Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3847/15 ("Metalinvest Co" d.o.o. Čapljina i drugi)

Odluka donesena 27. 10. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3847/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-3847/15, rješavajući apelacije "Metalinvest Co" d.o.o. Čapljina i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Metalinvest Co" d.o.o. Čapljina, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 140750 15 Pžp 2 od 2. juna 2015. godine;

Ibrahim Softić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Pr 028609 15 Pžp od 7. jula 2015. godine;

Hatidža Salkić i Muhamed Salkić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 029477 15 Pžp od 6. augusta 2015. godine;

"Konfekcija F.B.M." d.o.o. Lukavac i Mirsada Venturini- Mehmedinović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 116503 15 Pžp od 12. augusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3847/15 "Metalinvest Co" d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Ante Boto, podnio je 5. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 140750 15 Pžp 2 od 2. juna 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz čl. 38. i 39. stav 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost BiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 40.050,00 KM. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da u konkretnom slučaju naredbu za vještačenje nije izdao sud. Naime, utvrđeno je da ukoliko je apelant u svrhu svoje odbrane smatrao da je u ovom predmetu bilo neophodno izvršiti vještačenje imao je mogućnost da od suda zatraži određivanje istog, međutim, kako je apelant to propustio učiniti, stoga su nalaz i mišljenje vještaka koje je apelant izveo kao dokaz nezakoniti. Nadalje, utvrđeno je da vještačenjem rukovodi sud, te vještaka upozorava da svoje mišljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke i vještine i isto nadzire, a sve navedeno je u predmetnom slučaju izostalo, pa su i to činjenice koje nalaz i mišljenje vještaka kao dokaze u ovom slučaju čine nezakonitim, zbog čega na istom sud i nije mogao zasnivati svoju odluku.

2. AP-4157/15 Ibrahim Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Fojnice, podnio je 9. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Pr 028609 15 Pžp od 7. jula 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za prekršaj iz čl. 33. i 34. Zakona o zaštiti okoliša, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije sporio da pali žege, ali da se pored njega nalazi još 119 žega koje nisu sankcionisane i ugašene, kao i da je izjavio da će kada se one ugase i on svoju ugasiti. Osim toga, utvrđeno je da je sud na prijedlog predstavnika ovlaštenog organa izveo određene dokaze iz kojih nesporno proizilazi da je apelant bez prethodno pribavljene okolišne dozvole i uprkos izdatoj mjeri o zabrani korištenja žežnice istu palio, što je sud utvrdio zapisnikom o inspekcijskom pregledu, a što apelant nije sporio, čime je počinio bitna obilježja predmetnog prekršaja, pa je sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.

3. AP-4470/15 Hatidža Salkić i Muhamed Salkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, Velike Kladuše, podnijeli su 30. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 029477 15 Pžp od 6. augusta 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivim za prekršaje iz člana 7. stav 1. tač. 3. i 4. Zakona o javnom redu i miru, pa je tako prvoapelantici izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, dok je drugoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno i u skladu sa zakonom izvršio analizu sadržaja iskaza svjedoka M.Ć., koji je svjedočio o činjenicama nakon dolaska na lice mjesta, po prijavi Z.S.. Nadalje, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i prihvatio iskaz M.Ć. kao istinit i vjerodostojan, te da nije kontradiktoran ostalim izvedenim dokazima i stanju činjenica sa lica mjesta. U vezi s tim, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi prilikom korištenja odgovarajućih dokaza koji se nisu mogli koristiti, već se radi o različitoj ocjeni sadržaja izvedenih dokaza, a što ulazi u problematiku kvalitete utvrđenog činjeničnog stanja. Također, utvrđeno je da su apelanti radnju izvršenja prekršaja koja je opisana u prvostepenom rješenju učinili na mjestu koje se prema članu 3. navedenog zakona definira kao javno mjesto, tako da radnje apelanata imaju sva obilježja prekršaja iz predmetnog zakona.

4. AP-4480/15 "Konfekcija F.B.M." d.o.o. Lukavac i Mirsada Venturini-Mehmedinović iz Lukavca (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 1. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 116503 15 Pžp od 12. augusta 2015. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivim za prekršaj iz člana 39. Zakona o radu FBiH, pa je tako prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM, dok je drugoapelantica prihvatila odgovornost propuštanjem zbog čega je prekršajni nalog Kantonalne uprave za inspekcijske poslove ZDK od 19. decembra 2014. godine postao konačan i izvršan, a kojim joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je sud, postupajući po zahtjevima apelanata za sudskim odlučivanjem po prekršajnim nalozima, zakazao usmeni pretres za dan 9. juni 2015. godine, na koji nije pristupila drugoapelantica, iako je uredno obaviještena. Nadalje, utvrđeno je da je apelantici poziv poslan putem pošte preporučenom pošiljkom na adresu prebivališta iste dana 13. maja 2015. godine i ona nije preuzela pošiljku iako je bila uredno obaviještena o prispijeću pošiljke. U vezi s tim, utvrđeno je da je predajom pismena, tj. poziva na poštu od strane suda radi slanja drugoapelantici, ona postala isključivo odgovornom da preduzme korake kako bi osigurala prijem pošiljke, odnosno da je dostava pismena bila uredna. Ovo tim više što je drugoapelantica znala za postojanje ovog postupka, jer je isti sam i pokrenula tražeći sudsko odlučivanje, pa je morala znati da će u dogledno vrijeme biti pozvana na sud. Osim toga, utvrđeno je da se iz predmetnog činjeničnog stanja da zaključiti da zaposlenice nemaju sedmični odmor u smislu odredbe člana 39. pomenutog zakona, odnosno da je postupanjem poslodavca povrijeđena ova odredba, tj. da je počinjen prekršaj koji se prvoapelantu stavlja na teret.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3847/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3847/15 ("Metalinvest Co" d.o.o. Čapljina… | Sudska praksa | Aktio