Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-837/14 (S.Š. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zakup
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-837/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-837/14, rješavajući apelacije S.Š. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S.Š. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 026554 12 REV od 5. decembra 2013. godine;

Hamdo Deljkić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 299308 13 REV od 25. marta 2014. godine;

M.D. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 901026 13 REV od 14. aprila 2014. godine;

Radovan Milaković protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 034792 12 REV od 14. maja 2014. godine;

„Grafam“ d.d. Brčko protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 002822 14 Rev od 20.

marta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-837/14 S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Blaško Božić, advokat iz Lopara, podnio je 24. februara 2014 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 026554 12 REV od 5. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta, te potvrđene nižestepene presude Okružnog suda u Bijeljini i Osnovnog suda u Bijeljini, kojima je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate novčani iznos na ime zakupnine za stan u Loparama. Apelant je, također, obavezan da tuženima naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je presudom Osnovnog suda iz 2008. godine utvrđeno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je drugotužena u isti uselila na osnovu rješenja Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS iz 2001. godine koji joj je dodijeljen kao alternativni smještaj. Slijedom navedenog je zaključeno da na strani drugotužene nema protivpravnosti, a time ni odgovornosti prvotužene (Opština Lopare). Vrhovni sud je, s tim u vezi, istakao da drugotužena ne može biti obavezana u okolnostima konkretnog predmeta na plaćanje zakupnine za sporni period korištenja predmetnog stana (2001- 2008. godine) po pravilima o odštetnoj odgovornosti u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Također je navedeno da apelant nije dokazao provedenim dokazima je, zbog nemogućnosti korištenja spornog stana, po povratku iz izbjeglištva trpio štetu u vidu plaćanja zakupnine za drugi stan, dok štetu u vidu izgubljene zakupnine, kao nosilac stanarskog prava, nije mogao ni trpjeti. Imajući u vidu navedeno odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku RS.

2. AP-2689/14 Hamdo Deljkić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nadira Omahić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 10. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 299308 13 REV od 25. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je, između ostalog, usvojena revizija tužene i preinačene obje nižestepene presude Kantonalnog suda u Sarajevu i Općinskog suda u Sarajevu, na način da je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se tužena obaveže da mu isplati novčani iznos na ime uloženih sredstava za adaptaciju stana, kojeg su parnične stranke koristile dok su živjele u bračnoj zajednici, a kojeg je apelant adaptirao iz svojih sredstava nakon prekida faktičke zajednice života među parničnim strankama. Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, između ostalog istakao da je predmetna tužba podnesena izvan roka od pet godina iz odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom na činjenično utvrđenje da je apelant predmetni stan adaptirao 1996. godine, a tužbu podnio 2005. godine. S tim u vezi je dalje navedeno da je osnovan revizijski prigovor tužene da naknadno zaključena sudska nagodba ne utječe na početak roka zastarjelosti predmetnog potraživanja, budući da je pravo tužene na predmetnom stanu postojalo i prije zaključenja sudske nagodbe, s tim što se pravni režim te imovine promijenio iz zajedničke imovine u suvlasništvo. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-2986/14 M. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nijaz Đuliman, advokat iz Mostara, podnio je 30. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 901026 13 REV od 14. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude kojima je apelant obavezan da tužiteljici preda u posjed i slobodno raspolaganje od lica i stvari podrum i prizemlje stambenog objekta, kao i da joj isplati novčani iznos na ime mjesečne zakupnine za utuženi period (od 2006. do 2012. godine). Apelant je, također, obavezan tužiteljici naknaditi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan, jer apelant nije dokazao provedenim dokazima da je između njega i tužiteljice postojao dogovor o zajedničkoj gradnji i da u tom objektu apelant ima stvarno-pravni udio. Slijedom navedenog je Vrhovni sud je zauzeo stav da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su u predmetnoj pravnoj stvari ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i odredbi člana

219. Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-3709/14 Radovan Milaković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 034792 12 REV od 14. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Banjoj Luci, kojima je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost pojedinih odredaba ugovora o zakupu poslovnog prostora (iz 1994., 1995., 1996., 1996., 1997. i 1999. godine) i aneksa ugovora iz 2003. godine, kojeg je apelant zaključio sa tuženima. Dalje je odlučeno da je neosnovan apelantov zahtjev da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate novčani iznos na ime ulaganja u sporni objekat. Apelant je, također, obavezan da prvotuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da sporne odredbe ugovora, čije utvrđenje ništavim traži apelant, nisu protivne prinudnim propisima. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da apelant u tužbi, a i tokom cijelog postupka, ne navodi razloge ništavosti spornih odredaba ugovora u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, niti su nižestepeni sudovi našli takav razlog. Također je navedeno da se, suprotno tvrdnji revizije, predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora (koji je naknadno produžavan) ni na koji način ne može identifikovati sa ugovorom o zakupu stana u smislu odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova RS. U pogledu drugog zahtjeva iz tužbe, Vrhovni sud je istakao da apelant nije provedenim dokazima dokazao da je vršio bilo kakva ulaganja u zakupljeni poslovni prostor, a pod uslovom da je takvih ulaganja i bilo, nije dokazao da je imao odobrenje zakupodavca, slijedom čega su nižestepeni sudovi pravilno našli da je i ovaj zahtjev neosnovan. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku RS.

5. AP-2963/15 „Grafam“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 15. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ps 002822 14 Rev od 20. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta, te su potvrđene nižestepene presude kojima je apelant obavezan kao tuženi da tužiocu plati ukupan novčani iznos od 62.054,05 KM na ime zakupa poslovnog prostora u Brčkom u periodu od 2005. godine do 2008. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je novčano potraživanje tužioca-protivtuženog u ukupnom iznosu od 98.741,60 KM prema apelantu po ugovoru o zakupu poslovnog prostora neosnovano, te da slijedom toga apelant nije dužan isplatiti naprijed navedeni novčani iznos. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant pravni sljednik potpisnika osnovnog ugovora o zakupu poslovnog prostora iz 1999. godine i njegovog aneksa iz 2002. godine, te da pravni prednik apelanta kao i apelant nisu plaćali zakupninu u periodu 2003-2005. godine što je utvrđeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine iz 2007. godine, kao ni u periodu 2005-2008. godine. Također je utvrđeno da otkaz, koji je apelant uputio tužiocu zbog dugova koje je napravio njegov podzakupac, ne ispunjava uslove propisane odredbama preuzetog Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija za otkaz i prestanak ugovora o zakupu. Slijedom navedenog je apelant obavezan na isplatu zakupnine primjenom odredbi čl. 28. i 29. navedenog Zakona i člana 582. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je u revizionoj odluci zaključio da su u predmetnoj pravnoj stvari nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te nisu počinili relevantnu povredu odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 318. Zakona o parničnom postupku BDBiH, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 357. navedenog Zakona.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-837/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant M.D. se pozvao i na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, dok se apelant „Grafam“ d.d. Brčko pozvao na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-837/14 (S.Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio