Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1086/14 (E. K. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1086/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1086/14, rješavajući apelacije Ekrema Karabegovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ekrem Karabegović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 015037 12 Gz od 12. decembra 2012. godine;

„Euroagent“ d.o.o. Maglaj, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 023789 12 Rev od 3.

decembra 2013. godine;

G.V., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 090489 13 Gž od 14. maja 2014. godine;

NLB Razvojna Banka a.d. Banja Luka , protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000012 14 Rev od 6.

augusta 2014. godine;

Č.B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 000429 13 Rev od 25. august 2015 godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1086/14 Ekrem Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić, advokatice iz Bihaća, podnio je 10. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mal 015037 12 Gz od 12. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga po osnovu održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade. Također, utvrđeno je da ni jednom odredbom Zakona o parničnom postupku, koje se odnose na dokaze, nije isključena mogućnost da se činjenica vlasništva dokazuje i drugim dokazima, osim izvodom iz zemljišne knjige, a kako apelant nije prigovorio popisu suvlasnika kao dokazu, to jeste prvostepeni sud imao razloga izvoditi zaključak da apelant jeste vlasnik stana. Nadalje, utvrđeno je da apelant u žalbi ponovo ističe činjenicu da nije vlasnik stana, te uz žalbu dostavlja akt ZK ureda Općinskog suda u Bihaću u pismenom obliku, iz kojeg akta proizilazi da apelant nije podnosio zahtjev za polaganje isprava u knjigu položenih ugovora (radi se o novom dokazu koji se po prvi put ističe u žalbi). Međutim, utvrđeno je da sve i kada bi se prihvatilo da apelant nije vlasnik stana, jer predmetni stan nije otkupio, tužbeni zahtjev je opet osnovan, zato što se on nalazi u fazi otkupa stana i podrazumijeva se da je korisnik tog stana. Najzad, utvrđeno je da obaveza plaćanja naknade prvenstveno tereti vlasnika stana, ali kako je u konkretnom slučaju nesporno da eventualni vlasnik stana ne koristi stan, jer ga koristi apelant, to sama ta činjenica ukazuje da vlasnik stana nije u mogućnosti koristiti stan, jer se u posjedu stana nalazi apelant, pa je sud zaključio da je apelant kao korisnik u obavezi plaćati i predmetnu naknadu.

2. AP-1385/14 „Euroagent“ d.o.o. Maglaj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnio je 28. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 023789 12 Rev od 3. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime duga isplati određeni novčani iznos, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev da se obaveže tužitelj da mu na ime izgubljene dobiti zbog neispunjenja obaveza po ugovoru o franšizingu od 12. maja 1999. godine isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da, nasuprot tvrdnjama apelanta, osnovom izvedenih dokaza i to prije svega iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizilazi da apelant nije dokazao da je zbog neispunjenja obaveza iz predmetnog ugovora od strane tužitelja pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti.

Nadalje, utvrđeno je da kod utvrđenja da su parnične stranke zaključile ugovor o poslovnoj saradnji, te činjenice da je tužitelj u cijelosti izvršio ugovorom preuzetu obavezu na način da je izvršio isporuku robe apelantu u visini dosuđenog iznosa, a da suprotno tome apelant nije izvršio svoju obavezu na način da po ispostavljenim fakturama nije izvršio uplate ugovorene naknade kako je to dogovoreno, materijalno pravo je pravilno primijenjeno prihvatanjem tužbenog zahtjeva za isplatu ugovorene naknade temeljem relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Također, utvrđeno je da Pregled otvorenih stavki od 21. februara 2005. godine o usklađivanju međusobnih obaveza i potraživanja koji je ovjeren i otpisan od strane tužitelja i apelanta ispunjava uslove iz člana 387. st. 1. i 2. navedenog zakona i da se može smatrati izjavom o priznanju duga. Naime, da bi priznanje zastarjele obaveze proizvelo posljedice prekida toka zastarijevanja u smislu odredbe člana 287. stav 1. pomenutog zakona, utvrđeno je da je potrebno da dužnik da izjavu da priznaje pravni osnov dugovanja i njegovu visinu a što je Pregled otvorenih stavki od 21. februara 2005. godine o usklađivanju međusobnih obaveza i potraživanja sadržavao. Budući da je apelant potpisivanjem i ovjerom pregleda otvorenih stavki na jasan i nedvojben način priznao utuženo potraživanje, to je samim tim i došlo do prekida zastarjelosti, pa je sud odbio prigovor zastare potraživanja.

3. AP-3138/14 G.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokatica iz Banja Luke, podnio je 8. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 090489 13 Gž od 14. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi „Dom penzionera“ Banja Luka da mu, kao članu Upravnog odbora tuženog, po osnovu neisplaćene naknade isplati određeni novčani iznos za određeni vremenski period. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tuženi osnovan Odlukom Vlade RS od 3. februara 2005. godine kao javna ustanova u državnoj svojini, kojom odlukom su regulisana pitanja od značaja za rad tuženog, a između ostalog i nadležnost Upravnog odbora. Također, utvrđeno je da je Odluku o imenovanju članova Upravnog odbora tuženog donijela Vlada RS 20. marta 2008. godine na osnovu odredaba Zakona o sistemu javnih službi. Nadalje, utvrđeno je da predmetni zakon ne sadrži odredbe o naknadi za rad članova Upravnog odbora, niti takve odredbe sadrži Zakon o državnim preduzećima, pa ni Zakon o preduzećima koji je u to vrijeme bio na snazi i koji je predviđao mogućnost da se Statutom utvrdi stimulativna naknada za rad članova Upravnog odbora, a da o visini naknade odluku donosi Skupština. Shodno navedenom, sud je zaključio da tuženi kao javna ustanova u smislu relevantne odredbe Zakona o javnim službama koja je osnovana radi obezbjeđivanja ostvarivanja prava propisanih tim zakonom, pa ni Upravni odbor tuženog, nije mogao donijeti zaključak da članovi Upravnog odbora mogu ostvariti pravo na mjesečnu naknadu, jer osnov za donošenje ovakve odluke ne proizilazi ni iz zakona niti iz odredaba Statuta tuženog. Osim toga, sud je zaključio da činjenica da je u finansijskim planovima tuženog naznačeno da će se određena sredstva isplaćivati po ugovorima, ne znači da je to mogao biti osnov za isplatu, jer apelant nije imao ugovor sa tuženim, već je na osnovu rješenja o imenovanju bio član Upravnog odbora, a u svakom slučaju nije dokazao da je tuženi imao obezbjeđena sredstva za isplatu ovih naknada i da su ove naknade isplaćene od strane tuženog i drugim članovima Upravnog odbora, a da nisu isplaćene njemu.

4. AP-4409/14 NLB Razvojna Banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 10. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000012 14 Rev od 6. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da apelant u predmetnom sporu traži da se obaveže tuženi, kao jemac, da mu isplati određeni novčani iznos, solidarno sa glavnim dužnikom „Famineks“ d.o.o. Sokolac, koji je ranijom pravosnažnom presudom iz ovog postupka od 30. septembra 2011. godine već pravosnažno obavezan na plaćanje tog iznosa. Također, utvrđeno je, pored ostalog, da predmetni ugovor o jemstvu ne ispunjava zakonom propisane uslove za njegovu valjanost, jer ga nije potpisalo ovlašteno lice, zakonski zastupnik tuženog, a pored toga da apelant nije dokazao da je taj ugovor u vezi sa ugovorom o kreditu koji je apelant kao davatelj kredita zaključio sa preduzećem „Famineks“ d.o.o. Sokolac kao korisnikom kredita, jer su rokovi u tim ugovorima različiti i datumi zaključenja pojedinih pravnih poslova ne upućuju na zaključak da su u bilo kakvoj vezi, budući da je ugovor o kreditu koji nije vraćen i za čije je vraćanje navodno jemčio tuženi, zaključen prije odobrenja reprograma koje je moralo prethoditi tom ugovoru.

Dakle, kod utvrđenja da ugovor o solidarnom jemstvu od 6. decembra 2011. godine i izjavu o blokadi računa od 18. decembra 2001. godine, nije potpisao zakonski zastupnik-direktor tuženog, te da se ovi materijalni dokazi, prema datumu zaključenja ugovora o solidarnom jemstvu i njegovom sadržaju i datumu davanja izjave o blokadi računa, koja je zasnovana na očigledno naknadno dopisanoj konstataciji da se radi o ugovoru o jemstvu od 27. decembra 2001. godine (kakav ugovor sa tim datumom nije zaključen između parničnih stranaka), ne mogu dovesti u vezu sa ostalim materijalnim dokazima-okvirnim ugovorom o kreditu od 27. decembra 2001. godine i aneksom od istog datuma (koji su zaključeni između apelanta i glavnog dužnika preduzeća „Famineks“ d.o.o. Sokolac), čije vraćanje je, po tvrdnji apelanta, jemčio tuženi, sud je temeljem relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, koje govore o ugovoru o jemstvu, zaključio da apelant nije dokazao da je između parničnih stranaka takav ugovor zaključen, slijedom čega je odlučio kao u izreci presude.

5. AP-4733/15 Č.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sitneša, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 23. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 000429 13 Rev od 25. augusta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija tužitelja je djelimično usvojena i prvostepena te drugostepena presuda preinačene u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev, tako da je obavezan apelant da, pored dosuđenog iznosa, tužitelju na ime duga za plaćenu ratu kredita isplati određeni novčani iznos, dok je u preostalom dijelu (kojim se pobija odluka o usvajanju protivtužbenog zahtjeva) revizija tužitelja odbijena. Također, odbijena je i apelantova revizija. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tužitelj izvršio ugovornu obavezu predaje kombajna apelantu, a da apelant nije ispunio svoju obavezu plaćanja kupoprodajne cijene kombajna, sve u smislu odgovarajućih odredaba Zakona o obligacionim odnosima. Kako apelant nije dokazao da je cijenu kombajna platio kompenzacijom tj. kroz isporuku pšenice i kukuruza, on je obavezan da tužitelju isplati ugovorenu cijenu kombajna.

Isto tako, utvrđeno je da je korisnik kredita podignutog kod banke 2005. godine bio apelant, a da je tužitelj bio jemac, pa da apelant ima obavezu da, prema relevantnoj odredbi navedenog zakona, plati tužitelju sve što je ovaj isplatio banci kao jemac. Nadalje, utvrđeno je da okolnost da je apelant uplatio dvije rate kredita, ide u prilog zaključku da je on time izvršio ugovornu obavezu, jer da je tačna njegova tvrdnja da je tužitelj preuzeo obavezu vraćanja kredita banci, u tom slučaju ne bi bilo razloga da apelant plaća niti jednu ratu kredita. Međutim, utvrđeno je da je pogrešan zaključak redovnih sudova da tužitelju pripada samo pravo na naknadu rata kredita plaćenih žiralno 13. januara i 29. marta 2007. godine, ali da mu ne pripada pravo na naknadu rate kredita plaćene 28. februara 2007. godine u gotovini, jer tu uplatu nije izvršio tužitelj, već Z.B.. Naime, utvrđeno je da je Z.B. direktor tužitelja i on je navedenu uplatu izvršio u ime i za račun tužitelja, a ne u svoje ime, pri čemu valja imati u vidu da mu za ovu radnju nije bilo potrebno posebno ovlaštenje obzirom da on po zakonu ima pravo da zastupa tužitelja u obavljanju poslova. Na kraju, sud je zaključio da je tužitelj u 2007. godini ostvario podsticajna sredstva po osnovu vlastite proizvodnje pšenice pa ne stoji apelantova tvrdnja da jedan dio tih sredstava treba pripasti i njemu, obzirom da je tužitelju te godine isporučio određenu količinu pšenice. Osim toga, utvrđeno je da iz odredbe člana 216. Pravilnika o uslovima i načinu ostvarivanja novčanih podsticaja u poljoprivredi proizilazi da je apelant mogao podsticajna sredstva za proizvedenu i prodatu pšenicu ostvariti samo posredstvom tužitelja kao organizatora otkupa, a apelant nije tužitelju uputio takav zahtjev niti je to predviđeno ugovorom zaključenim između parničnih stranaka u vezi organizovane proizvodnje merkatilne pšenice roda 2007. godine, pa je sud donio odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1086/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1086/14 (E. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio