Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3358/15 (M. Ž.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3358/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3358/15, rješavajući apelaciju Muhameda Žalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Žalića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 002469 15 Gži od 22. septembra 2015. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002469 14 Gž od 9.

juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Žalić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, podnio je 6. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 002469 14 Gž od 9. juna 2015. godine. Apelant je 12. oktobra 2015. godine dopunio apelaciju, osporivši rješenje Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 002469 15 Gži od 22. septembra 2015. godine. Apelant je, također, u dopuni apelacije tražio od Ustavnog suda donese „rješenje o mjeri obezbjeđenja“ kojom bi se obustavilo izvršenje po osnovu rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 002469 14 I od 10. juna 2015. godine.

Parnični postupak

2. U konkretnom slučaju, u parničnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda broj 23 0 P 002469 14 Gž od 9. juna 2015. godine je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se opozove ugovor o poklonu iz 1986. godine kojim je apelant poklonio prvotuženoj (M.F.) nekretnine, slijedom čega se poništava i ugovor o poklonu iz 2006. godine kojeg je prvotužena zaključila kao darodavac sa drugotuženim (M.Ž) kao daroprimcem. Apelant je, također, obavezan da tuženima naknadi troškove postupka u iznosu od 900,00 KM. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao postojanje niti jednog od razloga, koje imaju u vidu relevantne odredbe Opšteg građanskog zakona (čl. 947. 948.) za opoziv spornog ugovora o poklonu, čime se nisu ni stekli ni uslovi za opoziv ugovora o poklonu u smislu odredbi člana 276. Porodičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je nastao ugovor o poklonu i u vrijeme kada je razveden brak između apelanta i prvotužene (1998. godine). U tom smislu je zaključeno da nema osnova za poništenje ugovora o poklonu nastalog između tuženih, s obzirom na činjenično utvrđenje i odredbe čl. 111. i 112. Zakona o obligacionim odnosima, primjenom kojih je odlučeno u predmetnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je u osporenoj odluci istakao da, kod činjeničnog utvrđenja da je u vrijeme sačinjavanja ugovora o poklonu iz 2006. godine prvotužena bila isključivi vlasnik spornih nekretnina, pravilno drugostepeni sud utvrđuje da u konkretnoj pravnoj situaciji predmetni ugovor nije rušljiv. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP).

Izvršni postupak

3. Osporenom odlukom Kantonalnog suda broj 23 0 P 002469 15 Gži od 22. septembra 2015. godine je odbijena kao neosnovana apelantova žalba, te potvrđeno prvostepeno rješenje Općinskog suda u Velikoj Kladuši, kojim je djelimično usvojen prigovor apelanta kao izvršenika podnesen protiv rješenja o izvršenju (pokretnim stvarima, vsp. 900,00 KM), te je postupak obustavljen za izvršenje u iznosu od 450,00 KM, dok je odbijen preostali dio prigovora radi izvršenja u preostalom dijelu duga u iznosu od 450,00 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da je prvostepeni sud, donoseći prvostepeno rješenje, pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice i na iste pravilno primijenio odredbe Zakona o izvršnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZIP) i Zakona o obligacionim odnosima, koje u cjelosti prihvata i drugostepeni sud. S tim u vezi je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o dva povjerioca iz izvršne isprave, a njihovo potraživanje koje se ostvaruje u izvršnom postupku je 900,00 KM, pa budući da je izvršenje tražio samo jedan povjerilac, odnosno M.F., to ista može tražiti samo izvršenje radi namirenja dijela potraživanja koje pripada njoj kao jednoj od povjerilaca. Također je navedeno da na zakonitost prvostepenog rješenja ne utječu žalbeni navodi apelanta kojima ukazuje na nedostatke presude kao izvršne isprave, s obzirom da je ona pravosnažna i izvršna, pa se u izvršnom postupku ne mogu sa uspjehom pobijati nedostaci u donošenju izvršne isprave. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 235. stav 2. ZPP u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnim postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Kantonalnog i Vrhovnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je je u predmetnim postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka, osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3358/15 (M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio