Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4285/15 (A. R. i drugi)
Odluka donesena 10. 11. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ugovor o poklonu
- Bračna stečevina
- Ograničenja prava iz čl. 10.
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4285/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4285/15, rješavajući apelacije Azura Ramića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Azur Ramić, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 007786 15 Gž od 18. augusta 2015.
godine;
N.D., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013070 12 Rev od 23. jula 2015. godine;
Mersad Čović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 002371 13 Rev od 14. jula 2015. godine;
Šukrija Trešnjić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 007602 14 Rev od 12. augusta 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4285/15 Azur Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 16. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 007786 15 Gž od 18. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su tužiteljica i apelant tokom trajanja bračne zajednice stekli niz pokretnih stvari, preciziranih u izreci prvostepene presude, te je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik na tim stvarima u dijelu ½, a što je apelant dužan priznati i dozvoliti fizičku diobu predmetnih stvari, a u nemogućnosti fizičke diobe i civilnu diobu. Također, utvrđeno je da su parnične stranke izvršile za vrijeme trajanja bračne zajednice ulaganja kojima je stavljen u funkciju stambeni objekat apelanta i kojim je ulaganjima uvećana vrijednost tog objekta za određeni novčani iznos, pa je dosljedno tome utvrđeno da je udio tužiteljice u stjecanju predmetne imovine sa dijelom ½, što je apelant dužan priznati, te je obavezan apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos. S druge strane, odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da da se utvrdi da je on kao posebnu imovinu unio u brak određeni iznos novca, zlatnog nakita i pokretnih stvari, te da se utvrdi da je on vlasnik u dijelu sa 1/1 tog novca, zlatnog nakita i pokretnih stvari, kao i da se obaveže tužiteljica da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje određeni iznos novca, zlatni nakit i pokretne stvari.
U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je zahtjev za isplatu novčanog potraživanja po osnovu ulaganja u stambeni objekat apelanta tužiteljica istakla u tužbi, a podneskom od 22. septembra 2014. godine zahtjev je uređen opisom nekretnine u umanjenjem dijela vrijednosti zajedničkog ulaganja, pa to znači da u odnosu na zahtjev iz tužbe i zahtjev po kome je sud donio odluku tužba nije preinačena. Nadalje, utvrđeno je da je neosnovan stav apelanta da utvrđujućim dijelom u stavu II izreke presude nisu obuhvaćeni jedinstveni i nužni suparničari, suvlasnici parcele na kojoj je sagrađena kuća u kojoj su živjele parnične stranke, zato što tužiteljica nije tražila da se utvrdi da je suvlasnik te kuće. Naime, utvrđeno je da se radi o ulaganjima u kuću u kojoj su živjeli tužiteljica i apelant u toku trajanja braka i u kojoj sada živi apelant, a ne u kuću u kojoj žive i polažu određena prava ostali suvlasnici (majka, brat i sestra apelanta koji su upisani kao posjednici te parcele, na kojoj je sagrađena predmetna kuća). Isto tako, utvrđeno je da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 6. aprila 2010. godine, a brak je razveden 2004. godine, što znači da od razvoda braka, kada je tužiteljica najkasnije stekla pravo na diobu imovine stečene u braku, pa do podnošenja tužbe nije istekao zastarni rok od deset godina određen relevantnom odredbom Zakona o obligacionim odnosima, koja odredba se u konkretnom slučaju imala primijeniti, kao važeći propis u vrijeme stjecanja imovine. Također, utvrđeno je da apelant nije dokazao da predmetni pokloni trećih lica za potrebe domaćinstva parničnih stranaka radi lakšeg življenja, u vidu kupovine kućanskih uređaja i namještaja, učinjeni u toku bračne zajednice nisu bili namijenjeni za zajednički život oboje supružnika i da su bili namijenjeni isključivo njemu. Najzad, sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tužiteljica odnijela iz njegove kuće stvari koje traži protivtužbom, pa je primjenom načela o teretu dokazivanja, zbog nepostojanja odlučnih činjenica, donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-4299/15 N.D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zemuna, Republika Srbija, podnijela je 18. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 013070 12 Rev od 23. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a među njima i apelantice, kojim su tražili da se poništi ugovor o poklonu nekretnina, zaključen između pokojnog U.S., kao poklonodavca i tuženih B.S. i D.S., kao poklonoprimaca. Također, istom presudom odbijen je i eventualno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili raskid ugovora o poklonu. Nadalje, odbijen je i preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja i to: kojim se traži utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu nekretnina, zaključen između tuženih B.S. i D.S., kao poklonodavaca, i tuženog M.S., kao poklonoprimca, u dijelu koji se odnosi na parcelu preciziranu u izreci prvostepene presude; da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženog M.S., kao prodavca i tuženih D.K. i D.J., kao kupaca, koji ugovor je zaključen i ovjeren 7. aprila 2008. godine, kao i aneks tog ugovora; te da se parcela označena u izreci prvostepene presude, u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu uknjiži kao posjed i svojina pokojnog U.S. sa dijelom 1/1.
U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da ako se ima u vidu da je ugovor o poklonu čije se poništenje traži zaključen 13. juna 2001. godine, a da je predmetna tužba podnesena 18. maja 2009. godine, to su pravilno redovni sudovi odlučili kada su odbili primarni tužbeni zahtjev za poništenje pomenutog ugovora. Naime, sud je zaključio da je pravilan stav redovnih sudova da tužitelji nisu dokazali svoje tvrdnje na kojima zasnivaju zahtjev za raskid ugovora, jer na osnovu rezultata dokaznog postupka proizilazi da se tuženi B.S. i D.S., kao poklonoprimci nisu neblagodarno ponašali prema U.S., kao poklonodavcu. Nadalje, utvrđeno je da predmet ovog parničnog postupka nije bilo pitanje ništavosti ugovora o poklonu, već njegovo poništenje odnosno raskid, tako da u smislu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku sud i nije mogao utvrđivati ništavost tog ugovora jer bi na taj način prekoračio granice tužbenog zahtjeva. Najzad, sud je zaključio da treba imati u vidu da je ugovor o poklonu pravno valjan, odnosno nije poništen ili raskinut, tako da samim tim tužitelji više nemaju pravnog interesa za osporavanje daljih raspolaganja koja su se desila između tuženih, a koja su predmet ovog parničnog postupka. Dakle, sud je zaključio da su ugovorom o poklonu koji je ostao na snazi, te njegovim provođenjem u zemljišnim knjigama, tužitelji definitivno izgubili mogućnost da po osnovu nasljeđivanja iza svoga oca steknu pravo na predmetnoj parceli.
3. AP-4524/15 Mersad Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Ostrožac, Općina Cazin, podnio je 7. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 002371 13 Rev od 14. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom dozvoljena je dioba nekretnina, preciziranih u izreci prvostepene presude, tako što se na ime pripadajućih suposjedovnih dijelova strankama izdvajaju i predaju u posjed nekretnine na način da se tužiteljicama izdvaja i predaje u posjed ½ tih nekretnina, te će se u katastarskom operatu tužiteljice upisati kao posjednice sa po ½ dijela, a apelant će im predati u posjed sporne nekretnine, dok se apelantu izdvaja u posjed ½ predmetnih nekretnina. U toku postupka je utvrđeno da je otac prednika tužiteljica i apelanta, darovnim ugovorom zaključenim 16. septembra 1985. godine poklonio svojim sinovima M.Č., suprugu i ocu tužiteljica i apelantu po ½ dijela svojih nekretnina. Nadalje, utvrđeno je da su rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Cazinu od 28. juna 1996. godine tužiteljice, supruga i kćerka M.Č. (poginuo 23. jula 1995. godine) proglašene za zakonske nasljednike sa dijelom od po ½ predmetnim nekretninama. Isto tako, utvrđeno je da su predmet diobe nekretnine na kojima su tužiteljice u katastru nekretnina, na osnovu nasljeđivanja, upisane sa posjedovnim dijelom od po ¼, a apelant sa dijelom od ½. Također, utvrđeno je da su pravo vlasništva na imovini ostavitelja tužiteljice stekle u trenutku otvaranja nasljeđa (član 42. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), dok su postale posjednice u trenutku smrti ostavitelja, bez obzira kad su stekle faktičku vlast na stvari (član 78. navedenog zakona). Imajući u vidu navedeno, te odredbe čl. 18., 19. i 20. pomenutog zakona, kojima je regulisano pravo i način diobe, sud je zaključio da je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljica i izvršiti diobu posjeda nekretnina na kojima su parničen stranke upisane kao posjednici temeljem stečenih prava suvlasništva, srazmjerno njihovim dijelovima.
4. AP-4527/15 Šukrija Trešnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 7. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 007602 14 Rev od 12. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se opozove ugovor o poklonu zaključen 29. juna 1990. godine između apelanta kao poklonodavca i tuženog, kao poklonoprimca, kao i ugovor o poklonu zaključen 20. marta 1992. godine između apelanta, kao poklonodavca i tužene, kao poklonoprimca, kojim ugovorima je apelant tuženim poklonio po ½ dijela nekretnina upisanih u pl. broj 1198 k.o. Gradiška Selo. Također, odbijen je apelantov zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu zaključenog 2002. godine između tuženog, kao poklonodavca i tužene, kao poklonoprimca, kojim ugovorom je tuženi poklonio tuženoj ½ dijela nekretnina upisanih u pl. broj 1198 k.o. Gradiška Selo. U toku postupka je utvrđeno da je apelant poklanjajući tuženim predmetne nekretnine zadržao za sebe pravo doživotnog uživanja, što u krajnjem znači da on ima pravo stanovanja i korištenja poklonjenih nekretnina, a što on nije ni sporio.
Nadalje, utvrđeno je da među strankama tokom postupka nije bilo ni sporno da tuženi neredovno izvršavaju zakonsku obavezu izdržavanja prema apelantu kao ocu. Međutim, sud je zaključio da sama činjenica nedovoljne pažnje djece prema roditelju, odnosno propuštanje obaveze materijalnog pomaganja ne zadovoljava pravni standard grube neblagodarnosti u smislu pravila paragrafa 948. Općeg građanskog zakonika, nego običnu nezahvalnost koja nije dovoljan uslov za opoziv ugovora o poklonu. Također, nije utvrđeno da je nakon zaključenja ugovora o poklonu sa djecom 1990. i 1992. godine apelant toliko osiromašio da bi bilo opravdano ugovore opozvati. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelant imao iste prihode i iste uslove života u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu, kao i u vrijeme podnošenja tužbe (porodična penzija od 160,00 KM), kao i pravo korištenja i uživanja poklonjenih nekretnina, što predstavlja minimalne uslove za život. Dakle, sud je zaključio da apelant ima, ako ne dovoljno, onda barem minimum sredstava za život, odnosno da nije osiromašio do mjere koju ima u vidu odredba paragrafa 947. Općeg građanskog zakonika kako bi osiromašenje bilo razlog za opoziv predmetnog ugovora o poklonu. Naime, utvrđeno je da ne postoji nezahvalnost tuženih koja bi zadovoljila standard grube nezahvalnosti u smislu navedenog paragrafa, koja bi opravdala opoziv ugovora o poklonu. Osim toga, utvrđeno je da apelant u tužbi i tokom postupka nije ni tvrdio da postoje razlozi ništavosti predmetnog ugovora o poklonu zaključenog 2002. godine iz odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, a samim tim ni izvodio dokaze na tu okolnost, pa je sud donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4285/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman