Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3558/12 (D. V.)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Imovina
- Naknada štete
- Član II/5 Ustava BiH
- Troškovi i izdaci
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 2
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3558/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3558/12, rješavajući apelaciju Dinke Vidoš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dinke Vidoš podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044179 12 Gž 2 od 27. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044179 10 P2 od 25. januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dinka Vidoš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044179 12 Gž 2 od 27. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044179 10 P2 od 25. januara 2012. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 29. oktobra 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Dijane Kapetanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 14. augusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. augusta 2015. godine, Općinski sud 28. septembra 2015. godine, a tužiteljica posredstvom punomoćnice Amile Eterović, advokatice iz Sarajeva, 26. augusta 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 044179 10 P 2 od 25. januara 2015. godine obavezao apelanticu da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznos od 8.447,73 KM sa kamatama od 21. decembra 2000. godine pa do isplate i sa troškovima postupka. U obrazloženju presude navedeno je da je tužiteljica svoj zahtjev za naknadu štete utemeljila na ulaganju i popravci stana koji je koristila temeljem rješenja Općine Centar od 14. decembra 1996. godine, a koji je tokom rata bio znatno uništen. Apelantici je kao nositeljici stanarskog prava navedeni stan vraćen u posjed 24. novembra 2000. godine, pa je tužiteljica temeljem odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) sudskim putem zatražila da joj apelantica naknadi sredstva koja je uložila u stan.
6. Apelantica je u odgovoru na tužbu potvrdila da je tužiteljica bila privremeni korisnik stana na kojem ona ima stanarsko pravo, ali je osporila da je stan tokom ratnih djelovanja bio uništen i da je stoga obavezna tužiteljici nadoknaditi uložena sredstva.
7. Tokom postupka koji je započeo 21. decembra 2000. godine, u kojem je doneseno šest sudskih odluka (četiri presude i dva rješenja), izvedeni su dokazi prvenstveno u pogledu osnova tužbenog zahtjeva, a zatim njegove visine. Naime, osnov tužbenog zahtjeva utvrđen je na osnovu rješenja o dodjeli i o korištenju stana tužiteljici koji su doneseni u periodu od aprila 1995. godine do decembra 1996. godine i zapisnika o primopredaji stana apelantici od 6. februara 2001. godine. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je temeljem nalaza i mišljenja vještaka Nedžada Sočivice (26. decembra 1998. godine i 24. augusta 2002. godine), Faika Ekića (16. juna 2006. godine) i Sulejmana Sakote (14. januara 2007. godine). U postupku su osim navedenih provedeni dokazi saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka.
8. Nakon navođenja sadržaja svakog izvedenog dokaza, analize i ocjene pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je krenuo od nesporne činjenice da je apelantica prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu koji je tokom ratnih djelovanja napustila, da je tužiteljici navedeni stan bio dodijeljen na trajno korištenje, da je tužiteljica u dobroj vjeri poduzela radove radi poboljšanja svojih uvjeta stanovanja u ukupnoj vrijednosti od 8.447,73 KM koji su, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, bili nužni, pri čemu u tom iznosu nema niti korisnih, a ni luksuznih radova. S tim u vezi je navedeno da je u pogledu nužnih troškova prihvaćeno mišljenje vještaka Faika Ekića koji je ocijenjen kao pouzdan, potpun, stručan i objektivan, a isto mišljenje kojim se potvrđuju samo nužni troškovi potvrđeno je nalazima i mišljenjima vještaka Nedžada Sočivice. Općinski sud je, imajući u vidu upute iz prethodnih rješenja Kantonalnog suda kojima su dvije prvostepene presude ukidane, polazeći od nesporne činjenice da tužiteljici pripada pravo na naknadu sredstava koje je uložila u nužne opravke stana (ta činjenica potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 044179 09 Gž od 19. januara 2010. godine), na osnovu izvedenih dokaza utvrdio u kakvom stanju je bio predmetni stan kad je tužiteljica uselila u njega, zatim u kakvom stanju je bio stan kad je apelantica ušla u posjed stana, te visinu uloženih sredstava u nužne opravke stana.
9. Na osnovu odredbe člana 18.a) Zakona o prestanku primjene i čl. 220. i 221. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužbeni zahtjev usvojen je u cjelini, jer su potraživani nužni troškovi opredijeljeni u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke. Apelanticini prigovori da su ulaganja u stan vršena iz donacija nisu prihvaćeni jer na tu okolnost apelantica nije izvela niti jedan dokaz. S druge strane, iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je apelantica uložila lična sredstava i da se ne radi o donatorskim sredstvima. S tim u vezi je zaključeno da tužiteljica kao držalac i korisnik tuđe stvari ima pravo na troškove koje je imala povodom stvari, a dok je stan imala u posjedu poduzela je mjere da ga popravi i održi. Stoga apelantica kao nosilac stanarskog prava koji je ušao u posjed stana ima obavezu da tužiteljici nadoknadi nužne troškove koji se određuju prema objektivnom kriteriju, dakle radi se o onim troškovima za održavanje stvari koje bi vlasnik stana neophodno imao i koji se prema odredbi člana
215. ZOO-a nadoknađuju i savjesnom i nesavjesnom držaocu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 0441279 12 Gž 2 od 27. jula 2012. godine djelomično je uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o glavnoj stvari, tako da je tužbeni zahtjev preko iznosa od 7.447,73 KM odbijen. U preostalom dijelu odluke o isplati iznosa od 7.447,73 KM, odluke o kamati i troškovima postupka, žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Ocjenjujući žalbu djelomično osnovanom, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim stav prvostepenog suda prema kojem se u osporenoj presudi nije raspravljalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva o čemu se temeljem dokaza provedenih u postupku već raspravljalo presudama donesenim u istom postupku koje su djelomično (u tom dijelu) postale pravosnažne. U tom kontekstu je prvostepeni sud pravilno konstatirao da je tužiteljica osoba čije je stanarsko pravo prestalo i da joj pripada pravo na naknadu sredstava uloženih u stan koji je koristila, a visina uloženih sredstava utvrđena je analizom i ocjenom izvedenih dokaza. Posebno je u tom kontekstu ukazano na sljedeće dokaze: zapisnik o primopredaji stana apelantici u kojem je konstatirano da je stan uvjetan za stanovanje i koji je apelantica potpisala, te nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke u kojem je izvršen obračun sredstava uloženih u nužne opravke predmetnog stana. Vještak je prilikom saslušanja na glavnoj raspravi ostao pri mišljenju da su svi radovi navedeni u nalazu koje je izvela tužiteljica bili nužni da se stan osposobi za stanovanje, te je pojasnio da je visinu ulaganja utvrdio prema cijenama kada su radovi i izvedeni. Kantonalni sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, imajući u vidu da prema nalazu vještaka cijena ulaganja u plinske instalacije iznosi 1.000,00 KM, a da iz tužiteljicinog iskaza proizlazi da je za plinske instalacije dobila donaciju u materijalu, žalbu u tom dijelu prihvatio i prvostepenu presudu preinačio primjenom odredbi člana 229. tačka 4. i člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima uz Opći okvirni sporazum za mir u BiH. Apelantica smatra da su osporene presude rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je navela da se suštinsko pitanje „nužnih troškova“ moralo tumačiti u skladu sa standardima ZOO-a, jer svako drugačije i šire tumačenje, prema njenom mišljenju, vodi otežavanju „održivog povratka“. Naime, zbog pogrešnog tumačenja pojma nužnih troškova osporene presude su, prema njenom mišljenju, nezakonite. U tom kontekstu je navela da su u postupku provedena vještačenja i data stručna mišljenja vještaka, i to na okolnost izvršenih radova i troškova tih radova. Međutim, navedena vještačenja ne predstavljaju dokaz da su radovi zaista bili i nužni. Ukazala je na to da svaki trošak koji ima cilj estetsko, funkcionalno ili tehničko poboljšanje stvari koja je već u funkciji ne predstavlja nužni trošak već korisni ili luksuzni trošak. Također je ukazala i na visinu sudskih troškova i dosuđenih kamata, smatrajući da su i u tom dijelu odluke arbitrarne.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti jer su u obrazloženju presude na koju je apelacijom ukazano navedeni jasni razlozi, a osim toga navedenom presudom nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje i imovinu.
13. Općinski sud je naveo da je presuda donesena u skladu s važećim propisima kojima nije došlo do kršenja apelanticinih prava u konkretnoj pravnoj stvari.
14. Tužiteljica smatra da je apelacija očigledno neosnovana i da je treba odbaciti kao nedopuštenu zbog nepostojanja opravdanog zahtjeva. S tim u vezi je ukazala na zadatak, smisao i nadležnosti Ustavnog suda čiji zadatak nije preispitivanje odluka redovnih sudova i supstituiranje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Smatra da je apelacija apsurdna jer se od Ustavnog suda traži da se izjasni o karakteru građevinskih radova koji su bili predmet spora i istovremeno izražava nezadovoljstvo odlukama redovnih sudova, ne nudeći čak ni tvrdnje o povredi ljudskih prava ili sloboda, kojih u postupku nije ni bilo.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 71.
(1) U odgovoru na tužbu, tuženi će istaći moguće procesne prigovore i izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev, te navesti i druge podatke koje, u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona, mora imati svaki podnesak.
(2) Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržati i razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, dokaze kojima se utvrđuju ove činjenice, te pravni osnov za navode tuženog.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
[...]
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 215.
Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti u trenutku vraćanja.
17. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18. (a) Osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78 i 39/85 i “Službeni list RBiH”, br. 2/92, 13/93 i 13/94). Postupak povrata sredstava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je prethodni nosilac stanarskog prava vratio stan u posjed. VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 044179 12 Gž 2 od 27. jula 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin punomoćnik primio je 29. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
22. Apelantica ukazuje na to da su joj odlukama redovnih sudova povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Aneksa 7 Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pretto protiv Italije, presuda od 8. decembra 1983. godine).
24. Apelantica smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u skladu s odredbama čl. 226. i 229. stav 1. tačka 4) ZPP, ocjenjujući da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo samo djelomično pogrešno primijenjeno, jasno ukazao na kojim dokazima je prvostepeni sud utemeljio svoju presudu, zbog čega je nalaz vještaka građevinske struke ocijenjen kao potpun, objektivan i tačan, te koji izvedeni dokazi u konkretnoj situaciji nisu relevantni u pogledu suštinskog pitanja koje se tiče isključivo nužnih troškova. Također je jasno navedeno u kojem dijelu i zbog čega je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, te je u tom dijelu apelanticina žalba prihvaćena i prvostepena presuda preinačena. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude, ponovno ukazujući na razloge prihvatanja nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke u okviru prvostepenog suda, ocijenjenog u kontekstu svih ostalih izvedenih dokaza (materijalnih i nematerijalnih), detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, temeljem kojih izvedenih dokaza je taj nalaz potvrđen i s kojim dokazima je u koliziji, odnosno koji od izvedenih dokaza su irelevantni za rješenje konkretne pravne stvari. Također je, nasuprot navodima apelacije, predmet spora sagledan u kontekstu odredaba Zakona o prestanku primjene kao pravnog osnova za podnošenje tužbe i ZOO-a, na čiji nedostatak primjene je apelacijom ukazano, zbog čega ni u segmentu pravilne primjene prava nema proizvoljnosti.
26. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da su oba redovna suda ukazala na nespornu činjenicu koja se tiče osnova tužbenog zahtjeva, a koji se ni navodima apelacije, kojima je u suštini ukazano na visinu tužbenog zahtjeva, ne dovodi u pitanje. U takvim okolnostima, imajući u vidu da prema članu 2. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku i da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova koji su nakon provedenog dokaznog postupka i nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti zaključili da je tužiteljicin tužbeni zahtjev osnovan i da je apelantica obavezna da joj isplati novčani iznos s kamatama i troškovima postupka.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
28. U vezi s navodima o pravu na imovinu, Ustavni sud zapaža da su navodi o kršenju tog prava identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani zbog istih razloga kao i u vezi s pravom na pravično suđenje.
29. Apelantica je, osim navedenog, ukazala na kršenje člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud napominje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. U okolnostima konkretnog predmeta proizlazi da je apelantici predmetni stan rješenjem Uprave za stambena pitanja vraćen 24. novembra 2000. godine i da je uvedena u posjed stana 6. februara 2001. godine.
30. Osporenim presudama apelantica je obavezana da nadoknadi nužne troškove koje je tužiteljica imala dok je koristila njezin stan, čime nije dovedeno u pitanje apelanticino pravo na povrat imovine u smislu citirane odredbe člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi i u ovom dijelu neosnovani te da ne postoji kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. stav 1. Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, niti je povrijeđen princip povratka na imovinu iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi primjenom relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o obligacionim odnosima, koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, usvojili tužbeni zahtjev i obavezali apelanticu da tužiteljici isplati novčani iznos na ime nužnih troškova uloženih u njezin stan, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.
32. Osim toga, u sudskom postupku u kojem je odlučivano o zahtjevu radi naknade nužnih troškova nije raspravljano o apelanticinom povratku na njenu imovinu, budući da je to pravo ostvarila temeljem rješenja Uprave za stambena pitanja i primopredaje stana, iz čega proizlazi da osporenim presudama nije povrijeđen princip povratka na imovinu iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman