Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3662/12 (M. S.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3662/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Vlerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine u predmetu broj AP 3662/12, rješavajući apelaciju Milorada Slavuljice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Slavuljice, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 Pr 008417 12 Pžp od 25. jula 2012. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 Pr 008417 11 Pr od 7. februara 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Slavuljica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnio je 18. oktobra 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 Pr 008417 12 Pžp od 25. jula 2012. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 Pr 008417 11 Pr od 7. februara 2012.. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 Pr 008417 11 Pr od 7. februara 2012. godine odbačen je apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu Općine broj 000.807.401.9 od 7. marta 2011. godine (u daljnjem tekstu: predmetni prekršajni nalog) zbog prekršaja iz člana 81. stav

2. Zakona o inspekcijama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon). U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Općina 7. marta 2011. godine kao ovlašteni organ izdao apelantu predmetni prekršajni nalog zbog prekršaja iz člana 81. stav 2. Zakona, te da je Općina 11. marta 2011. godine dostavila Općinskom sudu zahtjev za odlučivanje od strane suda po predmetnom prekršajnom nalogu. Osnovni sud je također naveo da je uvidom u predmetni prekršajni nalog od 7. marta 2011. godine utvrdio da isti nije potpisan od strane apelanta kao okrivljenog shodno odredbi člana 37. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). Naime, Osnovni sud je utvrdio da je „dostavljeni nalog potpisan od strane advokata Miroslava Janjića“. Stoga, Osnovni sud je imajući u vidu da predmetni prekršajni nalog „nije uredno potpisan od strane okrivljenog (apelanta)“, donio rješenje kao u izreci, shodno odredbama člana 43. stav 2. Zakona o prekršajima.

3. Okružni sud je rješenjem broj 87 0 Pr 008417 12 Pžp od 25. jula 2012. godine odbio žalbu apelantovog branioca kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelantov branilac blagovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede prekršajnog postupka sa prijedlogom da se prvostepeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Pri tom, Okružni sud je naveo da je prvostepeno rješenje ispitao u smislu odredbe člana 65. stav 3. Zakona o prekršajima, te da je s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku. Naime, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 43. stav 2. Zakona o prekršajima kojom je propisano da „ako sud utvrdi da zahtjev nije blagovremeno podnesen ili da postoje drugi zakonski razlozi zbog kojih se postupak ne može pokrenuti ni voditi donijeće rješenje o odbacivanju zahtjeva“. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da predmetni prekršajni nalog i zahtjev za odlučivanje od strane suda po prekršajnom nalogu nije potpisao apelant (član 37. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima), što po mišljenju Okružnog suda ukazuje da on nije ni tražio sudsko odlučivanje povodom izdatog prekršajnog naloga te da je taj prekršajni nalog u skladu sa članom 36. stav 1. Zakona o prekršajima postao konačan i izvršan i da se stoga povodom prekršaja navedenog u tom nalogu više i ne može voditi prekršajni postupak.

4. Okružni sud je zaključio da nije osnovan žalbeni prigovor da je zahtjev za sudsko odlučivanje „potpisao i podnio“ apelantov branilac koji je imao generalnu punomoć za zastupanje. Naime, Okružni sud je istakao da je „branilac okrivljenog [apelanta] u samom zahtjevu za odlučivanje od strane suda, morao naznačiti da zahtjev podnosi u ime okrivljenog [apelanta] i na osnovu generalne punomoći koja je deponovana kod tog suda, pa kako to nije učinio“, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrđujući da predmetni zahtjev za odlučivanje nije potpisan i podnesen od strane apelanta kao okrivljenog shodno odredbi člana 37. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima, donio rješenje kojim je odbacio zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu od 7. marta 2011. godine.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su sudovi pogrešno protumačili odredbe Zakona o prekršajima koje su primjenili. Naime, apelant je naveo da je u predmetnom postupku „zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršaju podnešen i potpisan od strane punomoćnika okrivljenog (apelanta) koji je imao deponovanu punomoć kod prvostepenog suda)“. Apelant je također naveo da je drugostepeni sud u obrazloženju rješenja priznao da je zahtjev za sudsko odlučivanje „podnešen i potpisan od strane punomoćnika okrivljenog (apelanta)“. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporena rješenja, te dosudi apelantu 1.700,00 KM, na ime troškova postupka pred Ustavnim sudom, koji su nastali angažovanjem advokata u predmetnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o krivičnoj optužbi protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba krivična u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, koji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog nemogućnosti pristupa sudu, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „pravo na sud“ neodvojiv element člana 6. Evropske konvencije, u čiji opseg ulazi i pravo na pristup sudu, tj. Pravo da se pokrene postupak pred sudovima radi utvrđivanja nekog građanskog prava ili odlučivanja o „krivičnoj optužbi“ (vidi, Evropski sud, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, tačka 59). Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već država ovo pravo može ograničiti. Naime, kako su u svojoj praksi ukazali i Evropski i Ustavni sud, ovo pravo, po svojoj prirodi, traži da ga država reguliše na način koji će zavisiti od „potreba i resursa zajednice i pojedinaca“ (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, tačka 38 i mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, tač. 415. i dalje, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/06). Kod odlučivanja o ograničenjima koja smatra potrebnim nametnuti, država uživa izvjesnu diskrecionu ocjenu, ali njima ne smije narušiti samu suštinu prava zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već mora slijediti legitiman cilj i postići proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, koji ne smiju snositi prevelik teret (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, tač. 70-73).

9. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da je ispunjavanje formalnih uslova za korištenje propisanog pravnog lijeka jedno od takvih dozvoljenih ograničenja, te da se odbacivanje pravnog lijeka zbog neispunjavanja propisanih formalnih uslova ne može smatrati proizvoljnim ograničavanjem apelantovog prava na pristup sudu. Naime, Ustavni sud je zaključio da, u konkretnom slučaju, osporene procesne odluke nisu zasnovane na očiglednoj proizvoljnoj primjeni odredaba koje se odnose na ispunjavanje propisanih formalnih uslova kao dopustivosti propisanog pravnog lijeka. Naročito, Ustavni sud ukazuje da apelant ni u apelaciji ne spori da prekršajni nalog, u dijelu u kojem je predviđeno da svojim potpisom ospori prekršajni nalog i na taj način zatraži sudsko odlučivanje, nije potpisao on, već njegov advokat. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazalo da je dostavljanje punomoći kojom je apelant, ovlastio advokata da potpiše prekršajni nalog u apelantovo ime odnosno navođenje, u samom zahtjevu za odlučivanje od strane suda, da zahtjev podnosi u apelantovo ime i na osnovu generalne punomoći koja je deponovana kod tog suda, moglo predstavljati prevelik teret za apelanta. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje raspravljao i u predmetu AP 1795/10 (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1795/10 od 17. jula 2013. godine dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, te da stoga troškovi sastava apelacije padaju isključivo na teret apelanata.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3662/12 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio