Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2372/14 (F. R. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Ostavina
  • Doživotno izdržavanje
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2372/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2372/14, rješavajući apelacije Fikrete Rekić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fikreta Rekić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 004616 13 GŽ od 11. marta 2014. godine;

Slavoljub Dušanić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 003150 12 Rev 2 od 20. marta 2014. godine;

Muhamed Kličić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 021307 14 GŽ od 18. aprila 2014. godine;

Verica Obrenović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 027686 14 Rev 2 od 27. maja 2014. godine;

Ferid Atanović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 195069 14 Gž od 26. maja 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2372/14 Fikreta Rekić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnijela je 23. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 004616 13 GŽ od 11. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se raskine ugovor o poklonu zaključen između nje i tuženih dana 29. septembra 2003. godine, te da su slijedom toga tuženi dužni vratiti apelantici i predati joj u posjed poklonjene nekretnine, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da kada se ima u vidu da iz predmetnog ugovora o darovanju kao besteretnog pravnog posla, u smislu relevantnog paragrafa Općeg građanskog zakonika ne proizilazi da su se tuženi kao daroprimci obavezali da materijalno pomažu apelanticu kao darodavca; da iz navedenog ugovora proizilazi da je apelantica zadržala pravo doživotnog uživanja na kući koja je napravljena, da neblagodarnost koja opravdava opoziv darovanja nije dokazana jer se mora raditi o krajnjoj nezahvalnosti daroprimca koja kod darodavca u pravilu stvara kajanje zbog zaključenog ugovora o darovanju tako da se darodavac osjeća poniženim i uvrijeđenim, niti je dokazala da su tuženi svjesno povrijedili ličnost darodavca i ogriješili se o njegove interese, motivi darodavca za sklapanje ugovora o darovanju i njegova očekivanja u ispunjenju određenih obaveza ili određenog ponašanja daroprimca nisu od takvog značaja za opoziv ugovora o darovanju kao besteretnog pravnog posla. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da se okolnosti da tuženi nisu ispunili očekivanja apelantice u odnosu na pružanje adekvatne brige, njege i materijalne podrške, ne mogu podvesti pod grubu neblagodarnost, pa je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-2588/14 Slavoljub Dušanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 5. junia 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 003150 12 Rev 2 od 20. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da su tužitelji suvlasnici sa po ¼ dijela na nekretninama pobliže preciziranim u izreci presude, a što je apelant dužan priznati i trpjeti te izdati ispravu potrebnu za prepis prava vlasništva i posjeda u korist tužitelja sa po ¼ dijela. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je otac stranaka sagradio kovačku radnju, koju je kasnije proširio novim objektom, i da je od 1976. do 1980. godine zajedno sa apelantom obavljao kovačku djelatnost, a od 1980. godine apelant počinje sa obavljanjem automehaničarskih radova. Također, utvrđeno je da su tužitelji počeli sa radom u sagrađenoj radioni 1981. godine i taj zajednički rad stranaka je trajao sve do 2004. godine (23 godine), a za vrijeme obavljanja tog rada proširena je postojeća radiona, sagrađen novi objekat i nabavljena lakirnica. Isto tako, utvrđeno je da je obavljanje djelatnosti bilo registrovano na apelantu, koji je pored redovnog posla autolakirera obavljao i administrativne poslove, organizovao rad u radioni, nabavljao materijal i dogovarao poslove sa korisnicima usluga, a za svo navedeno vrijeme stranke su radile samo u toj radioni i nisu bile zaposlene na drugom mjestu ili obavljale neki drugi posao, dakle rad u radioni je bio isključivi izvor njihovih prihoda. Međutim, utvrđeno je da to što je rješenjem prvostepenog suda od 9. juna 1987. godine izvršena fizička dioba nekretnina između parničnih stranaka u kojoj diobi je apelantu, pored ostalih, pripala i katastarska čestica na kojoj je izgrađena sporna radiona, kod ovako utvrđenih činjenica, ne može dovesti do zaključka da svi sagrađeni objekti predstavljaju njegovo isključivo vlasništvo. Naime, utvrđeno je da je u momentu provođenja fizičke diobe na toj katastarskoj čestici, postojao samo objekat dimenzija 8m x 5m koga je sagradio otac stranaka, dok su svi sada sporni dijelovi radione sagrađeni nakon izvršene fizičke diobe nekretnina u vremenu kada su stranke zajedno radile i privređivale u postojećoj radioni.

3. AP-3069/14 Muhamed Kličić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, podnio je 7. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 021307 14 GŽ od 18. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovorom o doživotnom izdržavanju, koji je zaključen 6. marta 2000. godine, između M.K., kao primatelja izdržavanja, te H.K., H.K., A.K. A.K. i R.V., kao davatelja izdržavanja, povrijeđen nužni nasljedni dio od 1/12 apelanta, kao sina M.K., u zaostavštini, koju čine nekretnine navedene u izreci prvostepene presude, te da se navedeni ugovor redukuje utoliko što se u zaostavštinu ostavitelja M.K. vraća suvlasnički dio od 1/12 na nekretninama pomenutim u izreci prvostepene presude, a radi namirenja nužnog nasljednog dijela apelanta, pa će se zaostavština iza ostavitelja M.K. raspraviti uzimajući u obzir da apelantu pripada nužni dio od 1/12 predmetnih nekretnina, te da su tuženi dužni trpjeti da se u zemljišnoj knjizi uspostavi prijašnje stanje i da se takvo stanje uspostavi i u katastru nekretnina. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je činjenicu koliko iznosi vrijednost usluga datih na ime izdržavanja, izražena u novčanom obliku, trebao je dokazati apelant, a što nije učinio. Nadalje, utvrđeno je da apelant smatra da je navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju darovni ugovor jer ne postoji jednaka vrijednost davanja pa ne postoji ni osnov da se ovaj ugovor tretirao kao ugovor o doživotnom izdržavanju. Međutim, utvrđeno je da kad je primatelj izdržavanja, u momentu zaključenja ugovora bio u dobi od 63. godine, na osnovu ovoga se nije moglo zaključivati da će ugovor kratko trajati, pa kad je primatelju izdržavanja, koji je bio bolestan i kojem je bila potrebna stalna briga i njega i kad mu je to i pružano i prije zaključenja ugovora, kao i nakon zaključenja ugovora, sve do njegove smrti i kad je od zaključenja ugovora pa do smrti primatelja izdržavanja prošlo oko dvije godine, ne može se smatrati da su usluge date u izdržavanju prednika stranaka minorne, pa se, u konkretnom slučaju, ne može raditi o darovnom ugovoru, bez obzira na vrijednost date imovine, a pogotovo kad apelant nije dokazao ni koliko iznosi vrijednost usluga datih od strane tuženih, izražena u novčanom iznosu. S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-3891/14 Verica Obrenović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 21. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 027686 14 Rev 2 od 27. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da je ništav testament ostaviteljice S.V., sačinjen pred svjedocima dana 25. jula 2001. godine u Beogradu, pa su tuženi, apelantica i D.S., dužni trpjeti da se u ostavinskom predmetu, koji se vodi iza smrti imenovane, zaostavština koja je bila predmet tog testamenta uruči zakonskim nasljednicima. Također, istom presudom je utvrđeno da u zaostavštinu ostaviteljice ulaze novčana sredstva u određenom novčanom iznosu, koja će se uručiti njenim zakonskim nasljednicima. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je nalaz i mišljenje vještaka P.G., nasuprot nalazu i mišljenju vještaka V.D., zasnovan na medicinskoj dokumentaciji iz koje se može steći uvjerenje da u psihičkom stanju u kome se nalazila ostaviteljica nije mogla slobodno izraziti svoju volju odnosno nije mogla shvatiti značaj svog postupka i njegove posljedice. Također, utvrđeno je da i okolnost što je testament sačinjen u Domu penzionera na Karaburmi, u koji je apelantica dovela advokata i svjedoke radi sačinjavanja istog te platila sve njihove troškove iako je ostaviteljica tada bila u teškom duševnom stanju, ukazuje da predmetni testament nije rezultat slobodno izražene volje ostaviteljice. Osim toga, sud je zaključio da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da novac dobiven prodajom stana u Beogradu nije potrošen za života ostaviteljice te da stoga isti čini njenu zaostavštinu, pa je donio odluku kao u izreci presude.

5. AP-3503/15 Ferid Atanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Alma Prnjavorac, advokatica iz Tuzle, podnio je 14. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 195069 14 Gž od 26. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom razveden je brak zaključen 30. jula 1980. godine između apelanta i tužene, te je apelant obavezan da na ime supružanskog izdržavanja tuženoj mjesečno plaća iznose od po 250,00 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tužena dokazala postojanje uslova i pretpostavki za ostvarenje prava iz člana 224. Porodičnog zakona, tj. da nema dovoljno sredstava za život i da iste ne može ostvariti iz svoje imovine, a inače nesposobna je za rad i ne može se zaposliti. Također, sud je, cijeneći potrebe tužene i mogućnosti apelanta, zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada ga je obavezao da za izdržavanje tužene doprinosi po 250,00 KM mjesečno, iz razloga što je utvrđeno da apelant ima penziju u visini od 1.164,90 KM, te da nema drugih osoba koje je po zakonu dužan da izdržava, kao i da se izdvajanjem dosuđenog iznosa na ime izdržavanja tužene neće ugroziti njegova lična egzistencija.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2372/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2372/14 (F. R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio