Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3811/15 (N. V. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
  • Doživotno izdržavanje
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3811/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3811/15, rješavajući apelacije Nedeljke Vrhovac i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nedeljka Vrhovac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 002749 15 Rev od 22. aprila 2015. godine;

N.G., protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 028141 14 Gž od 10. juna 2015. godine;

J.Đ. i D.Dž., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071450 12 Rev od 10. juna 2015. godine;

Mladen Džajić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071450 12 Rev od 10. juna 2015. godine;

Rahima Miljković, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 014774 15 Gž od 13. augusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3811/15 Nedeljka Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banja Luke, podnijela je 3. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 002749 15 Rev od 22. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, utvrđeno je da doprinos apelantice u održavanju, unapređenju i povećanju imovine pravnog prednika tuženih iznosi 1/6 dijela (umjesto ¼ dijela), slijedom čega su tuženi obavezani da joj solidarno isplate iznos od 6.516,65 KM (umjesto iznosa od 12.739,21 KM). U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je u konkretnom slučaju, suprotno apelantičinoj tvrdnji, revizija dozvoljena jer pobijana drugostepena presuda sadrži i utvrđujući dio (a ne samo zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 12.739,21 KM), a vrijednost predmeta spora je označena iznosom od 50.000,00 KM, koji je relevantan za odlučenje o dozvoljenosti revizije.

Kako je nesporno utvrđeno da je apelantica rad u zajedničkoj porodičnoj zajednici obavljala na poljoprivrednom imanju pravnog prednika tuženih kao materijalnoj bazi, bez koje tog rada ne bi ni bilo, a time ni sticanja nove vrijednosti, te da su i ostali članovi zajednice na isti način ulagali svoj rad, sud je zaključio da njen doprinos očuvanju i uvećanju vrijednosti te posebne imovine pravnog prednika tuženih nije mogao biti veći od 1/6 dijela, što u odnosu na vrijednost izvedenih građevinskih radova (27.243,00 KM) utvrđenu na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, predstavlja iznos od 4.540,50 KM. Osim toga, sud je zaključio da vrijednost ostalih, u toku trajanja bračne zajednice, pribavljenih pokretnih stvari u iznosu od 23.713,84 KM, određena je prema podacima pribavljenim od trgovačkih preduzeća koja se bave prometom tih stvari, koja su dostavila cijenu za nove stvari. Također, utvrđeno je da su predmetne pokretne stvari, pribavljene u toku trajanja porodične zajednice (period od 15 godina) i korištene su u toj zajednici od strane svih njenih članova, te zato njihova vrijednost u trenutku kada je apelantica napustila tu zajednicu, nije mogla odgovarati vrijednosti potpuno novih stari. Naime, utvrđeno je da su protek vremena i njihova svakodnevna upotreba, smanjili njihovu vrijednost bar za polovinu, što predstavlja iznos od 11.856,92 KM, a šestina od toga je 1.976,15 KM. S obzirom na navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-4079/15 N.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, podnijela je 2. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 028141 14 Gž od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je na osnovu bračne zajednice sa tuženim stekla pravo svojine sa ½ dijela na nepokretnosti pobliže preciziranoj u izreci prvostepene presude, što bi tuženi bio dužan trpjeti i dozvoliti joj da to pravo upiše u javne knjige. U toku postupka je utvrđeno da je tuženom i njegovom bratu dozvoljeno izvođenje radova na izgradnji dvojne, dvostambene prizemne porodične zgrade, sa podrumom, na osnovu rješenja nadležnog općinskog organa od 27. januara 1969. godine, prije nego što su parnične stranke sklopile brak, dok iz iskaza svjedoka Lj.G. i T.P., koji su posebno cijenjeni jer nisu u srodstvu sa strankama, proizilazi da je predmetni objekat upisan na ime tuženog, sagrađen prije nego što je brak zaključen, a što sve sa navedenim odobrenjem za gradnju potvrđuje stav suda da je predmetna imovina, shodno relevantnoj odredbi Porodičnog zakona, posebna imovina tuženog i da se ne može raspravljati kao zajednička imovina. Osim toga, sud je zaključio da bi eventualno uspostavljanje režima zajedničke imovine na posebnoj imovini tuženog, nastalo samo da se vrijednost predmeta posebne imovine znatno uvećala ulaganjem sredstava zajedničke imovine ili radom drugog bračnog supružnika (apelantice). Dakle, utvrđeno je da time što je apelantica, kako tvrdi tokom trajanja braka učestvovala u otplati dijela kredita koje je tuženi, sa dužim rokom otplate, zaključio u cilju izgradnje kuće, prije sklapanja braka, ne može dovesti, do stjecanja udjela u svojini, nego bi apelantica mogla samo istaći obligacionopravni zahtjev prema tuženom, pa je sud odlučio kao u izreci odluke.

3. AP-4114/15 J.Đ. i D.Dž. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Laktaša, koje zastupa Duško Radošević, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 7. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071450 12 Rev od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a među njima i apelanata, kojim su tražili da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključen 17. jula 1978. godine, između C.Dž., kao primatelja izdržavanja i S.V., kao davatelja izdržavanja, sa kojim je C.Dž. dao suvlasnički dio od ½ dijela na nekretninama upisanim u zk.ul. broj 114 KO Jakupovci zbog neizvršenja obaveza iz ugovora, kao i da sva imovina koja je bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju ulazi u ostavinsku masu iza umrlog C.Dž.. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je valjan darovni ugovor koji je zaključen 5. marta 1974. godine sa kojim je C.Dž. darovao predniku tužitelja M.Dž. deset dunuma zemlje zvane Gornja bara i četiri dunuma zemlje zvane Grabik u bari sve u KO Jakupovci, te da zemljište navedeno u predmetnom darovnom ugovoru ne ulazi u ostavinsku masu iza umrlog C.Dž.. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je svjedok D.Dž. bio prisutan pri saslušanju ostalih svjedoka na glavnoj raspravi održanoj 16. februara 2011. godine što predstavlja razlog za odbijanje izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka koji je bio prisutan davanjima iskaza ostalih svjedoka. Dakle, utvrđeno je da, pravilnim tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku, proizilazi da svjedok koji nije saslušan nije mogao prisustvovati saslušanju ostalih svjedoka i pravilno je postupio prvostepeni sud kad je odustao od provođenja dokaza saslušanjem D.Dž..

Nadalje, utvrđeno je da bi pogrešno bilo smatrati da izdržavanje i pomoć primatelju izdržavanja od strane drugih lica derogira obavezu davatelja izdržavanja, odnosno nikako se ne može smatrati da davatelj izdržavanja nije izvršio svoju obavezu, ukoliko su mu druga lica dobrovoljno pomagala u izdržavanju primatelja, niti je on mogao bilo čime ograničiti njihovo pravo da pomažu primatelja izdržavanja. Također, utvrđeno je da u konkretnoj situaciji iz svih provedenih dokaza proizilazi da je primatelj izdržavanja od zaključenja ugovora do smrti živio u svojoj kući koju nije želio napustiti, a predmetnim ugovorom stranke nisu dogovorile zajednicu života, dok obaveza obezbjeđenja stana podrazumijeva to obezbjeđenje u slučaju potrebe primatelja izdržavanja koja očigledno nije postojala. Isto tako, utvrđeno je da učešće ostalih članova porodice u troškovima sahrane ne znači da je davateljica izdržavanja izbjegla tu obavezu odnosno da i ona nije izvršila obavezu snošenja makar i dijela troškova sahrane iz ugovora o doživotnom izdržavanju. Najzad, utvrđeno je da je paušalna tvrdnja da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav jer zbog neslaganja podataka o nekretninama u ugovoru i na terenu, ugovor nije moguće provesti u javnim evidencijama nekretnina, zato što neprovodivost u javnim evidencijama nije razlog ništavosti u smislu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, jer je predmet ugovora prema podacima u ugovoru odrediv u smislu relevantne odredbe pomenutog zakona. Osim toga, utvrđeno je da navedeni ugovor od 5. marta 1974. godine nije darovni ugovor, jer za razliku od darovnog ugovora koji je jednostrano obvezan ugovor, predmetni ugovor podrazumijeva prava i obaveze obje ugovorne strane. Dakle, utvrđeno je da se radi o neimenovanom, ali dvostrano obaveznom ugovoru što isključuje mogućnost da se radi o ugovoru o poklonu, odnosno darovnom ugovoru, pa je sud odlučio kao u izreci presude.

4. AP-4125/15 Mladen Džajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 7. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 071450 12 Rev od 10. juna 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a među njima i apelanta, kojim su tražili da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključen 17. jula 1978. godine, između C.Dž., kao primatelja izdržavanja i S.V., kao davatelja izdržavanja, sa kojim je C.Dž. dao suvlasnički dio od ½ dijela na nekretninama upisanim u zk.ul. broj 114 KO Jakupovci zbog neizvršenja obaveza iz ugovora, kao i da sva imovina koja je bila predmet ugovora o doživotnom izdržavanju ulazi u ostavinsku masu iza umrlog C.Dž.. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je valjan darovni ugovor koji je zaključen 5. marta 1974. godine sa kojim je C.Dž. darovao predniku tužitelja M.Dž. deset dunuma zemlje zvane Gornja bara i četiri dunuma zemlje zvane Grabik u bari sve u KO Jakupovci, te da zemljište navedeno u predmetnom darovnom ugovoru ne ulazi u ostavinsku masu iza umrlog C.Dž.. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je svjedok D.Dž. bio prisutan pri saslušanju ostalih svjedoka na glavnoj raspravi održanoj 16. februara 2011. godine što predstavlja razlog za odbijanje izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka koji je bio prisutan davanjima iskaza ostalih svjedoka. Dakle, utvrđeno je da, pravilnim tumačenjem relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku, proizilazi da svjedok koji nije saslušan nije mogao prisustvovati saslušanju ostalih svjedoka i pravilno je postupio prvostepeni sud kad je odustao od provođenja dokaza saslušanjem D.Dž..

Nadalje, utvrđeno je da bi pogrešno bilo smatrati da izdržavanje i pomoć primatelju izdržavanja od strane drugih lica derogira obavezu davatelja izdržavanja, odnosno nikako se ne može smatrati da davatelj izdržavanja nije izvršio svoju obavezu, ukoliko su mu druga lica dobrovoljno pomagala u izdržavanju primatelja, niti je on mogao bilo čime ograničiti njihovo pravo da pomažu primatelja izdržavanja. Također, utvrđeno je da u konkretnoj situaciji iz svih provedenih dokaza proizilazi da je primatelj izdržavanja od zaključenja ugovora do smrti živio u svojoj kući koju nije želio napustiti, a predmetnim ugovorom stranke nisu dogovorile zajednicu života, dok obaveza obezbjeđenja stana podrazumijeva to obezbjeđenje u slučaju potrebe primatelja izdržavanja koja očigledno nije postojala. Isto tako, utvrđeno je da učešće ostalih članova porodice u troškovima sahrane ne znači da je davateljica izdržavanja izbjegla tu obavezu odnosno da i ona nije izvršila obavezu snošenja makar i dijela troškova sahrane iz ugovora o doživotnom izdržavanju. Najzad, utvrđeno je da je paušalna tvrdnja da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav jer zbog neslaganja podataka o nekretninama u ugovoru i na terenu, ugovor nije moguće provesti u javnim evidencijama nekretnina, zato što neprovodivost u javnim evidencijama nije razlog ništavosti u smislu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, jer je predmet ugovora prema podacima u ugovoru odrediv u smislu relevantne odredbe pomenutog zakona. Osim toga, utvrđeno je da navedeni ugovor od 5. marta 1974. godine nije darovni ugovor, jer za razliku od darovnog ugovora koji je jednostrano obvezan ugovor, predmetni ugovor podrazumijeva prava i obaveze obje ugovorne strane. Dakle, utvrđeno je da se radi o neimenovanom, ali dvostrano obaveznom ugovoru što isključuje mogućnost da se radi o ugovoru o poklonu, odnosno darovnom ugovoru, pa je sud odlučio kao u izreci presude.

5. AP-4274/15 Rahima Miljković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa staratelj za poseban slučaj, Saća Boettcher iz Velike Kladuše, podnijela je 15. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 014774 15 Gž od 13. augusta 2015. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 23. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom određena je između tužitelja i apelantice fizička dioba nekretnina preciziranih u izreci prvostepene presude, tako da su tužitelju na ime ½ dijela suposjeda dodijeljene prostorije pobliže označene u izreci prvostepene presude, te suposjed građevinske parcele na zajedničko korištenje i posjed stranaka. Također, odlučeno je da je sastavni dio presude skica premjeravanja (slika lica mjesta) vještaka geometra A.I. od 28. januara 2015. godine, za broj plana 12 od 26. januara 2015. godine i diobni plan vještaka građevinske struke M.G. od 10. februara 2015. godine, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se na osnovu predmetne presude izvrši upis prava posjeda navedene parcele na ime tužitelja kao korisnika sa dijelom posjeda 1/1. U toku postupka je utvrđeno da kako je prvostepeni sud prihvatio nalaze vještaka a nije bilo sporazuma o diobi s obzirom na dvije varijante koje je predložio kao moguće vještak građevinske struke, to je pravilno odlučio vodeći računa da zadovolji opravdani zahtjev i interes diobničara, te je izvršena dioba na način da svaki diobničar ima svoj poseban dio u objektu (kući-stan broj 1. pripada apelantici, a stan broj 2. pripada tužitelju), a građevinska parcela na kojoj je objekat sagrađen da stranke koriste kao suposjednici zajednički, te da imaju pristup pristupnom putu jer se radi o parceli koja je ravna u cijeloj svojoj površini, a apelantica sada koristi stan broj 1. u prizemlju porodične kuće, kao i da za ovu varijantu diobe nisu potrebna dodatna ulaganja i rekonstrukcija stubišta već stranke mogu zajedničkim korištenjem zajedničkih dijelova zgrade i to predulaza, ostave i stubišta u starom dijelu objekta koristiti svoje stanove. S obzirom na navedeno, sud je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zaključio da je valjalo izvršiti diobu posjeda nekretnina na kojima su parnične stranke upisane kao posjednici temeljem stečenih prava suposjeda, srazmjerno njihovim dijelovima, pa je odlučio kao u izreci odluke.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3811/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3811/15 (N. V. i drugi) | Sudska praksa | Aktio