezi s tim, navodi da je nevin i da nije trebalo da bude osuđen, što sve, kako ističe, ukazuje da je sudstvo u RS „nesposobno, korumpirano i pristrasno“. Apelant tvrdi da mu je u predmetnom postupku uskraćeno pravo na odbranu, pravo na dokazivanje „nepostojećeg krivičnog djela“, zakonitost u pribavljanju dokaza na kojima se osporene presude temelje, da je osporenim presudama prekoračena optužnica Tužilaštva, ukazuje na nerazumljivost izreke osporenih presuda i njihovu protivrječnost sa razlozima presude, kao i izostanak odlučnih činjenica. Dalje, apelant osporava stvarnu nadležnost Okružnog suda za postupanje u predmetnom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije ukazao da su argumenti izneseni u apelaciji identični onim koje je apelant isticao i u žalbi, pa se, s tim u vezi, pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke.
V. Relevantni propisi
14. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašceno proizvodi, preraduje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje , drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (…) (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(...)
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(…) (2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
(…) Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(…) Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 311.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(…)
g) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
(…)
e) ako je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan (…) (…)
z) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda
i) ako je optužba prekoračena (član 294. stav 1.), (…) (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. jula 2012. godine a apelacija je podnesena 13. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 6. st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe; […]
23. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
24. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje svode na tvrdnje da su osporene presude utemeljene na bitnim povredama odredaba člana 311 tač. g), e), z), i) i k) ZKPRS, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, da su osporene presude utemeljene na nezakonitim dokazima, da mu je sudio stvarno ne/nadležan sud, da je osporenim presudama prekoračena optužnica Tužilaštva, jer je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna razlozima datim u obrazloženju presude, odnosno jer je izostala ocjena odlučnih činjenica.
25. Ustavni sud podsjeća na to da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija pravičnog suđenja iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 [1980]). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 [1978], 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B [1992], 15 EHRR 417, st. 33-34).
26. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije, koje se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud u tom smislu i ispitati njegove navode.
27. Dakle, u pogledu apelantovih navoda da mu nije sudio stvarno ne/nadležan sud, Ustavni sud nalazi da je apelant identične navode isticao i u postupku pred prvostepenim sudom u vezi sa kojim je taj sud dao jasno i argumentovano obrazloženje, da radnja izvršenja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret (neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 KZRS) nema međunarodni karakter, da se ne radi o djelu sa međunarodnim dimenzijama. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je nadležnost ovog suda, takođe, ocijenjena, s obzirom na mjesto izvršenja krivičnog djela i u odnosu na mjesto gdje su nastupile posljedice tog djela. Prema tome, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je taj sud u odnosu na ove apelantove navode dao jasno i argumentovano obrazloženje, imajući pri tome u vidu relevantne propise koji su bili na snazi u vrijeme kada je vođen krivični postupak, zbog čega smatra da obrazloženje Okružnog suda sa aspekta člana 6 stav 1 Evropske konvencije ispunjava standarde koje je postavio taj član Evropske konvencije.
28. Takođe, suprotno apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na odbranu, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim ne obrazlaže, niti u tom pravcu daje bilo kakve informacije. Prema tome, Ustavni sud ističe da apelant ukazuje na povredu prava na odbranu iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKPRS kao bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, ali da pri tome nije naveo na koji je način u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presuda navodna povreda izvršena, niti takav zaključak proizilazi iz osporenih odluka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
29. U vezi sa apelantovim navodima o povredi principa nepristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti sve dok se suprotno ne dokaže (vidi, Evropski sud, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom slučaju nije ukazao na subjektivnu pristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da je sud bio pristrasan. Ustavni sud smatra da osporene presude ne ostavljaju utisak da je na bilo koji način u konkretnom slučaju prekršen princip objektivne nepristrasnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, takođe, smatra da su apelacioni navodi o kršenju principa nepristrasnosti suda iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije paušalni i neosnovani.
30. Što se tiče apelantovih navoda koji se odnose na prekoračenje optužnice Tužilaštva, nerazumljivost izreke presude i njene protivrječnosti sa razlozima navedenim u obrazloženju presude, kao i izostanak odlučnih činjenica, Ustavni sud ove apelantove navode, takođe, smatra neosnovanim s obzirom na to da ove navode apelant nije konkretizovao, te naveo zbog čega smatra da je došlo do prekoračenja optužnice, zašto je izreka presude nerazumljiva itd.
31. U vezi sa apelantovim navodima da je u predmetnom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo zagarantovano članom 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih sprovedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih sprovedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Najzad, apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koja od činjenica relevantnih za utvrđivanje njegove odgovornosti nije dokazana na način da zadovolji standard van razumne sumnje, a što bi dovelo u pitanje i načelo in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
32. Imajući u vidu sve navedeno, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizilazi proizvoljnost redovnih sudova u bilo kojem segmentu prava na pravično suđenje koju je apelant naveo, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, konkretnije člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije kada apelant svoje navode o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tač. g), e), z), i) i k) ZKPRS nije obrazložio, niti je u tom pravcu dao bilo kakve informacije u čemu se sastoje brojne povrede na koje se poziva u apelaciji. Pri tome Okružni sud, a što je potvrdio i Vrhovni sud, nakon sprovedenog dokaznog postupka, analizirajući sve izvedene dokaze, dao je jasno obrazloženje na čemu se zasniva zaključak o apelantovoj krivici uz poštivanje procedure propisane odredbama ZKPRS, kao i garancije prava na pravično suđenje iz Evropske konvencije.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman