Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2540/12 (H. D.)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2540/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2540/12, rješavajući apelaciju Hamida Džihe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hamida Džihe podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 00879 11 Gž od 20. juna 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 000879 09 P od 28. jula 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hamid Džiho (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šemso Droce, advokat iz Mostara, podnio je 6. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 00879 11 Gž od 20. juna 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 000879 09 P od 28. jula 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo BiH) i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS), zatraženo je 31. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pravobranilaštvo BiH i Pravobranilaštvo RS odgovore na apelaciju dostavili su 11. i 14. novembra 2014. godine. Okružni i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 000879 09 P od 28. juna 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene Republika Srpska, Vlada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) obavežu da mu solidarno na ime naknade štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode na period od 26 dana isplate iznos od 7.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, kao i troškove postupka (stav 1. izreke). Istom presudom apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u preciziranim iznosima.

6. U obrazloženju presude navedeno je da je apelant u tužbi naveo da je tokom ratnih djelovanja u periodu od 1. juna do 26. juna 1992. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) bio neosnovano lišen slobode, da je bio zatočen u ratnom logoru „Bileća“, iako nije bio pripadnik niti jedne vojne formacije, gdje je, kako navodi, trpio svakodnevno psihičko i fizičko zlostavljanje. Zbog navedenog apelant tvrdi da su počinjena krivična djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), krivično djelo surovo postupanje sa ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz člana 150. KZSFRJ i krivično djelo rasna i druga diskriminacija iz člana 154. KZSFRJ, zbog čega od tuženih solidarno potražuje naknadu štete. Osnovni sud je naveo da su se tužene u odgovoru na tužbu pozvale na prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Na osnovu izvedenih dokaza, iskaza svjedoka A. Dž. i S. Ć., uvidom u Uvjerenje Saveza logoraša BiH broj 11592/08 od 22. augusta 2008. godine, taj sud je utvrdio da je nesporno da je apelant u spornom periodu bio lišen slobode, međutim, smatra da je osnovan prigovor tuženih o zastari potraživanja. S tim u vezi je ukazao na to da je odredbom člana

376. ZOO-a propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo, a da u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Dakle, budući da je apelantu šteta nastala u periodu neosnovanog lišavanja slobode, za koju je saznao u isto vrijeme kada mu je i pričinjena, kako je to u svom iskazu i sam potvrdio, kao i da je znao i lica koja su mu štetu pričinila, Osnovni sud je zaključio da je apelant naknadu štete shodno citiranoj odredbi zakona mogao potraživati u rokovima propisanim citiranim članom, a apelant je tužbu sudu podnio tek 18. januara 2009. godine, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev taj sud odbio kao neosnovan zbog zastare potraživanja. Osnovni sud je ocijenio činjenicu da je na teritoriji Republike Srpske neposredna ratna opasnost i ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine, na osnovu čega je zaključio da je apelant u periodu od tri godine od ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u Republici Srpskoj, tj. od 19. juna 1999. godine mogao podnijeti tužbu tom sudu. Osnovni sud je odbio kao neosnovane apelantove tvrdnje da krivična djela prouzrokovana neosnovanim lišavanjem slobode ne zastarijevaju, jer apelant nije ukazao niti na jednu pravosnažnu presudu suda iz koje bi proizlazilo postojanje ratnog logora „Bileća“, odnosno shodno kojoj presudi su pojedinačno određena lica proglašena krivim i odgovornim za krivična djela na koja apelant ukazuje tužbenim zahtjevom, te kojom presudom bi sud bio vezan u parničnom postupku, u skladu s članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, Osnovni sud je podsjetio na činjenicu da bi sud u parničnom postupku mogao utvrditi postojanje krivičnih djela za koja apelant tvrdi da su počinjena, ali da je neophodno da dokaže njihovo postojanje, tj. bitne elemente bića tih krivičnih djela, a što apelant u konkretnom slučaju nije učinio. Dakle, za postojanje krivičnog djela iz člana 150. KZSFRJ, prema ocjeni tog suda, neophodno je dokazati postojanje bića tog krivičnog djela, tj. surovo postupanje koje je prelazilo granice razumnog. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da je imao status ni ranjenog ni bolesnog kao ni status ratnog zarobljenika, dakle, apelant nije dokazao elemente bića krivičnih djela na koja se poziva u tužbenom zahtjevu, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da radnje prvotužene nisu imale za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi kako apelanta tako i drugih lica, budući da ni sam apelant ne govori da je radnjama prvotužene došlo do smrti, teških tjelesnih povreda ili teškog narušavanja zdravlja ljudi koji su zajedno s njim bili zatočeni.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 00879 11 Gž od 20. juna 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je naveo da je predmetnim tužbenim zahtjevom (od 18. januara 2009. godine) tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno na ime naknade štete po osnovu neosnovanog lišavanja slobode na period od 26 dana isplate iznos od 7.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, jer su ga pripadnici vojnih formacija Vojske Republike Srpske kao civilno lice zatočili u logoru „Bileća“ u periodu od 1. juna do 26. juna 1992. godine. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da je ratno stanje i neposredna ratna opasnost na teritoriji Republike Srpske ukinuto 19. juna 1996. godine, od kada, u smislu člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo, odnosno pet godina od kada je šteta nastala, pa budući da je apelant tužbu sudu podnio 18. januara 2009. godine, time je njegovo potraživanje zastarjelo, računajući od 19. juna 1996. godine. Također, Okružni sud smatra pravilnim stav prvostepenog suda da zastarijevanje u konkretnom slučaju teče od 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, tj. od kada su se objektivno stekli uvjeti da apelant zatraži naknadu štete putem suda. U vezi s navedenim, smatra pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelant tužbu sudu podnio van rokova propisanih odredbom člana 376. ZOO-a, zbog čega je njegovo potraživanje zastarjelo. Kao razlog za takav zaključak Okružni sud je naveo da je apelant žalbom istakao da mu je prilikom boravka u logoru došlo do narušavanja zdravlja usljed psihičkog i fizičkog zlostavljanja, te da su vojne formacije prvotužene počinile krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, koje, prema odredbi člana 377. ZOO-a, ne zastarijeva. Okružni sud je s tim u vezi ukazao na to da je odredbom člana 377. ZOO-a propisano da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan navedenom odredbom zakona može primijeniti samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno ili u krivičnom postupku, a izuzetno u parničnom postupku, ako je krivični postupak obustavljen, ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili kada postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog, što u konkretnom predmetu nije slučaj, te da se u protivnom ima primijeniti rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO-a. Stoga, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju zastarjelost potraživanja nije mogla ocijeniti primjenom člana 377. ZOO-a, jer se rok zastarjelosti propisan tom odredbom može primijeniti samo kada postoji konkretni učinilac krivičnog djela koji je apelantu pričinio štetu, zbog čega je odbio kao neosnovane apelantove navode da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer u konkretnom slučaju nije primijenio odredbu člana 377. ZOO-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.a), b), d), e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U veoma opširnoj apelaciji apelant navodi da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, smatra da u konkretnom slučaju sudovi nisu mogli primijeniti odredbe člana 376. ZOO-a, već odredbe člana 377. ZOO-a, jer mu je, kako navodi, neosnovanim lišavanjem slobode počinjeno krivično djelo za koje krivično gonjenje ne zastarijeva.

b) Odgovor na apelaciju

9. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo BiH je navelo da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. Pravobranilaštvo RS je navelo da su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 12.

Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravno dejstvo samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Opšte pravilo Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac morao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.

Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

VI.Dopustivost

13. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 00879 11 Gž od 20. juna 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

17. Apelant, prije svega, ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant ukazuje na kršenje odredaba čl. II/3. a), b), d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

19. Suština navoda apelacije, s aspekta prava na pravično suđenje, svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant smatra da su sudovi povodom pitanja roka zastarjelosti trebali primijeniti odredbe člana 377. ZOO-a kojima je reguliran rok za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom koje mu je pričinjeno neosnovanim lišavanjem slobode i za koja krivično gonjenje ne zastarijeva.

20. U vezi s navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

21. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naglasio da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

22. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu radi naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode i odvođenja u logor, zbog čega tvrdi da je šteta za njega nastala u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, krivičnog djela rasna i druga diskriminacija i krivičnog djela surovo postupanje sa ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima. S obzirom na to da ta krivična djela ne zastarijevaju, a imajući u vidu istaknute prigovore o zastari potraživanja tuženih, apelant je tokom postupka i u žalbi ukazivao na to da njegov tužbeni zahtjev nije zastario, jer je šteta proistekla upravo izvršenjem tih krivičnih djela.

23. Međutim, obrazlažući neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, sudovi su na dvije instance, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključili da je apelantovo potraživanje zastarjelo protekom subjektivnog roka od tri godine i objektivnog roka od pet godina iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. S tim u vezi, redovni sudovi su istakli da je šteta nastala u periodu neosnovanog lišenja slobode (od 1. juna do 26. juna 1992. godine) i da je apelant za štetu saznao u isto vrijeme kada je nastala, kao i za lica koja su mu štetu pričinila. Budući da zastarijevanje ne teče za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti (nesavladiva prepreka), već prestankom tog uzroka, redovni sudovi su, imajući u vidu da je neposredna ratna opasnost na teritoriji Republike Srpske ukinuta Odlukom Narodne skupštine 19. juna 1996. godine, ocijenili da je apelant tužbu od 18. januara 2009. godine podnio izvan zakonskog roka, i to subjektivnog roka od tri godine i objektivnog od pet godina (čl. 376. st. 1. i 2. ZOO-a), počevši od ukidanja neposredne ratne opasnosti.

24. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća na to da je, prema stanovištu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da osiguraju pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51˗51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV; Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII i J. A. Pye (Oxford) Ltd i J. A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68˗69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33,

ECHR 2000-I).

25. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja. Tako je Ustavni sud, rješavajući slično činjenično i pravno pitanje, donio odluku u predmetu broj AP 3111/09 (vidi Ustavni sud, odluka od 23. decembra 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je ukazao na odluku Baničević protiv Hrvatske naglašavajući da je Evropski sud u citiranoj odluci, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, ukazao na to da je taj zakonski rok primjenjiv samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Evropski sud je u citiranoj odluci istakao: „U ovom (konkretnom) predmetu podnositelji (su) podnijeli građansku tužbu za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom Općinskom sudu u Dubrovniku dana 7. septembra 2000. godine. U to vrijeme zakonski zastarni rok za djelo o kojem je riječ još nije bio istekao, u skladu sa članom 377. ZOO te je još uvijek bio u toku usporedni krivični postupak protiv počinitelja. Međutim, opći zakonski zastarni rok iz člana

376. ZOO istekao je više od četiri godine prije toga. U tom pogledu Sud zapaža da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem člana 376. ZOO (vidi stav 3. i 5.). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnositelja, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu. U pogledu tvrdnje podnositelja kako su temeljem člana 12. ZPP građanski sudovi mogli ispitati činjenicu da je šteta uzrokovana krivičnim djelom, Sud zapaža kako ništa u materijalima koji su mu dostavljeni u pogledu domaće sudske prakse ne podupire takva očekivanja. S tim bi u vezi Sud ponovio da nije njegova zadaća tumačiti i primjenjivati domaće pravo te da on ne može preuzeti ulogu domaćih sudova“.

26. Dovodeći u vezu navedene stavove s relevantnim odredbama ZOO-a kojima su regulirani rokovi zastare i suštinu apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, Ustavni sud, imajući u vidu da njegov zadatak nije tumačenje i primjena prava (osim izuzetno, vidi Ustavni sud, već citirana Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26. i Odluka broj AP 3111/09 od 23. decembra 2013. godine, stav 50), ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode jer je nastupila zastarjelost potraživanja.

27. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda i Osnovnog suda u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tih sudova niti u zaključku da je apelant u smislu relevantnih odredbi čl. 376. st. 1. i 2. u vezi s članom 360. ZOO-a izgubio pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze, te da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

29. Apelant je u apelaciji naveo da su mu osporenim odlukama, osim prava na pravično suđenje, povrijeđena prava iz čl. II/3. a), b), d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 3. i

5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda kršenje svih navedenih prava već je, kako proizlazi iz apelacije, kršenja zasnovao na identičnim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje, dakle na pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu primijenjenih rokova o zastarjelosti potraživanja.

30. S obzirom na to da je u prethodnom dijelu odluke dato detaljno obrazloženje u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno ulaziti u ispitivanje da li postoji povreda prava iz člana II/3. a), b), d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primjenom odredbi o zastarjelosti potraživanja, koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2540/12 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio